GENERAL VOJSKE MIRA I LJUBAVI – Jedno prisjećanje na bh pjesnika Velimira Miloševića – dr. Esad Bajtal

Autor/ica 👤tačno.net 11.10.2015. u 15:39

Povezani članci

I što pogledam sve je pjesma i
čega god se taknem sve je bol

(I. Andrić)

Baš tako je u (anti)ratnoj (ali, ništa manje ni u ostaloj) poeziji Velimira Miloševića1: sve što pogleda sve je pjesma i čega god se takne sve je bol. Bol pjesnika

koji se seća
pesme koja će doći
da prkosi slepoći

sljepoći onih što, jašući pod crnom zastavom razuzdane ksenofobije i mržnje, ognjem i mačem bešćutno udarajući na modernu civilizaciju i barbarski-frontalo rušeći sve ljudske vrijednosti našeg vremena. Čitati ratnu poeziju2 Velimira Miloševića znači čitati poetiziranu povijest cinizma prepisanu iz mračne zbilje krvave bh povijesti krajem devedesetih godina XX stoljeća: mučni događaji bosanskohercegovačke kalvarije sablasno izranjaju iz egzistencijalnom strepnjom oblikovane percepcije.

Na fonu ratne huke i idejno smišljene halabuke profesionalnih začetnika nereda, gube se obrisi uobičajene životne svakodnevnice i tonu u kaotičnosti nasiljem projektiranog Ništavila. Sve odiše golemim bolom pod kojim klone skrhana pjesnička “duša kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati” – da jest to što jest. A jest mjesto neviđenog zločina3, ksenofobijom ukleti topos postojbine Drakule i njegove mitološke žeđi za ljudskom krvlju. «Balkan», eto simbola tragičnog usuda i nominalno-povijesnog ocrta kontinuuma besmislenih zala nastanjenih i sabranih u imenici-metafori nad kojom pjesnik, imajući na umu pregnantnu implikaciju stihom rečenog ili neizrečenog zla, umorno i kratko rezignira: Ovo je Balkan draga:

Nekom izgore kuća
Nekom odlete glava
Neko po kući glavu
Po glavi kuću traži

Nekom se proli suza
Nekom se prosu duša
Neko u suzi kule
U duši hramove gradi

Ovo je Balkan draga…

Velimir Milošević

Balkan kao knjiška i stvarna postojbina užasa; kao ohološću prizemljena onostranost zaumnog zla, jeze i bezumlja novokompnovanog mesijanstva pred kojim nemamo kud. Nespremni da se predamo, nemoćni da se odupremo – strepimo sklupčani u sè, dahćući pod koprenom neizvjesnosti slutnje Nepredvidivog. Bez krivice krivi, danonoćno bdijemo užasnuti beščašćem akademski ideologizirane Filozofije Hajke i hitchcockovski sofisticiranog nasilja koje zdravom ljudskom razumu oduzima dah:

Budan a oči ne otvaram
…
Da ne vidim da ne čujem
Šta će se s nama desiti
…
U srcu nigde nikoga
Do samo naše disanje
Što se od hajki sakriva
Između ovih redova

Ali, opora prigušenost disanja onog «što se od hajki sakriva», nije (kako nas inercijom asocijativne brzopletosti, načas, zavarava vlastita – stihom usplahirena misao), nikakva slika poraza ili klonulosti ljudskog dostojanstva. Upravo obrnuto: taj kierkegaardovski “strah i drhtanje”, zapravo su, u velimirovski mišljenoj kontraoptici snage humanuma (“Djeca su vojska najjača“), izrasli u neprobojni altruistički štit i jedini zaklon golorukih i bespomoćnih.
Hegelijanskom negacijom negacije, taj surovo egzistencijalni bezizlaz nasiljem poniženog bića, Velimir Milošević, poietički sasvim legitimno konvertira u imaginarno sredstvo spasa koje (u situaciji kad se više nema kud), baš ni pred čim ne uzmiče, te, svojim ostankom Tu, na poprištu užasa, uporno prkosi strahobno zaglušujućoj salvi nacionalnim ludilom pregrijanih topova:

Gruvaju negde topovi
Ne čujem ali osećam –
Drhturiš u mom naručju
Ne boj se tiha ne boj se
…
Strahom te svojim zaklanjam

Samo u egzistencijalnoj stisci graničnih ili-ili situacija, s jedne, i ljubavnog jednodušja, s druge strane, gdje vlastiti strah pod presijom svijesti apsolutne nemoći počinje da figurira i kao imaginarno i kao stvarno sredstvo odbrane (i sebe i drugog) moguće je da nemoć golorukih nadjača snagu razornog topovlja. Tako se, u poetskom hramu ratne trilogije (Ovo je Balkan draga; Preko srušenog mosta; Pasternak na Mojmilu)4, poeta-agnostik, Velimir Milošević, potvrđuje kao iskreni Vjernik Ljubavi. Kao prva, posljednja i jedina luka spasa, spasa ljudskog i ljudskosti u neljudskim vremenima, velimirovska ljubav, izručena nadmenoj bezosjećajnosti ratnog bezumlja, nema ni zemne ni nebeske alternative:

Da nije tvojih očiju
Iz kojih skačem u nebo
Da nije tvoga neba
Sa kog se bacam u život

