ENG
Goran Sarić: PutoVis (4)
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
“Hoćete li veći, da vam uđe?!”
Poslije odlične klope u piceriji Karjola, dugo bazamo rivom. Žena bi da šeta, a meni – samo da sjednem! Ljenost, a živciraju me i biciklisti što, najčešće bez svjetala, k’o budale mahnite jurcaju viškim kalama.
Nakon trećeg đira, mrtav pao, odnekud začujem pjevanje. Klapa! Mora da je s televizora, pomislim, i oboje kao po komandi krenemo u pravcu tog milozvuka. A onda, na malom trgu, ugledamo šestoricu muškaraca. Stoje i pjevaju. Kao anđeli. Oko njih, u nešto širem krugu, šačica gledalaca. Ostali prolaze, malo zastanu, oslušnu i produže. Jedan mladi par, visok momak a tanak, a ona – suknjica i tijesna majičica, nasloni se na kamenu ogradu, i ostane tako, u vrelom “klinču”, zagrljeni. Frano Lasić, sto posto. Poslije još jedne nježne, galebarske, Visoki se sagne, i Suknjici podari nježan poljubac.
A ovi ovdje – domaća klapa “Liket” (što znači: miris, buke), sakupili se i tek tako, bez pare i dinara, slušateljstvu podarili sjajan koncert.
Eto, ponekad treba i Njih poslušati. Da sam odmah jurnuo na našu terasicu, ovo ne bih doživio. Hvala ti, D.!
Šalim se, naravno. I u našoj kući, kao u onom prastarom vicu, dobro se zna čija je zadnja: “Da, draga!”
***
Na ulici ispod našeg apartmana jedan dječak svake večeri sjedi na kućnom pragu i prodaje školjke. Zove se Željko. I ima krupne, pametne oči, kao Malik, simpatični mjesečar iz “Oca na službenom putu”.
Jedne večeri odlučimo da ga obradujemo. Darija odabere oveću školjku, dâ mu parice, a on onda navalio da je pošto-poto ugura u papirnu vrećicu. Ali, školjka pogolema, a otvor mali. Muči se malac, muči, znoj ga oblio. Na kraju odustane, podigne pogled ka supruzi i upita: “Hoćete li veći, da Vam uđe?”
Mi pogledamo prvo u njega, pa onda ispod oka jedno drugo, a onda u smijeh. Malom ništa nije jasno.
“Ma ne, ni slučajno,” odvali moja dama. I opet prasne u smijeh.
I odemo, valjajući se od kleberenja, niz ulicu, ostavljajući dječaka da broji i prebrojava onih nekoliko parica na dlanu.
***
(Luka Ploče: “Ma ko to more platit?!”)
Na povratku, na noćenju kod rodice u Pločama, naletjesmo na malonogometni noćni turnir “Ko to more platit”. Puno gledalište, šega i šala, odmah me podsjete na predratni turnir u rodnom gradu, “Tri kornera penal”. Bio je to zacijelo jedan od najboljih turnira te vrste u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Na njemu su učestvovale i ekipe tadašnjih prvoligaša, među kojima i ona mostarkog “Veleža”. Sa sjetom se sjećam velemajstora lopte Semira Tuce i Seje Kajtaza. Na stadionu “Partizanovo” znale su se okupiti i po dvije hiljade ljudi, a dodjeljivale su se i “masne” nagrade. Igralo se po starom pravilu: skriviš tri kornera i “fasuješ” penal!
Kakva su to vremena bila: fino vrijeme, miriše lipa, pivo i povjetarac s Neretve – a stadion pun k’o oko!
Ali priznajem, i ovdje je lijepo. Nije toliko vruće kao na otoku. Samo što je fudbal u finalu mnogo “tanji” od onog davnašnjeg. Puno zanimljiviji je susret veterana Hajduka i domaće momčadi. Za “bile” su, među ostalima, nastupile i nekadašnje zvijezde, Ivica Mornar i njegov imenjak Šurjak. I dok je ovaj prvi briljirao, drugi je odigrao tek par minuta i do kraja utakmice presjedio na klupi za rezerve.
Dok se Šure lagano zagrijava, skrušeno mu priđem i kažem da je bio jedan od sportskih idola moga oca Jeremije.
“A je li, gospe ti?” odsutno veli legendarno lijevo krilo Yu- reprezentacije, mjerkajući voditeljicu programa i samozaljubljeno namještajući šiškice. E, budalo jedna, boli njega ona stvar i za tebe i za tvoga Ješu, pomislim i pokunjeno se vratim izvan aut-linije.
