”Glas komuna” – ljubav koja se ne gasi

Savo Petrović
Autor 13.6.2018. u 16:43

Izdvajamo

  • Uvjeren sam da je ''Glas komuna'' uzbudljivo svjedočanstvo o vremenu u kome smo živjeli i ljudima s kojima smo dijelili i radosti i teškoće. Živjeli smo i radili sa željom da svaki naredni broj bude bolji i sadržajniji.

Povezani članci

”Glas komuna” – ljubav koja se ne gasi

Foto: LA

U mojoj duši već decenijama leprša poezija mnogobrojnih dobojskih pjesnika i poetesa sa stranica ”Glasa komuna”; moje oči još su pune novinarskih zvijezda koje su tako zanosno sijale na stranicama lista koji smo strasno voljeli… 

Priča počinje u kasno proljeće 1958. godine kada u Doboj, centar novog  sreza, jednog od šest u Bosni i Hercegovini, dolazi novinar i pjesnik Rajko Skvarica, čovjek od duha i srca, rođeni Hercegovac, zemljak Alekse Šantića, Jovana Dučića, Svetozara Ćorovića… Grad na tri rijeke postavlja mu nimalo lak zadatak: formirati sreske novine za dvanaest opština sjeverne i centralne Bosne, obezbijediti da redovno izlaze svake sedmice.

Putujući odavde do mladosti, sa ovih prekookeanskih daljina, čovjeku se učini da je sve bilo kao u kakvoj lijepoj priči. Sa svojim znanjem i iskustvom novinara, Rajko Skvarica, koji je već nekoliko godina bio dopisnik ”Oslobođenja”, zatim formirao ”Derventski list”, utemeljio je ”Glas komuna”, pisao članke, reportaže, crtice, zapise, komentare, vijesti, informacije i – pjesme; jednom riječju znao je da misli i umio da vidi i sve zabilježi i napiše. Već od prvog broja, koji je izašao početkom juna 1958. godine, dakle prije šest decenija, urednik je počeo da okuplja mlade ljude koji će  svoje prve novinarske radove i literarne tekstove objaviti u ”Glasu komuna”.  Tadašnji stalni dopisnici ”Oslobođenja” i Radio Sarajeva – Dušan Paravac i Adil Galijašević odmah su postali saradnici lista.

Mladi novinari – Kasim Deraković, Tihomir Lešić, Ferid Čehić, Senad Malohodžić,  Milan Andrić, Feliks Pašić, Nikola Davidović, Muhamed Kondžić, Muhamed Kopić i drugi hvalili su se kako su novinarstvo naučili u školi Rajka Skvarice. Jeste, to je bila neponovljiva škola u kojoj su tek svršeni srednjoškolci učili ne samo kako se lijepo, istinito i dobro piše, nego i kako treba časno voditi umjeren, skroman, vedar, ozbiljan i trezven život.  Rajko Skvarica je talent svojih saradnika obogaćivao i razvijao i govorio da novinari moraju uvijek misliti na dostojanstvo profesije i na ljepotu života. Svi Rajkovi učenici su pisali pjesme, priče i romane i svi su objavili po nekoliko knjiga. Nekoliko Rajkovih učenika postali su kasnije profesionalni novinari ”Borbe”, ”Oslobođenja”, ”Večernjih novina”, ”Arene”, NIN-a, ”Zadrugara”, Radio Sarajeva, Radio televizije Beograd, Radio televizije Sarajevo… ili stalni honorarni dopisnici ”Politike”, ‘Večernjih novosti”, ”Vjesnika”, ”Večernjeg lista”…

- Svijet je pun čarolija za one koji imaju oči da vide, ponekad je govorio svojim saradnicima. Često i danas čujem te riječi dok se prisjećam svojih godina u Doboju ili dok šetam kraj mora ili širokim alejama  punim zelenila na Floridi.  Istina je kad se kaže da ljudi velikog duha, kao što je bio Rajko Skvarica, putuju svijetom bez obzira što više nisu u stvarnom životu.

U novinarstvu sam krenuo uobičajenim putem: pisao sam vijesti i informacije, izvještavao sa pijace i sa  utakmica, bogami donosio kafe svom uredniku i kolegama, ponekad sa njima popio po koji vinjak ili konjak. Pisao sam i puno i neprekidno i postao prvo urednik ”Glasa mladih”, zatim sam uređivao, sportsku, pa privrednu i kulturnu rubriku, bio i tehnički urednik, pa postao zamjenik i onda dva puta bio glavni i odgovorni urednik lista.

”Glas komuna” za nepune tri i po decenije, od 1958.  do početka posljednjeg rata,  prolazio je kroz teške faze, bivao je na ivici provalije i gašenja ili doživljavao svoje zvjezdane trenutke da bi neko vrijeme dostigao i tiraž od 20.000 prodatih primjeraka što je danas nezamislivo za većinu listova na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Nije bilo nimalo lako boriti se sa stalnim finansijskim teškoćama, odolijevati pritiscima političara, policije i brojnih moćnika. Bilo je vraški teško zadržati nezavisnost lista…

