Hans Küng: Izdajstvo Koncila

Povezani članci

• VEDRANA SEKSAN PROGLASILA 56. FESTIVAL MESS OTVORENIM
• Božica Jelušić: POSLANICA HRVAĆANIMA
• Promocija knjige: Naša priča
• Džana Mehmedović: Novi mali urbanizam
• GLAVNA PITANJA BOSANSKOG JEZIKA
• Tamna i svijetla prošlost. Refleksije o funkciji partizanskog mita u kulturnom pamćenju

Izbor Ivana Pavla II, ”pape s Istoka”, a u vrijeme podjele svijeta na dva bloka sila, u Katoličkoj crkvi općenito je bio pozdravljen. Javnosti svijeta Ivan Pavao II već se od samog početka – za razliku od mnogih drugih državnika – pokazao kao karakteran čovjek, duboko ukorijenjen u kršćanskoj vjeri, upečatljiv borac za mir, za ljudska prava, za socijalnu pravdu, kasnije i za međureligijski dijalog, no istovremeno i za snažnu crkvu. Čovjek s karizmom, neupitno, koji imponirajuće i publicistički krajnje vješto zna udovoljiti žudnji mase za – u današnjem svijetu toliko rijetkim – moralno vjerodostojnim uzorom. Čudnovato brzo postao je medijski superstar, a u Katoličkoj crkvi za mnoge prije svega svojevrsna živa kultna figura.

Pa ipak nakon tek jedne godine njegov se konzervativno-restaurativni kurs može prepoznati toliko jasno da ga se uz sav respekt nedvosmisleno mora izložiti kritici. Moj članak Godina dana Ivana Pavla II, objavljen uz prvu obljetnicu izbora kao jedan podsjetnik na ”međubilancu”, presudni je dokument da mi se uskrati ovlaštenje za predavanja iz crkvenog učenja, tačno dva mjeseca kasnije, što je pobudilo pažnju javnosti daleko šire od Katoličke crkve. No, može li se i dobrih dvadeset godina kasnije sastaviti bilanca drugačija nego što je bila onda? Pozitivna slika ovog pape tokom dugog pontifikata u većine se katolika barem razvijenih zemalja temeljito promijenila. Danas im se taj papa čini manje sljedbenik Ivana XXIII, a više sljedbenik Pija XII, onoga pape koji je, usprkos neizmjernom kultu ličnosti kojim su ga za života obasipali, u najnovijoj povijesti Crkve ostavio iza sebe razmjerno malo pozitivnih tragova.

Dobrim namjerama, koliko samog pape toliko i njegovih nastojanja oko identiteta i jasnoće katoličke vjere, mora se svakako odati priznanje, samo se ne treba zavaravati dobro organiziranim masovnim priredbama i medijskim spektaklima koje bi mu inscenirali specijalisti. U usporedbi sa sedam debelih godina Katoličke crkve, a tih se sedam godina poklapa s pontifikatom Ivana XXIII i s Drugim vatikanskim koncilom (1958-1965), tri put sedam godina Wojtylina pontifikata mršave je tjelesne građe: uz sve bezbrojne govore i sva skupa ”hodočasnička putovanja” (uz milijonske dugove nekih od lokalnih crkava), u katoličkoj crkvi i ekumeni jedva je bilo iole ozbiljnijeg napretka.

Premda nije Italijan, nego je iz zemlje u koju nisu mogli prodrijeti ni reformacija ni prosvjećenost, Ivan Pavao II sasma je po ukusu Kurije. Na način populističkih papa Pija, ali i s velikom medijskom pratnjom, nekadašnji krakovski nadbiskup, koji je u škakljivom papinskom povjerenstvu za nadzor rađanja upadao u oči svojim politički dobro proračunatom neprisutnošću, kao papa je karizmatskim zračenjem i glumačkim talentom što ga je sačuvao još iz mladosti podario Vatikanu ono što će ubrzo u ličnosti Ronalda Reagana posjedovati i Bijela kuća: medijima primjerenog ”velikog komunikatora”, koji ličnim šarmom, sportskim ponašanjem i simboličkim gestama zna i najkonzervativniju doktrinu ili praksu učiniti prihvatljivom. Promjenu klime koja uz to ide osjetit će najprije svećenici koji se bave laicima, zatim teolozi, uskoro biskupi i zaključno žene.

Ali i onima koji su zadivljeni postaje sve jasnije ono što je, suprotno svim rječitim uvjerenjima, isprva bila realna namjera ovoga pape: zakočiti koncilska kretanja, zaustaviti unutar-crkvenu reformu, blokirati stvarno razumijevanje s istočnim crkvama i s protestantima i anglikancima, a dijalog s modernim svijetom opet nadomjestiti jednostranim poučavanjem i odlučivanjem. ”Re-evangelizacija”, ako se pogleda pažljivije, znači mu ”re-katolizaciju”, tačnije ”re-romanizaciju”, a blagoglagoljivi ”ekumenizam” podsvjesno cilja na nekakav ”povratak” u Katoličku crkvu.