“Zašto je uopšte dolazio,” upitam rodičinog muža, sportskog novinara.
“Zbog brudeta, i domaćeg vina. Znaš, čim utakmica završi, za njih počinje prava fešta. Mogu da jedu i piju koliko im volja, a još ih i besplatno odvezu za Split. Ako se još “zalijepi” i neka lokalna polovnjača …” šeretski namignu “rođak”.
Pogledam, prvo Šurjaka – na klupi još svejednako namješta “šiškice” – a onda voditeljicu: napirlitana, prsata, u ultrakratkoj crvenoj suknjici… “Ubila se” za stare asove!
***
(Peto Ljeto u Lodges)
Još jedno sjajno kulturno ljeto. Pošto na predstavljanju sajta Tačno.net i onoj od prof. dr. Esada Bajtala, na žalost, nisam bio, govoriću samo o onima koje sam i sâm, na izvjestan način, “zakuhao”.
Prvo, dakle, izložba bivšeg fotografa sarajevskog “Oslobođenja” Mladena Pikulića. Mladen je odavno međunarodno priznat autor kamere. Njegov ciklus Selam from Holland – fotografije Nizozemaca koji su prešli na islam – nedavno je pokupio puno pohvala (i) u Zemlji Lala i Kanala. Cijeli ciklus je dobar, ali su se meni posebno dopale dvije fotografije. Jedna je snimljena iz žablje perspektive: muškarac s turbanom, raširenih ruku, i širokim nebom iznad glave. Druga: zamišljeni starac sa kapicom i sijedom bradicom. Na licu tanka sunčeva zraka. Dubok, zamišljen pogled. Bravo, Mladene!
Za ručkom, dobro se zezamo. U jednom momentu gost podiže žutu metalnu kašiku i veli: “Evo! Zar nama Bosancima, sve sa Hercegovcima, nisu onomad obećali da ćemo, kad se osamostalimo, jesti zlatnim kašikama?!”
Onda, zajedničko čitanje sa Enverom Kazazom. Stihove, kao i uvijek izvrsno, govori moj prijatelj Čarli. Pjesma na pjesmu, stih na stih, često sa istim motivima. Publika pažljiva i fino opuštena. Jedna mlada dama mi poslije šapne na uho da sam je, opet, rasplakao. Ima li, za starog stihoklepca, većeg komplimenta?
Potom, veče poezije Gorana Simića. Goran je cijeli rat proveo u Sarajevu, a odmah nakon njega s porodicom otišao u Kanadu. Tamo se raspisao (i) na engleskom, pa čak i dobio njihovu najvišu književnu nagradu, i to za poeziju pisanu na engleskom. Svaka čast, imenjače!
Dok čita, Goran svako malo skida naočari i tekst prinosi blizu, gotovo do nosa. Trebaju mu, biće, ovakve k’o moje, multivokalne. Nudim mu ih, a on ljubazno odbija: “Neka. Ljepše mi je ovako, pa i kad zamuckujem.”
Upada u oči kontrast između njegove vedrine i živahnosti u razgovoru i gustog mraka njegovih nerijetko veoma upečatljivih stihova.
A kako i ne bi bili crni? Čovjek je čitav rat proveo u Sarajevu. Ta i slavuj bi, tada, zamukao.
Na kraju, filmsko veče režeisera-dokumentariste Sergeja Krese. Poslije razgovora ugodnog, prikazan je njegov film Jack, Balkan i ja. Ovaj duži dokumentarac govori o bivšem gitaristi benda “Galija”, Belgijancu Roskamu. No, kroz priču o njegovom životu film otvara mnogo drugih, složenih tema i dilema. Još mi je više “legao” nego prvi put. Naprosto ga morate vidjeti.
Pred publiku u dva navrata sjeda naš zajednički prijatelj, solo-gitarista Mostar sevdah reuniona Mišo Petrović. Šomac nas večeras časti njegovim starim, široj publici manje poznatim pjesmama. Publika oduševljena.
Poslije dugo sjedimo za sinijom, i “valjamo” se njegovim šalama i vicevima. Pravi mostarski kozer!
***
Sredina avgusta. Kraj. Još koja mrva sunca, pogled na Jezero, par gutljaja Andrijine žilavke, nešto vedrih nota – i gotovo. Kako reče ona stara pjesma grupe “Suncokret”: “Dolazi zima, duga i hladna…”
Valja nama ispod Alpa.
Autor/ica 👤Goran Sarić
){kind=link}