Ne bi se preživelo

Da nije ratne strave
Što nas je zadesila
Da nije stravne jave
Koja nas održava

Ne bi se preživelo
Ne bi se preživelo

I uprkos svim tim nevoljama koje nas guraju u crni ponor ratnog sljepila i katklizmičkog bezizlaza, samo još srce, usplahireno i zaljubljeno, zastrašujućoj javi uprkos – ima dovoljno snage da bije bìlom inata žudnje za životom. U nepreglednom moru straha i sumnji, u naplavini užasa, održaće nas snaga uzajamne ljubavi simbolizirana metaforom «pruženih ruku»:

Da nije tvojih ruku
Koje mi pričaju bajke
Da nije tvojih bajki
Koje mi pružaju ruke

Ne bi se preživelo

Te ruke i te bajke, ti prastari simboli ljudske pravde (kaže se: “ruka pravde”), i nade (uobičajenim fantazmom srećnih ishoda, bajka nam, tradicionalno, uprkos racionalno objektivnom bezizlazu, sugerira mogućnost sanjanog izbavljenja i iz najdubljih životnih ponora), pletu čudesnu mrežu spasa koja će nas, zahvaljujući nekom dobronamjernom «ribaru ljudskih duša», u posljednji čas izbaviti iz smrtonosnog vira krvave ratne bujice. Naravno, mogućnost srećnog ishoda zasnivati samo na slučaju golog htijenja i izvan poietičke narativne matrice, bilo bi i neozbiljno i neuvjerljivo. Pjesnik Milošević to dobro zna. Ali, zna i nešto drugo: budući da sama poezija per definitione sasvim legitimno ordinira u polju fantastičnog, bajkovitog i gatskog, to, u njenim okvirima, ni goli slučaj više (ni slučajno) nije slučajan, nego, na tragu tradicionalne pedagogije pripovjedačkog dobrog duha, poprima smisao poetski nužnog i nezaobilaznog dogoda koji svoj (ne)očekivani rasplet, konačno, nalazi u nevjericom sanjanom happy ending-u.
S tim u vezi, zanimljiva je, strategija dijalektike bola kojom nas (i kojom se), Velimir Milošević metafizički uzorno brani od svakodnevne nesnošljivosti besmisla ratnih nevolja. Po principu iskustveno verificirane narodne mudrosti “klin se klinom izbija”, pjesnik nas, principom tradicionalne odbrambene racionalizacije i relativizacije životne fenomenologije, hrabri jedino preostalom mogućnošću: nadom spoznaje da – uvijek ima i «gore-od-goreg». Istina, naše boli, i naše nedaće, jesu goleme i strašne, ali ćemo, vođeni tom nadom, snagu svoje odbrane od njih naći u još strašnijoj istini, onoj s kojom se, na kraju svih krajeva, silnik konačno mora suočiti i pred koju će – makar pjesnički – biti izveden.
Na taj način, poetski imaginarij Velimira Miloševića (za potrebe svoje i čitaočeve duše), narativno neizbježni Princip Pravde ontološki artikulira tako što ga psihologizira u formu životno-iskustvene opomene neizbježnog (u)suda probuđene svijesti i na njoj građene savjesti pred kojom skrivanja nema, i, od koje se – pobjeći nema kud, ma šta silnik radio:

Možeš mi kuću srušiti
Ali ne možeš sudbinu
…
Možeš mi oči vaditi
Duša bi dublje videla

Možeš mi kosti lomiti
Al nećeš stići do čela

Al nećeš stići do čela

Sa čela ću se vinuti
U neke strašne visine

S vrh strave ću ti skinuti
Neke strašnije istine

Neke strašnije istine

A šta bi bile te «svrha strave skinute strašnije istine» kojima, strahom osokoljeni pjesnik, kao zastavom neumitne i neupitne pravde, tako optimistički maše? Ta «strašna istina», skinuta «s vrha strave», dakle, kao istina nad istinom, i istina svih istina, data je čisto kognitivistički: prejudiciranom neminovnošću neizbježne spoznaje neistinitosti silnikove ideološke istine. Tj. silnikova «istina» u koju krvavo-imperativno, pod prisilom razornog oružja i po cijenu života bivamo godinama svakodnevno uvjeravani, sutra će (riječ je o povijesnom i dalekom, ali ipak neminovno dolazećem sutra), definitivno biti raz-otkrivena kao namjenski smišljena neistina; kao ideološkom sviješću kodirani surogat velike životne istine. Istina razotkrivanja i dekodiranja neistinitosti tog idejnog surogata, jeste ona “strašna istina” pred koju pjesnik, negdje pred zoru, u osvit dana (tj. u uobičajeno vrijeme egzekucije besprizornih), konačno privodi pravdi u neljudskost ogrezlog silnika. Jer, samo pod okriljem pomrčine namjenski fabriciranih laži, skriveni iza trenutno i prividno opravdavajuće neistine svojih «istina», mentalno difuzni i moralno raspojasani zlikovci, u stanju su da, okretanjem leđa svakoj logici, zarate s “celim svetom” i njegovom istinom:

Noć je grdnu
Vojsku sakupila
…
Noć je s celim
Svetom zaratila

Ali, svaka sumnja u istinitost te mračne i oktroisane “istine”; svako traganje za dešifriranjem i obznanjivanjem njene dobro skrivane neistine, što je moralna zadaća Pjesnika

Reći će da sam tragao
Za nečim što nebo sakriva

Reći će da sam kopao
Za nečim što zemlja pokriva

ima svoju povijesno znanu cijenu koja se skupo plaća: glavom, ili grubim potiskivanjem sa životne scene na biološki jalovo-beživotnu periferiju egzistencije – doslovnim guranjem živih ljudi pod zemlju, pod busen života.

