Halil Džananović: SREBRENIČKI RULET

Halil Džananović
Autor 11.9.2017. u 09:53

Izdvajamo

  • Molio sam nadu da bude istina, molio sam istinu da bude laž, molio sam laž da me zaštiti od grozne istine, ali, takođe sam molio laž da ne zagospodari mojim nutarnjim bićem, da me ne pokupi i ne uzme pod svoje… Moj karakter se opirao samom sebi, bježeći iz laži u laž, iz istine u nadu, iz nade u stvarnost koja je lagano prelazila u pakao, mada smo (bez obzira na nadu o spasu u Srebrenici) već bili u predvorju neopisivih događaja, koja su nas čekala u gradiću osuđenom na bolnu i dugotrajnu smrt. U gradiću, na kraju svijeta i na kraju civilizacijske svijesti“.

Povezani članci

Halil Džananović: SREBRENIČKI RULET

Roman u nastavcima: Srebrenički rulet (5)

(Očajni, hodili smo k’ cilju na kom ćemo i sami postati cilj-nekim drugim očajnicima)

Prije pokreta nismo mogli, ni u najgorem slučaju, zamisliti da će nam do Srebrenice trebati cijela sedmica dana. Dok se, pak, u normalnim uslovima taj put (i to laganini) prelazio za šezdesetak minuta. Prvo jutro zateče nas na rubu šume koja se naglo završavala, a odatle, niz padine i uvale, pucao je pogled na susjedno, šumom obraslo brdo. Brdo je, otprilike bilo udaljeno na sat hoda ili, ako nas na čistini ugledaju lovci na ucijenjene glave, za čitav život. Tada smo (obzirom na iskustva s prvom i drugom zasjedom – drugu smo na vrijeme primjetili) zaključili da ćemo po danu skriveni mirovati, a po noći putovati. Nekolicina je mogla, za vrijeme mirovanja, dobro odspavati, ali većina ne. Već sljedeće noći u meni se pojavila sumnja da smo počeli dezorijentirano kružiti i da se tako vraćamo na mjesta gdje smo već bili. Vrijeme nam ne bijaše naklonjeno, jer od mjesecom obasjanih noći, nastupiše mrklost i tama, koja je mirisala dimom spaljenih sela i zaseoka. Dezorjentiranost je možda bila uzrok činjenice po kojoj mi nismo ni imali cilj, koji je ujedno nudio sigurnost. Jedini i osnovni nagon u nama i strah da ne budemo uhvaćeni, tjerali su nas na kretanje. Bilo kuda i bilo kako, samo naprijed, što dalje od našeg spaljenog sela i od grada, koji je postajao grad logor. Gledali smo kako se pretvara u krvavu povijest. Ipak, uspjeli smo se otrgnuti kruženju, ali tad nismo znali u koliko širokom luku, koji nas je istodobno i približavao i udaljavao od Srebrenice.

Halil Džananović

U osvit četvrtog jutra učini mi se (mada dugo nisam bio u rodnom kraju moga oca) da su predjeli, šikara, okomite poljane (koje se bile obradiva zemlja za usijeve), te masivi kamenog vijenca, istinski poznati. Da, to je to, mi smo konačno na putu koji poznajem, nismo zalutali, kako nam se činilo. Blizu smo Srebrenice.

„Da, da,“ – kazao sam nekako svečanijim glasom, bez uobičajene strogosti, koju ni ja nisam razumio.

„Ovo su takozvana polja, a gore iza onog brda nalazi se zaseok Podosoje. Iz tog zaseoka je moj amidža Husko donio meni mog Vučka, još kao mlado štene,“ – dodao sam, stresajući se od neke hladnoće koja mi je prostrujala tijelom pri pomenu Vučkovog imena.

