Goran Sarić, izabrane pjesme

Goran Sarić
Autor/ica 2.3.2015. u 13:54

Goran Sarić, izabrane pjesme

Foto: šg

T o m ,   S n j e ž a n a   i   B a n d i e r a   r o s s a

                                                                                   Tomu Willemsenu

Na godišnjicu Tomove smrti,
od njegove udovice posuđujem merdevine
da čistim oluk od jesenjeg lišća.

Komšija,
iz stare crvene familije,
pred izbore bi sve prozore ka ulici
oblijepio slikama zreloga pomidora.*

Tom Willems, šofer,
od rijetkih, načitanih.
Komšinka ga decenijama čekala da ode u penziju,
pa da, napokon,
na-po-kon,
stare zajedno.

Slabo su se nauživali,
skupa,
svega par ljeta.
Onako čvrstog, karakternog,
od malo riječi,
odnio ga, za tili čas,
katran u plućima.

Par godina pred smrt,
zlatnih ruku,
razveo nam struju, i napravio dvorišnu kapijicu,
ljupku,
kao iz Snježane i sedam patuljaka.

Svaki put kad je odškrinem,
pomislim na njega,
i njegovu vjeru u pravedniji svijet.
Što reče drugi prijatelj:
Kad vidim ove gadove, svuda,
više nisam ni socijalista,
nego komunista,
Bandiera rossa!

Na dan komšijine smrti uzimam njegove stare,
drvene merdevine,
da očistim oluk,
i budem, tako,
na tren,
nemjerljivu mrvu vječnosti,
bliže njemu,
i njegovom,
a bogme i mome,
ateističkom
nebu.

—–

*Crveni paradajz – simbol Socijalističke partije Holandije

 

B a k a   i   Č u d o   o d   d j e t e t a

                                                                         baki Koviljki

Još mi u nosu miris zete bez filtera.
Još vidim je, taj krhki lik kako sjedi,
šutke,
mršava i naborana,
u starom šlafruku,
iznad česme,
na suncem okupanim basamacima.

Na toj je česmi moja mati,
ranih šezdesetih,
i zimi trljala veš,
ručna mašina deluks,
sve na minusima!
Pa poslije uza stepenice, u velikom lavoru,
punom mirisa safuna, peraćeg,
tvrđeg čak i od čokolada za kuhanje
kojima su nas,
djecu,
katkada darivali.

Tako je i pala, moja mati,
s trbuhom do zuba,
Veš uzgor tegleći,
sa mnom u trbuhu.

Pa se rodio k’o žabica,
manje od kile – od mene,
ni tada
ni za hljeb umijesiti!

Spas’la me baš ona,
ta baka Koviljka,
iz jedne u drugu krpicu vazdan premećuć’,
k’o vila nad ovom grudvom,
mrvicom,
bdijući.

A docnije,
mnogo docnije,
vazdan na pendžeru u kući do naše bdijući.
Čekala ja l’mene, ja l’ oca iz noćnih izleta.
Zeta – da majci jutrom trkom na jade pristaje
i krv joj, polako, pije,
a mene, valjda, da vidi u šta se,
u kakvoga bekriju,
ono čudo od djeteta,
ona grudva mesa,
žabac što, noć se bliži, a on nikako u princa,
u šta se
ono
umetlo.

 

J a n ,   N i e d e r l ä n d e r

                                                        J. v/d Lindenu

Lijepo smo se zezali,
jutrom,
kraj aparata za kafu,
Jan van der Linden i ja.

Od čudne sorte bješe moj drug,
muzičar,
a s njima, k’o i sa škrabalima–
– čak i kad ne piju! –
Baš nisi načisto.

Fino se šupali,
nas dvojica,
od različite japije.
Ja, glupi Bosančeros,
dôšljo,
neprilagođeni,
i on,
sve-naj-gore,
Niederländer.
Opasan bješe, taj stari Donžuan.