Konkretno i savim jasno, pod busen Trebevića (opsjednuto Sarajevo), gdje pjesnik, zajedno sa stotinama hiljada nedužnih uznika ksenofobične samovolje, biološki ponižen godinama (četrdesetičetiri duga mjeseca) čami, ali se, uprkos tom nasilnom poniženju, ne predaje. Jer njegova ljudska gordost ne uzmiče pred besmislom kukavičkog nasilja dobro naoružane armade. On svjesno prihvata udes topovskog ponižavanja, poručujući (upravo tim prihvatanjem), da radije ostaje s ljudima pod vlažnom, mračnom i beživotnom tminom busena (s)prženog Grada (Usred ovoga plamena) nego s nacionalno osiljenom bagrom na svjetlu dana, jer samo tako, sili uprkos, danonoćno u strahu bdijući – može se ljudski dostojanstveno živjeti:

A meni valja živeti

A meni valja živeti
Ispod ovoga busena

A meni valja živeti
Usred ovoga plamena

Živjeti ispod busena (stjeran razornom artiljerijskom vatrom samozvane i dekretom ideologizirane nebeske istine), znači živjeti životom crva koji, kao školski uzoran egzemplar samog dna biološke ljestvice asocijativno značenjski transgredira u simbol degradiranog života na granici vlažne truleži i mrtvila. U tom smislu, podbusenski čovjek-crv, idejnom ohološću sračunatog prezira i odbacivanja, simbolički nagovještava regresiju i nasilno guranje nemoćnih na početnu biološku stepenicu života. I, upravo to, to podbusensko srozavanje živih ljudi, njihovo nasilno-razbojničko pocrvljivanje, miloševićevski čitano, povijesno je ogledalo neistine one “istine” koja bi da se nametne kao nadmeno-osiljeni arbitar života i smrti; kao tanka crvena linija koja ljude smišljeno-nepomirljivo podvaja na – Naše i Njihove; na Mi i Oni: Mi – Faraoni; Oni – Crvi.

U krajnjem: biti živ prognan pod zemlju, prisilno vegetirajući ispod busena, znači biti stranac u vlastitom životu; živjeti nasilno posuvraćenu egzistencijalnu varijantu u kojoj ništa nije na svom mjestu, pa čak

Ni žita nisu žita
Žuta i požutela

i u kojoj, svakodnevno, bez stida, i van svake elementarne pameti, umjesto zlatnih otkosa žita, (samo iz psihijatrijski sarazumljive obijesti nadmenih), padaju dječije i ljudske glave

Kao što padaju glave
Nedužnih suncokreta

U tako idejno uvrnutom i moralno izvrnutom svijetu, svijetu sveopšte patološke amnezije i etike zaborava, umjesto prirodnog Reda i Poretka, umjesto Uma, vlada bezumlje planski orkestriranog kaosa, koji, snagom nerazumne razornosti, oneprisebljuje i one najprisebnije. Iskreno zbunjeni silinom i žestinom ničim opravdljivog nasilja, oni shvataju još samo to da – ništa ne shvataju, i, sokratovski potpuno sabrani, “znaju da ne znaju” ni ono što su do jučer dobro znali:

Ne znamo ko smo
Ni gde smo
Nismo koji smo bili

A koliko juče bili smo ljudi.
I priznavali jedni drugima da to jesmo.
Danas, oni koji, u ime obijesne himere ideološki induciranog kolektivističkog zanosa, glatko odustaše od ljudskosti, čine sve da vlastitu neljudskost, post festum, teorijski i medijski javno ogrnu i zaogrnu u nešto sasvim drugo, i tako prerušenu u njenoj drugosti podvale svijetu već umornom od njihovih prevara, sluđenom od njihovih ludosti, zbunjenom od njihovih laži kojima se, O tempora, o mores!*, i najveći porazi, uz zaglušujuću halabuku i prangije, slave kao «najveće pobede»?!?!.
U tom posuvraćenom ludilu guslarski ideologozirane ekstaze, opskurni prevaranti naciona, mlohavo truplo idejno i nasilno obezglavljene istine (uredno škropljeno krvlju stotina i hiljada nedužnih žrtava), revnosno i svakodnevno prinose na oltar boga Nepravde: egos povampirenog naciona gordo gradi sebe na suzama i zločinu. Istovremeno, i još ciničnije, kukavičluk bestidnog skrivanja najodgovornijih za tako pervertiranu logiku “uspeha” postaje javno zagovarana “mera čojstva i junaštva”. Neshvatljiva i ljudski nesamjerljiva licemjernost tog nemoralno prizemnog paradoksa, nagoni zgranutog pjesnika, da zausti, da zamoli, da zacvili, da zaurla:

Ne govori da si čovek
Strašno mi je kad to kažeš
Mnogo ih je koji su se
Tim imenom nekad zvali
…
Ne govori brat da si mi
Strašno mi je kad to kažeš
Mnogo ih je koji su se
Našim bratstvom zaklinjali

Do jučer tako, a danas od svega toga ništa: ništa od Ljudstva; ništa od Bratstva; ništa od Riječi. Ništa od Zakletve. Samo još ljuta Kletva; samo Jek i Lelek; samo Krik i Urlik. Od svega, samo još Jezik Bola funkcionira kao posljednji i neporecivi znak ljudskosti i uzajamne prepoznatljivosti nevinih, naivnih i “bratskom” pričom perfidno izigranih:

Kaži da si jek i lelek
Iz dubine moje duše
Kaži da si krik i urlik
Iz mog srca iščupanog

Znaću ko si prijatelju

Je li vam se dogodilo da vam uzmu sve – a šta se čovjeku ne može uzeti? – i da vam na dušu polože tešku odurnu ruku i da vam uzmu radost i vedrinu slobodna duha; i samu srčanost, koja ostaje kao posljednji očajni dar sudbine, da vam uzmu i da učine od vas nijemo prezavo ropče?