„Ova visoka i u širinu nepregledna stijena se zove Platno, dole je rijeka Zeleni Jadar, preko je Palež na kom se nalazi srpsko istoimeno selo i rudnik boksita. A nedaleko, u regiji Birač, nalazi se muslimansko selo Đile. To selo je, za vrijeme onog rata, zajedno sa svim stanovnicima spaljeno. Pričalo se, zapravo otac mi je pričao, da se mjesec dana osjetio nepodnošljivi vonj spaljenih ljudskih tijela.

Ovdje ćemo odmarati ili provesti dan. Već ste se navikli na mlado bukovo lišće, a možda pronađete koju ukusnu gljivu rujnjaču, a te gljive se jedu nepečene. Tamo u pravcu ona dva hrasta, u Džananovoj njivi, nalazi se omanji izvor vode. Ovo poljanče na kom se nalazimo je dobilo ime Ćelija po legendi o ovoj masivnoj stijeni Platno. Na njegovom vrhu, nalazi se ogroman otvor ili špilja u koju su se, navodno, nastanile bijele pčele. U neka, već davno prošla vremena, po pričanju starosjedilaca, u njenim prorezima još su se nazirali drveni klinovi koji su vodili gore prema vrhu litice. Tuda su se, veli legenda, braća Lalići iz sela Žedno, pentrali da vade med koji su prikupljale bijele pčele, a koga je bilo u izobilju. Legenda kaže, kad bi ujutro krenule na cvijetna polja, na trenutak je nestajalo sunčevine, toliko ih je bilo. Kad je jedan od Lalića, koji se uspuzao na vrh stijene, napunio drugu vavraču i putem konopca je počeo spuštati, nešto iz dubine stijene, iz pčelinjeg gnijezda progovori:

‘Dosta je Laliću!’

‘Još jednu vavraču’ – odgovori Lalić, mrtav hladan i tako i bi. Iz špilje se prvo začula potmula huka, zatim izletješe dvije ptice nalik na golubove, krilima sasjekoše konopac i zaljuljaše Lalića, koji s vriskom nestade u ambisu. Te večeri – prema legendi, nestadoše i bijele pčele iz Ćelije, koje su po legendi bile dženetske, kao crno predskazanje da počinje nešto, čemu nema kraja”…

O, da, tu je to i počelo. Sjetio sam se očeva pripovijedanja koje je, uglavnom, uvijek završavalo dubokim i kazao bih, bolnim uzdahom, kao znakom da priča nije završena. Razmišljao sam da l’ družini ispričati tu priču, koja evo, ponovo teče, ali ne kao voda, već kao krv nevinih, zavedenih, prevarenih i osuđenih ko zna kad i gdje i zbog kakva grijeha ili krivice? Ipak je bolje da prešutim slike koje su mi se nezvane smjenjivale pred očima, odnosno riječi koje su sive ćelije, u svojoj koordinaciji, pretvarale u crno-bijeli film, u kom’ je odzvanjao glas moga oca, moga babe, koji je, zajedno s bratom mu, preživio neopisiva mučenja u onom, drugom, zadnjem (mislili smo) ratu.

”Bolje da ih ne opterećujem i dodatno uznemiravam”- zaključio sam, dok se film, u mojoj glavi, odvijao, dajući mi okus gorčine i osjećaja koji su me plašili, osjećaja po kojima sam morao, tačnije želio, naći krivce i kazniti ih. (U meni se, bez moje stvarne želje, javljao očajnički prizvuk osvetnika ili prokletnika).