Par mjeseci pred smrt –
– svako malo mu,
k’o bebi pelene,
kompletnu krv mijenjali –
dobrano preko šezdeset,
na Mreži zaveo mladu Ruskinju,
ja mu pomog’o oko pismena pravoslavnog.
‘Tjela mu doći ovamo,
U zagrljaj,
iz stepe u mokre njive holandske.
Jedva kutarisao!

“Pa što ti je to, sretnom u braku, uopšte trebalo”,
upitah ga, tada.
“ ’Nako”, brk mu se sijedi malčice diže,
“da vidim da li još umijem.”

Pred sami kraj,
kad bih ga kući, žicom, zovnuo,
samo bi tiho otpuhnuo:
“Nemoj mi dolazit’,
Bosančeros.
Nisam ti ja vrijedan dolazaka.”
Na tome i ostalo.

A bio je,
itekako,
onako nježan i krhak k’o lipa*
i kante suza vrijedan,
moj drug Jan,
“glupi” Niederländer.

 

 ——-

*Linden – lipa (hol.)

 

M o r n a r

 

Prije no što je postao arhivski miš,
oplovio je mora,
i vidio svijeta.
U skoro svakoj luci zaradio poneki “trofej”:
kapavac, trišu, pediculus pubis,
i tako dalje,
i tome slično,
ali nikad nije prestao da im nosi cvijeće,
i ispovijeda im se,
na bedrima njinim kao pred oltarom,
tim nježnim kurvama,
Teo, stara frajerčina!

Valjao se od smijeha kad mu, jednom,
u šali,
pustih stari rock, baš to:
pediculus pubis.
“Zar toga i kod vas ima”,
šeretski odvrnu,
sve kao češući se po jajima.

Živa vatra!, taj ni od vraga,
ali ni od Onog Drugog,
nimalo nije zazirao.

Bio izvrstan kuhar, i to.
Jednom me pozva kući, na gala-večericu,
i donesoh mu, tada Kosovski božur,
vino crno i teško
kao balkanski pogled unatrag.

“E, Sarik,
im’o sam vaših dama,
al’ nikad ne probah vaša vina! Večeras pijemo rum,
a ovo tvoje krvavo cvijeće ostavljam
da ga nekad
skupa
iskapimo.”

A nismo.
Odjednom ode Teo,
kao da ga more, il’ bura odnesoše,
onim njegovim
nježnim,
slatko bolesnim
ispovjednicama.

 

M e š a ,   i   k e f i r   z a   s t o g o d i š n j a k e

Mehi Rizvanoviću

Jednom mi u radničkom stanu,
prepunom knjiga
i mirisa naše, najbolje kuhinje,
pokazao svesku krcatu stihova,
pisanih-pa-stoput-brisanih!
“Kad ovako počneš,
znaj da se u tebi gasi svijeća pjesnička!”

Jednog od sinova,
karatistu Ninenta,
momka od najbolje kovine,
u lovu ubi jedan, da ‘prostiš,
Sarić: Nula, Ništa,
Ništarija!
Meša mi to,
tu vezu slučajnu,
nikad, ni jednim tikom,
ni jednom suzom roditeljskom,
na dušu nije stavio.
To, valjda, nešto, o Čovjeku,
kaže.

Fali mi moj prvi svjetnik,
vjetar u leđa,
čovjek bez truni hilne,
itekako,
u ovoj grozi i beščasti.

No,
Da veselim notama završim tužnu ovu strofu:
šeret, veliki, bio. Jednom, tako,
otiš’o ranom zorom da kupi sir za pitu.
i nema ga vascijeli dan.
„Debelo“ iza ponoći.
nacvrcan pozvoni,
a kad sirota mu žena otvori –
pìta,
bezbeli,
davno pečena i svarena –
Meša iz kese izvadi plastičnu čašicu,
smežuranu k’o ćuna dječija,
pa veli: “Evo, ženo,
cijeli sam grad obišao,
a oni samo kefir –
jeb’o ih on, da ih jeb’o! –
onaj  za stogodišnjake,
imaju!”

 

(Izbor iz Ruka iz krasnog Niotkud, Buybook, Sarajevo, 2015.)

rukaizkrasnogniotkud

Goran Sarić
Autor/ica 2.3.2015. u 13:54