Raznoliki su i mnogi bolovi koji zadešavaju ljude na ovoj zemlji, gdje se «ljepšom dušom dublje jeca», ali kog je jedan samo od ovih istinskih bolova zadesio, brat je moj i prijatelj!

Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u boli i nadi.

(I. Andrić, Ex ponto, 1918.)

Takvima, braći po «bolu i nadi», Velimir Milošević otvara svoju dušu i svoju pjesmu, jer, obeskućen i izručen hladnoj pomrčini ksenofobijom obezljuđenog vremena, go i bos, baš kao i oni sami, nema ništa drugo da im ponudi sem vlastite pjesme:

Veče koje nema
Šta da večera
Veče koje nema
Gde da spava

Neka u moju
Pesmu dođe

U njegovoj pjesmi skloništu, u pjesmi pribježištu, u pjesmi-kući Velimira Miloševića, u njegovoj Zemlji, u kojoj nigdje ništa nije ostalo neoskrnavljeno, neponiženo, neucvijeljeno, netaknuto, nemaknuto…, sklanjamo se od povampirenih protuha i zloduha, od rata i od “brata”. Samo je još pjesma ostala ljudski čista i neokaljana, jer sve, i baš Sve su “braća” poharčila, sve su “braća” prevrnula, sve su “braća” popišala i posrala.
Pljunula su «braća» su na Istinu i Dostojanstvo.
Na Boga i Čovjeka.
Na Sve!
Sve bazdi «bratskom» neljudskošću. Sve vonja na laž i pomamu pijanih advokata Prošlosti i Porazâ. A tamo gdje prošlost uporno sadašnjuje, budućnost je nepovratno izgubljena. Pritisnuto njihovim lažima, Sutra je već danas propalo u Juče. Ispred nas zjapi nepregledna provalija ideološke pomrčine i političkog nemorala; «pustinja raste» (F. Nietzsche):

Sve je poraženo
Godine i dani
Nedelje i sveci
Blagdani i zvuci
…
Sve je poniženo
Hramovi i groblja
Anđeli i deca
bogovi i ljudi

Za nas ovde više
Molitava nema

Jer, “Ovo je Balkan draga”. Pa, ipak, i uprkos svemu, Mi ovde ostajemo, kaže Velimir. A, ostati, za Velimira Miloševića, znači dijeliti kobni udes podbusenski zle sudbine – na odstrel unaprijed osuđenih. Ostati, znači dijeliti s njima poraz i bol beznađa; jad i čemer krvavog pakla danas, koji će, Istorija i Historija – sutra (kukavički bježeći od sopstvene Povijesti), opisivati svaka na svoj licemjeran način: na način svoje priručne istine.

Baš zato, iz perspektive tako falsificirajuće ideologizacije života, biti i ostati s ljudima i kad je najgore, za Velimira naprosto znači: uprkos svemu – biti i ostati – Čovjek.
To je jedini tupav* način afirmiranja i etički opipljivog samopotvrđivanja sebe u aksiološki zadatoj čovječnosti. Solidarnost kao neizbrisivi afirmativ, kao nenadomjestivi normativ koegzistencijalnog bivanja i moralni biljeg na čelu samosvjesne i savjesne individue: potvrda sveg ljudskog u sebi. Žig «ostanka», koji se, zajedničkim kaljenjem u stravi i plamenu ratnog užasa, nepristajanjem na bilo kakvu povlašćenost, dodatno verificira i certificira kao didaktički paradigmatična solidarnost bez ostatka:

Svuda zlo i zlo…

Svuda bol i jad
I strava
Stravan pad
I stravna glava

Živim pakao
I bilo bi greh
Čoveče
Nečovečno bi bilo
Bože

Imalo da mi je bolje

Ali, nije riječ o moralističko-pripovijednom, knjiški insceniranom solidarizmu, niti o priči ispredanoj principijelno apstraktim umovanjem. Radi se o konkretnom životnom iskustvu bića koje prihvata izazov sudbine kao povijesnu cijenu svjesnog samoizbora; cijenu solidarnosti čovjeka s Čovjekom, bîća s Bîtkom, Ovdje i Sada.
Jer, “Ovo je Balkan draga”, rezignira jetko Velimir.
I više od toga.
I gore od toga, Velimire.
Ovo je Bosna: balkan Balkana; kvadratura Bola i Zla:

Bosna je prekrivena
Ranama i minama
Po njoj se teško hodi
Još teže kući stiže

Istina, ne svugdje, i ne na jednako težak način. Kako kad, i kako Gdje? Gradacija vojno-strateški projektovane entropije i sveopšteg nereda, ponegdje ide dalje, zadire dublje, zahvata više: na balkanu Balkana nevolja ima svoju krvavo-uzlaznu putanju: od Starog mosta do Markala; od Markala do Kapije; od Kapije do Srebrenice – tutnji oživjeli vulkan ubilačkih strasti: puši se bosna Bosne – dogorijeva deponija nemorala i ohole ideologizacije nacionalnog čistunstva.
Ovo je Bosna, Velimire!
Veli mire.
Znam da znaš. Ne govorim Tebi. Nego preko Tebe onima kojima sam poručuješ, i stihom crtaš (jer oni ništa ne razumiju dok im se ne nacrta), e da konačno nekako shvate i uvide ono što ne vide, i neće da vide, da je:

Bio jednom jedan pesnik
Kad mu nije bilo vreme

Sad nema ni nevremena
Da za pesmu vreme nađe

Lutajući kroz beznađe.

Ali, nisi Ti tek tako: «jedan pesnik», kako skromno sam sebe pišeš, Velimire. Nisi Ti jedan, nego – Jedan. I nisi Ti pesnik, nego – Pesnik.
Ti si Jedan Pesnik koji se, za razliku od nekih samozvanih «pesnika», ne stidi svoje zemlje, ne «strelja» svoju zemlju, i ne poziva gadove da ruše gradove zemlje pesnikove. Pjesnik koji voli (za razliku od pesnika koji mrzi i ruši), široko raširenih ruku gleda daleko ispred sebe, i ponosno, «punih usta» – na sav glas, javno, da ga svi čuju – pjeva:

Ovo je moja zemlja
U zemlji moja kuća
U kući moja bajka
U bajci moja draga
Oko nje moja deca
Ovo je moja zemlja

Ne streljaj moju zemlju
U zemlji moju kuću
U kući moju bajku
U bajci moju dragu
Oko nje moju decu
Ne streljaj moju zemlju

Ubićeš svoju zemlju
U zemlji svoju kuću
U kući svoju bajku
U bajci svoju dragu
Oko nje svoju decu
Ubićeš svoju zemlju

Bićeš bez moje zemlje –
Bićeš bez svoje zemlje
Bićeš bez moje kuće –
Bićeš bez svoje kuće
Bićeš bez moje bajke –
Bićeš bez svoje bajke
Bićeš bez moje drage –
Bićeš bez svoje drage
Bićeš bez moje dece –
Bićeš bez svoje dece

Tebi života nema
Tebi života nema

Ovo je, dakle, pjesma o zemlji. Ne ovoj ili onoj zemlji. Ovo je pjesma o Zemlji Pjesnikovoj.5 O zemlji koju svojataju, i lomataju; o zemlji koju komadaju i čereće. O zemlji koju «streljaju» – bez razloga i krivice, bez suda i presude – biju i ubijaju.
Ovo je pjesma o zemlji Bosni (resp. BiH).
O zemlji (govoreći naslovima pojedinih Velimirovih pjesama), u kojoj od gruvanja topova i jutro se boji da svane; u kojoj sve je pogaženo; u kojoj pir piruju demoni, neki demoni pakleni dok glad nam je na večeri, a u pjesniku groblje spava. I o zemlji u kojoj, čak, ubiše (i) poeziju.
Eto, tu mrtvu, tu ubijenu, zajedno sa Zemljom ustrijeljenu poeziju, Velimir Milošević diže iz pepela, iz mrtvih. Diže je “pesnik u oluji” koji:

Pošao beše na nebo
…
Zastao nasred puta
Između neba i zemlje
…
Stoji – u čudo gleda
Ni neba gore na nebu
Ni zemlje ovde na zemlji
…

Biti između neba i zemlje, i biti Nigdje, za Velimira Miloševića je isto. Ostavši i bez neba, i bez zemlje, i bez poezije, pjesnik beznadežno tone u egzistencijalni glib Ništavila i Nigdine. Zapravo (da ne padnemo u zamku patetike pomodnog nihilizma i duhovnog kicoštva), govoreći jezikom tradicionalnih normativno etičkih kategorija, pjesnik, nošen olujom ratnog besmisla, osjeća da lebdi nad porazno neizdiferenciranim kaosom nerazlikovanja Dobra i Zla; da svjedoči ništećem nestajanju svega u Ničemu. Izručen programskom nasilju tog ništećeg Ništa on osjeća da više nije svoj. Mučen tjeskobom egzistencijalnog bezizlaza, okrenut sam sebi i, kao u crnom ogledalu, zagledan u mračni bezdan neljudskog svijeta, Velimir Milošević poetski ispisuje svu strahotu Neizrecivog.
Kao u kakvom teškom odurnom snu, morom ga mori mora sveopšteg beznađa, i on to ne krije. Strah ga je, ali, se odvažno nosi s mučnim strahovima, pored ostalog i tako što stravnu stravu vlastitog straha javno priznaje i sebi i drugima:

Ove su noći stravne
Ove su strahote strašne

I pune mrtvih glava

Ove su more kobne
Ove su kobi grobne
U meni groblje spava

U pomrčini ratnog nereda i Velikoprojektnog kaosa, potokâ krvi nedužnih i nepodnošljivog bola, u nezaustavljivoj navali saosjećajnosti i simpatije* (dok su se «braća» tuđim bogatstvom otimačinom bogatila), Velimir Milošević se, grobio i ogrobio grobovima nedužnih do te mjere da – u njemu, još živom – «groblje spava». Bolna i olovno teška egzistencijalna varijanta.
Budimo realni: lakše je biti u grobu nego grob nositi u sebi. Jer nije teško umrijeti. Čas posla. Teško je s grobom u sebi – živjeti. Živjeti s grobom u grob putujući, eto turobnog tereta pregolemog za nejaka ljudska pleča, makar i pjesnička. Zato su Veljine noći bile duge i stravne. Zato su njegove strave bile teške i tamne. U toj tami, u zmijski nerazmrsivim kovitlacima bolnih nemira dugih noći, prepliću se strah svijeta i svijet straha Velimira Miloševića. Pod teretima tog svjetostraha, teturao je Velimir kroz zaošijanu oluju razgoropađenog ludila; teturao je Pravednik riječi ali, ne i Riječi pravednika!
Uprkos oluji stajahu one Uspravno i Časno.
Otkud pjesnik u toj oluji?6 U tom bezvremenu? U tom nevremenu?
Šta radi u tom neredu?
Prilaže sebe samog na oltar sanjane mijene!
U Bibliji, oluja je znak božanskog posredovanja; znak ljutnje Neba zbog nereda na Zemlji; blijesak nove istine i prvi znak začinjanja reda iz kaosa. Hod kroz oluju, predanost kovitlacima njene neumoljivosti, pjesnikov je odgovor na izazove života, i njegovo pristajanje «uz»: uz čistoću nekog čišćeg i «bratski» neokaljanog Sutra.
Ali, i bijeg je to od otrcanosti svakodnevnog. Bijeg od navike i poslušnosti; od ideologiziranog i izlizanog novogovora «braće» i bratije. Zato on mnije i budan snije o tome:

Da
…
prođu tutnji i tutnjanja

Da
…
stanu bubnji i bubnjanja
Da
…
ovo ludilo prođe

Jer velika i nesamjerljiva glupost rata spada u teško dokučivu vrstu pameti. Zato, otkako je svijeta i vijeka, ustalasana gomila zavedenih ni prije ni poslije onoga što joj se u ratu i ratom događa – ništa ne razumije. Ali ni pismeni nisu u bogzna kakvoj prednosti: Nikakva analitika ni filozofija; ni Um ni Razum, ne pomažu mnogo. Pitanje besmislenog smisla rata oduvijek visi bez odgovora, dok život nezainteresirano teče dalje. Pa, šta ostaje čovjeku izgubljenom u kobnoj samozatečenosti ratom koji nije njegov? Ostaje samo to da, sav pretvoren u uho, strepeć, osluškuje kako:

Lupa na vrata jeza mračna
U nevreme u kasno doba
Svake večeri kao smrt tačna
Zlooka gorka kobna

Neizrecivu zlokob zlooke ratne igre, u nemuštosti samorazorne šutnje, može da podnese i iznese jedino intuitivni jezik govorne igre; zapravo, nekonvencionalna igra jezika kojom pjesnik još samo neodređeno sluti ono neispisivo.

Drugi su tu potpuno nemoćni.

Paradigmatski uzoran igrač ove strahobne igre, igre nerava ovog krvavog “kola bola”, jeste upravo Velimir Veljo Milošević, kakav nam se pokazuje u pjesmi Lelek:

Rodio se lelek
Pa ravno u nebo
Boga da probudi

Ovde nema smrti
Koja nije živa
– Leleči leleče

Rodio se vrisak
Izvijen iz srca
Pa ravno put sunca

Ovde više niko
Od smrti ne umire
– Bori se leleče

Rodio se vapaj
Iz utrobe zemlje
Iz dubine duše

Ovde više nikog
ni u smrti nema
Osim lelekanja

Međutim, ni s njegovom volšebno pisanom poezijom nećemo ništa više ni dalje dokučiti; ništa više razumjeti; ništa više shvatiti od besmisla onoga što nam se juče «o glavu obijalo». Ali ćemo se još jednom (ako smo slučajno zaboravili) makar na tren podsjetiti kako nam je bilo i makar htjeti (niotkog ništa pitani), da se kob više nikad ne povrati.
Upravo u toj tupoj jezi i mučnoj strepnji sklupčana je sva bolna draž Miloševićeve antiratne poietike; sva književna težina i estetska veličina njegove poezije i poietike.
Međutim, specifično pacifističku pregnatnost poietičkog majstorstva Velimira Miloševića, osim ratnih, nose u sebi njegovi davni predratni stihovi, poput onih iz, već i šlagerski antologijske, pjesme «Djeca su vojska najjača»:

Po nebu sunce korača,
Po zemlji četa sijača,
U pjemi trista pjevača –
Djeca su vojska najjača!

Slabiji jačeg nadjača,
Srce što vrača dovrača,
Mašta je bašta snivača –
Djeca su vojska najjača!

Da bude hljeba, kolača,
Da svako dijete ojača,
Da nema suza ni plača –
Djeca su vojska najjača!

Knjiga u ruci čitača,
Snovi pod krilom letača,
U pjesmi trista pjevača –
Djeca su vojska najjača!

Zrno po zrno pogača,
Kamen po kamen palača,
Sunce – domaća zadaća –
Djeca su vojska najjača!