”Bio je mjesec januar 1942 godine, kad su Srbi iz sela Palež došli u našu kuću i pokupili mene i brata Šahmana, uz optužbu da radimo za ustaše(?!), a takva optužba mogla je značiti samo jedinu moguću presudu – smrt, kojoj su predhodila iživljavanja i Tantalove muke. Našem ocu, tvom djedu Halimu, kazali su da nas vode kako bi im pokazali mjesto gdje smo sakrili omanji drveni sandučić pun metaka, što je bilo točno. Naime, nakon borbi između Srba i pripadnika Zelenog kadra (ili kako su se oni nazivali: Domobrana), s one strane brda Ždrijela, u blizini zaseoka Dolina, mi smo zaista našli sanduk municije i donijeli ga ovdje u Ćeliju, te sakrili u pećinu, u koju je bilo moguće zaviriti samo u puzećem položaju. Mi smo, u našoj zabiti, tek te godine (1942.) čuli da su se pojavili neki partizani, koji se bore protiv Švabe i njegovih saučesnika, štiteći civile, bez obzira kojoj religiji pripadali. Dogovor mene i Šahmana je bio da municiju predamo partizanima, čim stignu u naše planinsko naselje. Tada nismo ni slutili da nas je komšija izdao. Lupež, kome nije bilo dovoljno što nas je prokazao, već je usput, pokupio municiju i preprodao je Domobranima.

Kad su nas doveli ili dotjerali u Ćeliju i pod stijenu Platno, natjerali su nas da se obojica, puzeći, zavučemo u taj uski otvor i izvučemo napolje sanduk s municijom. Uzalud smo ja i brat grabili prazninu po mraku pećine, sanduka jednostavno nije bilo. Kad smo to kazali, počelo je udaranje po dijelovima naših tijela koja su ostala van pećine. Tačnije, do polovine smo bili zaštićeni, a dijelovi od pojasa pa na dole bila su vani i po njima su pljuštali kundaci i cijevi pušaka. Izvukli su nas ispred špilje i nastavili s divljačkim udarcima, od kojih smo poklekli, pali na zemlju uz nezadržive jauke i vrisku. Jedan od njih je trgnuo kamu, s namjerom da nas kolje. Ali, neko iz njihove grupe je predložio (obzirom da im je bilo usputno), da nas potjeraju dole prema rijeci i da nam grobnica bude Zeleni Jadar.

Mada smo jedva hodali, uz česta posrnuća i padove, tukli su nas čim i kako su stigli.

Kad smo, konačno, došli do rijeke, onako prebijene gurnuli su nas u ledenu vodu. Nakon izvlačenja vani, ono malo krpa na nama namah se zaledilo, a oni su ponovo udarali svim i svačim. Padali smo u nesvijest, ali su nas oni bacali u ledenu vodu i tako su nam, na neki način, vraćali svijest. Neki koljač, sa zakrvavljenim očima, ponovo je iz korica istrgnuo kamu.

‘Stani budalo!’ – podviknuo je jedan od bradatih ubojica, uz pojašnjenje: ‘Nećemo ih klati. To komšija Halim ničim nije zaslužio’.

‘Naravno’, podvrisnuo je vođa mučitelja.

‘Zaslužio je da gleda kako mu umiru sinovi – vodite ih u selo, pred Halimovu kuću.’

‘Nema šanse da prežive, jer smo im odvalili bubrege’ – dodao je jedan iz grupe.

Brat mi Šahman (koji je bio punoljetan) i ja četrnaestogodišnjak, nismo mogli hodati, pa su nas vukli, kao da vuku mrtvace. To je dodatno (kad bismo povremeno dolazili svijesti) pojačavalo neopisive bolove, a na snijegu je, iza nas, ostajao krvavi trag. Sjećam se očeva lika i obloga koje nam je stavljao na lice i čelo. Kad sam ponovo došao svijesti, Šahman je već vrištao od bolova. Nisam mogao pomjeriti ni jedan dio tijela, a da se bol ne pojača. Shvatio sam da smo u nekim vrećama. Kasnije, kad smo obojica počeli moliti oca da nas ubije i tako prekrati muke, saznao sam da nas je ušio u usoljenu kravlju kožu. Otac je tri dana i tri noći sjedio na sećiji, motao cigaretu za cigaretom i šutio, duboko i bolno. Naime, babo Halim nam je (kad smo se vratili razumu) objasnio da je zaklao jedinu kravu koju smo imali i ušio nas u slanu kožu. Njegove riječi, nakon što nas je oslobodio te ‘strašne garderobe’ bile su: ‘Sad možete, što se tiče udaraca i posljedica, doživjeti duboku starost.’