Sredinom osamdesetih godina 20. vijeka pritisci su bivali sve veći, posebno dvije-tri godine pred rat. ”Glas komuna” je bio pred gašenjem. Tadašnji direktor Slobodan Babić rekao je Osmanu Kikiću, nesumnjivo jednom od najboljih fotreportera u Jugoslaviji, Stipi Kljajiću, lektoru i meni: nas četvorica imamo snage i znanja da spasemo list i to ćemo i uraditi. Ja sam tada bio u ”Zadrugaru” i odlučio sam da se vratim i da zajedno sa kolegama i prijateljima pokušamo nemoguće:  sačuvati ”Glas komuna”.  I uspjeli smo: godinu dvije pred rat osamostalili smo list, izdavali ga bez dotacija, tiraž je počeo da raste, čitaoci su tražili ”Glas komuna” i u Doboju, i u Modriči, i u Bosanskom Brodu, i u Tesliću, i u Derventi, i u Bosanskom Šamcu, i u Odžaku… Uvijek me radovalo kad bih na kioscima već u utorak popodne čuo kako prodavačica kaže: sav tiraž ”Glasa komuna” je rasprodat, a građanin je zatim zamoli da mu ubuduće ostavlja jedan primjerak lista.

Ugledu lista i jezičkoj čistoti objavljenih tekstova dali su svoj veliki doprinos kao lektori i legendarni profesor dobojske Gimnazije profesor Dušan Panković i profesor i ujedno tehnički urednik Stipo Kljajić.  ”Glas komuna” je dva-tri puta proglašavan za list sa najmanje jezičkih i pravopisnih grešaka.

Pamtim i veliku podršku  listu koju je sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka davao Jovo Mišković, predsjednik Skupštine opštine u Doboju i zatim prvi civilni ministar odbrane u Vladi Bosne i Hercegovine. Bila je to iskrena podrška bez obaveze: pišite onako kako jeste i ne osvrćite se na primjedbe političara, rekao nam je već na početku svog mandata.

I koliko god su novinari davali dušu i srce svome listu, toliko su i pojedini direktori bili nezaintersovani za sudbinu ”Glasa komuna” i često im je to bila samo prolazna stanica za veću funkciju. Postavljali su nam i direktora koji je jednom ili dva puta mjesečno navraćao u Redakciju, ili karijeristu, ili notornog alkoholičara, ili totalnog neznalicu…

Za moj ukus velika mrlja u ”Glasu komuna” bilo je i izdavanje ploča sa takozvanim narodnim melosom, to jest ”novokomponovanim” seljačkim pjesmama.  To je uticalo na srozavanje ugleda novina koje su imale ne samo informativnu nego i kulturnu funkciju. Kroz list je prošlo i nekoliko  nadobudnih i polupismenih novinara i neki od njih ostavili su kaljav trag u ”Glasu komuna”. Neke sam i ja primio na posao, priznajem, moja greška. Bilo i prošlo. Normalno je da u tridesetogodišnjem radu bude uspona i padova i da se ponekada zagazi u blato, ali da se nađe i put do zvijezda. Sve u svemu,  kako reče Rajko Skvarica, u ”Glasu komuna” sam proveo svoje najljepše godine i to se nikada ne zaboravlja. Za mene i mnoge novinare ovaj list je bio ljubav koja se nikada ne gasi. Uvjeren sam da je ”Glas komuna” uzbudljivo svjedočanstvo o vremenu u kome smo živjeli i ljudima s kojima smo dijelili i radosti i teškoće. Živjeli smo i radili sa željom da svaki naredni broj bude bolji i sadržajniji.

foto derventasrcem.net

foto derventasrcem.net

Poslije Rajka Skvarice, glavni i odgovorni urednici ”Glasa kmuna” su bili Ferid Čehić, Savo Petrović, Slobodan Babić, Časlav Vasiljević, Pavle Stanišić, Nikola Rašić i ponovo Savo Petrović. Posljednji broj starog, dobrog ”Glasa komuna” izašao je 29. aprila 1992. godine. To je bio posljednji broj koji sam sa svojom ekipom uredio i poslije dva-tri dana otputovao u Beograd, pa zatim u Njemačku. Početkom rata, izašlo je još nekoliko brojeva sa uređivačkom politikom koja je pogodovala nacionalistima na vlasti. Poslije je list nazvan ”Svitanja”, zatim je to ugašeno i evo već dvije decenije Doboj nema svog lista.

Sada, šest decenija od onog ljeta 1958. godine i mojih nezaboravnih i lijepih dvije decenije u listu, moja glava još je puna reportaža i članaka, crtica i zapisa, priča i pjesama iz ”Glasa komuna”. Moje srce i sada čuva tekstove koje su pisali Rajko Skvarica, Kasim Deraković, Feid Čehić, Nikola Davidović, Feliks Pašić, Vlado Dijak, Dušan Paravac, Pavle Stanišić, Senad Malohodžić, Ranko Pavlović, Mirko Jeleč, Časlav Vasiljević, Milan Andrić, Tihomir Lešić, Boško Jelić, Sreten Kovačević, Savo Žigić, Muhamed Kondžić, Vojo Vuković, Novak Tešić, Mato Bikić, Slobodan Babić, Miloš Aprilski, Ivica Trtanj, Salih Begović, Muhamed Kopić, Nikola Rašić, Smail Terzić, Anto Adžamić… ja se i dalje napajam sa tog bunara zanosnih riječi koje su bile pune svježine i ljepote.

U mojoj duši već decenijama leprša poezija mnogobrojnih dobojskih pjesnika i poetesa sa stranica ”Glasa komuna”; moje oči još su pune novinarskih zvijezda koje su tako zanosno sijale na stranicama lista koji smo strasno voljeli…

Savo Petrović
Autor 13.6.2018. u 16:43