Jer, Velimir Milošević je izvorno, i bez prisile ratne kobi, oduvijek bio i ostao pjesnik mira i ljubavi. I ovo je, tako čitana, njegova možda najbolja antiratna pjesma. Taj naslov, ta pjesma, taj refren, ta poietička vjera u enormnu snagu nejakih («Slabiji jačeg nadjača»), govori o ovom pjesniku više nego sve što mi možemo, znamo i hoćemo o njemu jučer, danas i sutra da kažemo.
Onaj ko je krajem krvavog XX stoljeća, stoljeća Hitlera i Musolinija, stoljeća atomske i hidrogenske bombe tvrdio da «djeca su vojska najjača», nije ni naivan, ni neobaviješten. On dobro «zna» šta govori! I govori uprkos. Uprkos svega zna, uprkos svega što vidi. Jer nije htio ni da zna, ni da vidi to što vidi. Nije htio da vidi – silu. I nije htio da zna – mržnju.
Pa šta je htio?

Htio je da bude onako kako je bolje, a ne – onako kako jest.

Zašto?

Zato. Hiljadu zato!

Zato što je volio život. I volio da voli! I htio andrićevski svjesno da vjeruje kako nam «život vraća samo ono što mi drugima dajemo». A Veljo je davao ljubav. I bio gladan ljubavi. Ali, ne zato što ljubavi nije dovoljno imao. Nego zato što mu ljubavi nikad nije bilo dosta. Pisana mastilom te ljubavne gladi ova velika pjesma o djeci, zapravo je antiratna i indirektna poruka njihovim vazda ratobornim očevima. Očevima, a ne djeci, budući da djeci, poruke mira i ljubavi ne trebaju.

Jer, djeca, ti vječiti zatočenici igre, zapravo su najbolji i najveći čuvari (vojnici) ljubavi. Djeca su vojska mira; vojska radosti. Kao simbol nevinosti, djetinjstvo prethodi svakom grijehu i samo po sebi je već edensko stanje na koje nas podsjećaju svete knjige: «Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko (Matej, 18, 3); ili: Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstvo Božje kao malo dijete, taj sigurno neće uću u nj (Luka, 18, 7). Upravo zato, anđeli su na slikama najčešće prikazani kao djeca, jer su upravo ona simbol iskonske nevinosti i čistoće.

Osim toga, u svojoj zanosom nekalkuliranoj predanosti igri, djeca su vojska iznad svih vojski, budući da je igra, već u svom nutarnjem biću, strukturalno-ontološki, simbol borbe protiv smrti. Sjetimo se Aske i Vuka.

Konačno, u optici fantazmagorijskog doživljaja života, igra je svijet za sebe u kome, inherentno-automatski, prestaju da važe pravila svijeta po sebi. Taj automatizam periodično funkcionira čak i u moralno nepouzdanom i povijesno trusnom svijetu odraslih. Za vrijeme olimpijskih igara* u Grčkoj nije bilo ni rata ni ratnika. Nije bilo smaknuća ni sudskih pljenidbi. Za vrijeme Igara vladali su mir i radost. Ljuti ratnici bi postajali disciplinirani igrači.
Međutim, za razliku od (periodičnih) olimpijskih igara, djeca se igraju iz dana u dan. Ako bi po djeci bilo, svi bi dani bili dani mira. Sve bi godine bile godine mira. Uostalom, igra je i bez djece toliko ozbiljna stvar, da, sve druge stvari snagom svoje zbiljnosti postavlja na njihovo pravo mjesto. Veliki antički filozof Platon, preventivno, za dobro idealne države, i u strahu od najmanjih nereda; u potrebi da izbjegne nepoželjna društvena gibanja, iz svoje idealne države izbacio je čak i Pjesnika. Ali, ne i Igrača, tvrdeći da je opasan samo, i svako onaj, ko ne umije da se igra. Igra je, s jedne strane govor tijela, a s druge, jezik slobode, o čemu njemački književnik i estetičar Šiler (F. Schiller, 1759-1805), piše sljedeće: Usred užasnog carstva snaga i usred carstva zakona, estetski nagon za stvaranjem neprimijetno gradi treće, veselo carstvo igre i privida, koje čovjeku skida okove svih odnosa i oslobađa ga svega što se zove prinuda, kako u fizičkom kao i u moralnom pogledu (F. Schiller, 27. pismo). Za francuskog književnika i svjetski poznatog filozofa Sartra (J.P. Sartre) igra je također carstvo slobode, način čovjekova samooslobađanja i puštanja drugih da budu slobodni:
«Šta je zapravo igra, ako ne jedna aktivnost čiji je pravi izvor čovjek, za koju čovjek postavlja pravila i koja može da ima posljedice samo prema postavljenim pravilima? Čim jedan čovjek shvati da je slobodan i čim želi da koristi svoju slobodu, ma kakva uz to mogla da bude njegova strepnja, njegova aktivnost je igra: on je doista njen prvi princip; preko nje, izmiče oprirođenoj prirodi; sam postavlja vrijednosti i pravila za svoje činove i pristaje na igru samo po pravilima koja je sam postavio i odredio. (…) Zato izgleda da čovjek koji se igra, koji je sklon da se pokaže kao slobodan u samom svom djelovanju, ne može ni na koji način da bude zainteresovan za posjedovanje nekog bića u svijetu».7

Dakle, sve u svemu, na tragi velimirovske pacifističke čežnje, igra i igrači u zanosu igre, drže državu i domovinu u miru, čuvaju ljude, njihovu slobodu i njihove živote. Zato su – kao vječiti igrači – upravo djeca naši najbolji čuvari. I naša vojska najjača. Velimir Milošević bio je general baš te vojske; vjerovao je u svoju vojsku i pjevao u ime svoje vojske: vojske igre, vojske mira, vojske ljubavi…
Samo s tom vojskom moguće se nadati boljem:

Da bude hljeba, kolača
…
Da nema suza ni plača

Za sada ništa od toga. Na životnoj sceni su neke druge, drugačije, ne-dječije vojske, i zato ništa na ovom svijetu nije na svom mjestu. Pritisnuti bespotrebno prolivenim dječijim suzama, živimo neku olovno tešku, bremenitu, neljudsku varijantu, u kojoj

Ti nosiš breme bola
Ja nosim breme loma
I težak nam je hod 8

I u kojoj, svjetlom dobra svijetli još samo nedavna prošlost i sama potonula u melanholiju beznađa koje, poput ponoćne svijeće, mirno dogorijeva u podsjećanju koje blijedi i boli:

Sinoć sam iščitao
jednu od svojih knjiga
Pisanu negde pre rata

Strah me od toga hvata

I tamo leto naše
Koje me zove i maše
I ove stihove piše

Tog leta nema više

Vinograd negde na jugu
I čaša vina na stolu
Malopre tek pijena

Tog vinograda nema

I neka boja neba
Sada već izbledela
Od gledanja do boli 9
…

1 VelimirVeljo Milošević (1937-2004), rođen u Verićima kod Peći (Kosovo), gdje su mu rodtelji doselili uoči Drugog svjetskog rata sa Njeguša kod Cetinja (CG). Objavio je oko tridesetak knjiga poezije za djecu i odrasle. Pored ostalog nagrađen Dvadestsedmojulskom nagradom za poeziju; Zmajevom nagradom dječijih igara za dječiju poeziju; Nagradom udruženja književnika za najbolju knjigu godine; Nagradom «Svjetlosti»; Zlatnom značkom «Naša djeca» i mnogim drugim nagradama i priznanjima. Zastupljen u antologijama, čitankama i lektirama. Prevođen na više jezika svijeta. Živio i umro u Sarajevu.

2 V. Milošević: Ovo je Balkan draga /Izbor iz Balkanske trilogije/, izd. Biblioteka grada Sarajeva, Sarajevo, 2004. godine; Preko srušenog mosta, izd. Prosvjeta, Sarajevo, 2002.

3 Elektronska medijska informacija (u jednoj od večernjih TV informativnih emisija, 07. 07. 2005.), prenosi sablažnjavajući nalaz stranih istraživača da «nikad u povijesti do sada nije zabilježen zločin većih razmjera, počinjen za kraće vrijeme i na manjem prostoru, od onog u Srebrenici jula 1995. godine».

4 Posljednju knjigu Velimira Miloševića «Ovo je Balkan draga» /Izbor iz Balkanske trilogije/, na koju se ovaj tekst uglavnom oslanja, objavili su, (u žestokoj trci sa vremenom i opakom bolešću koja je Velju već snažno vukla njegovom životnom kraju), i zajedno s njim promovirali u Sarajevu (neuobičajeno prepuna dvorana Collegium Artisticum-a, 29.03.2004.), njegovi prijatelji: Muhamed Zlatan Hrenovica, Svetlana Broz, Affan Ramić, Miodrag Živanović i Esad Bajtal.

* lat. O čudnih li vremena, čudnih li običaja! O pokvarenog li svijeta! (Ciceron).

* Izraz «tupav» ovdje je uzet u smislu već potisnute sintagme “zdrav i tupav” («nek se rodilo zdravo i tupavo»), i izvan uobičajeno kolokvijalne konotacije “tup(av)osti” kao instant deskripta mentalne inferiornosti, kako se taj termin najčešće rabi u kontekstu vrckave dosjetljivosti ulično-adolescentskog žargona naših prostora.

5 Pjesma je izvorno naslovljena kao «Zemlja pesnikova», cf. V. Milošević: Ovo je Balkan draga, izd. Biblioteka grada Sarajeva, Sarajevo, 2004. str. 15

* Simpatija (gr. simpatheia), saosjećanje, intenzivno emotivno saživljavanje sa stanjem druge osobe. Za razliku od empatije, također pozitivne socijalno-psihološke kategorije, gdje otkrivajući strah ili bol nekog lica mi znamo šta ono osjeća, ovdje, kod simpatije, nadilazimo samo znanje i produbljeno doživljavamo, tj. proživljavamo muku, strah ili bol osobe koja se nalazi u nevolji. U simpatiji, za razliku od empatije, boli nas bol drugog, čime, iz artefakta površinski empatičnog «znanja» silazi u dubinu i istinski (su)osjećaj doslovno fiziološki bolne nelagode.

6 «Pesnik u oluji», cit.dj. str. 144

* Olimpijske igre, periodične narodne igre kod starih Grka održavane u Elidi (kraj posvećen Zeusu, ocu bogova i ljudi, svemoćnom i sveznajućem gospodaru svijeta, zaštitniku pravde i poretka, spasiocu i osloboditelju od zla), svake četiri godine. U znak poštovanja, učešće na olimpijskim igrama uzimala su sva grčka plemena.

7 J.P. Sartr, Biće i ništavilo, izabrana djela, tom 10, Beograd, 1984. str. 568

8 V. Milošević: Dom i ruže, in: Preko srušenog mosta, Sarajevo, 2002. str. 131

9 Letopis leta, ibid. str. 133