Moj djed Halim, otac moga oca, nije računao na sljedeći vampirski bal po Bosni i Hercegovini, nisu ni babo ni amidža računali na to, ali avaj, sve su prilike da ovaj put susret s koljačima nisu ni preživjeli. Crne, najcrnje misli i sjećanja da sam, nakon takvih priča sanjao rat, sve snažnije su naseljavale moj um. Ali, negdje u korijenu mog bitka, opirao sam se i branio od takvih misli, znajući već iz vlastitog iskustva da tijelo pamti, a um (ukoliko mu se pomogne) zaboravlja sve ružno, težeći ka izvoru ili povratku na izvor, svejedno. (Mada taj povratak mnogi doživljavaju kao kraj ili kao smrt koja znači ništavilo).

Molio sam nadu da bude istina, molio sam istinu da bude laž, molio sam laž da me zaštiti od grozne istine, ali, takođe sam molio laž da ne zagospodari mojim nutarnjim bićem, da me ne pokupi i ne uzme pod svoje… Moj karakter se opirao samom sebi, bježeći iz laži u laž, iz istine u nadu, iz nade u stvarnost koja je lagano prelazila u pakao, mada smo (bez obzira na nadu o spasu u Srebrenici) već bili u predvorju neopisivih događaja, koja su nas čekala u gradiću osuđenom na bolnu i dugotrajnu smrt. U gradiću, na kraju svijeta i na kraju civilizacijske svijesti“.

Otrgoh se od priče koja mi je protutnjala kao oštca kroz glavu i zagledah se u brdo, iza kog je bio zaseok, odnosno zagledao sam se u dio tog brda koje se zvalo Ždrijelo. Na tom dijelu ležao je još jedan dio stećaka, dok je drugi, po pričanjima starijih, nestao tokom velikih poplava koje su izazvale odrone, u neka davna vremena. Ponovo osjetih kao da me neko blago udara u leđa. Nedefiniran pritisak neke nepoznate sile. Tad se sjetih da u ruksaku imam malu lobanjicu, koja mi je stigla u vreći pjeska s Krive Drine. Da mi je, tada, neko kazao da ću još jednom morati da dođem na to zborno mjesto svojih predaka, kazao bih mu da za njega nema pomoći, da je totalno skrenuo. U tom trenutku se začu glas iz kog je vibrirao strah.

„Vidite li vi isto što i ja?“ – upita nas moj stariji brat Hanis.

„Ne, ne vidimo, a što to?“

„Eno, gore, na samom vrhu brda, kao da vidim ćopavog vuka, ili je to neka druga zvjerka koja se puzeći prikrada plijenu.“

Pogledah i skoro nekotrolirano ote mi se prigušen vrisak, ali sasvim dovoljan da eho stigne do vrha.

„Vučkoooooooooooooooooooooooo!“

Okrenu se oko sebe nekoliko puta i onda, podignutih ušiju, zagledao se prema nama.

Potrčao sam uz kosinu, nošen nekim ‘nutarnjim vjetrovima.

A i Vučko je, ćopajući, krenuo meni u susret.

„Vučkoooooo!“

Ponovio sam, kao da izgovaram objavu da je rat završen. Shvaćajući, u djeliću sekunde, da se Vučko uputio u selo iz kog je stigao u moju avliju.

U tom trenutku vidjeh da šepa samo na jednu zadnju nogu. Skočismo jedan drugom u zagrljaj.

Njegov pogled nikada neću zaboraviti; Vučkove oči su isijavale bolni odraz tuge, kakav do tada ni u jednim ljudskim očima nisam zapazio, ili nisam bio spreman na to. Da bismo prepoznali nečiju tugu, nije dovoljno biti human, potrebna je, između ostaloga, i neka količina vlastitog iskustva tuge i neopisive patnje.

(Nastavit će se)

Halil Džananović
Autor 11.9.2017. u 09:53