Izvjesno: Papa Ivan Pavao II uvijek će se pozivati na Drugi vatikanski koncil. No, nasuprot svakom ”ne-duhu Koncila”, naglasak se stavlja na ”pravi Koncil” (Joseph Ratzinger), koji ne znači novi početak, nego se jednostavno odvija u kontinuitetu s prošlošću. Pri tome se oni neporecivi konzervativni koncilski ulomci što ih je Kurija nametnula Koncilu interpretiraju natražno, a preko poticajnih epohalnih novih stavova u odlučnim se tačkama prelazi.

S pravom mnogi govore o izdaji koncila, koji je mnoge katolike širom svijeta udaljio od Crkve:

–          Umjesto riječi iz programa Koncila, opet parole obnovljenog konzervativno-autoritarnog učiteljstva;

–          Umjesto ”aggiornamenta” (osavremenjivanja) u duhu Evanđelja, opet tradicionalno integralno ”katoličko učenje” (strogo moralne enciklike, tradicionalistički ”katekizam svijeta”);

–          Umjesto papine ”kolegijalnosti” prema biskupima, opet strogi rimski centralizam, koji se kod biskupskih imenovanja i izbora na teološke katedre nadvija nad interese lokalnih crkava.

–          Umjesto ”aperture” (otvaranja) modernom svijetu, opet sve same tužbe, žaljenja i optužbe zbog navodnog ”prilagođavanja”, uz nastojanja oko tradicionalnih oblika pobožnosti (marijanizam);

–          Umjesto ”dijaloga”, opet inkvizicije i uskraćivanja slobode savjesti i slobode naučavanja u Crkvi;

–          Umjesto ”ekumenizma”, opet naglašavanje svega što je usko rimsko-katoličko: nema više ni govora, kao u vrijeme Koncila, o odvajanju Kristove Crkve i Rimsko-katoličke crkve, između suštine učenja o vjeri i njenog jezičko-povijesno zaodijevanja, ni o ”rangiranju istina”, koje da nisu od jednake važnosti.

Pa i o najskromnijim, koliko unutar-katoličkim toliko i ekumenskim željama, izraženim na primjer na njemačkim, austrijskim i švajcarskim sinodama – a godinama se na njih potrošilo mnogo idealizma, vremena, papira i novčanih sredstava – samovlasna bi Kurija bez ikakvog daljnjeg obrazloženja odlučila negativno ili nikako; sve se nekako podnese, pa koga još za to briga? No na mnogim mjestima župnici i vjernici potiho čine sve što im se s obzirom na spolni moral, miješane brakove i ekumene u duhu Evanđelja i u skladu s poticajima Drugog vatikanskog koncila čini ispravnim – i baš ih briga za papu i biskupe.

Rimska pravnost, klerikalizam i trijumfalizam, što su ih toliko bili iskritizirali koncilski biskupi, u međuvremenu su – kozmetički pomlađeni i moderno preobučeni – stekli novu popularnost. Jasno se to obznanjuje prije svega iz ”novog” crkvenog prava (codex iuris canonici), objelodanjenog 1983., koje suprotno namjerama Koncila jedva da postavlja granice vršenju vlasti od strane pape, Kurija i nuncija, snižava dapače vrijednost ekumenskim koncilima, a biskupskim konferencijama namjenjuje tek savjetodavni zadatak, laike i dalje drži u punoj ovisnosti o hijerarhiji, i skoro bez izuzetka zanemaruje ekumenske dimenzije.

To crkveno ”pravo” jedinstveni je instrument moći prije svega kod donošenja odluka o personalnoj vrhovnoj vlasti Crkve (na primjer kod kardinalskih imenovanja kojima se predodređuje izbor budućeg pape). A često se, posebno tokom inače čestog Papinog odsustvovanja iz Kurije, pretvara u sasma praktičnu crkvenu politiku. Iz Vatikana tad isteče mnoštvo novih dokumenata, određenja, opomena i upućivanja: od dekreta o nebu i paklu do visokoideologiziranog odbijanja ređenja žena, od zabrane da propovijedaju laici (pa i teološki obrazovani pastoralni referenti i referentice) do zabrane da žene ministriraju kod oltara; od izravnog zadiranja Kurije u veleredove (jezuita, karmelićanki, vizitacija kongregaciji američkih sestara) do notornih, već poučnih postupaka protiv teologa i teologinja. A protiv modernih žena, koje su u traganju za oblicima života primjerenim vremenu, ovaj papa vodi skoro sablastima poticanu borbu, počevši od zabrane kontracepcije i pobačaja (čak i u slučaju incesta ili silovanja), preko nedozvoljavanja razvoda braka, do zabrane ređenja žena i moderniziranja ženskih redova. Bezbroj je žena zato prešutno okrenulo leđa Katoličkoj crkvi, koja ih više ne razumije. A u znatnoj mjeri izostaje i socijaliziranje omladine.

U koncilska vremena rijetko ko bi mogao smatrati da je to moguće. Inkvizicija se i opet dala na silan posao, posebno protiv teologa američke moralne teologije, srednjoevropskih dogmatičara, latinoameričkih i afričkih teologa oslobođenja i azijskih zagovornika međureligijskog dijaloga. Međutim, ni jezuiti, nakon Koncila i odviše progresivni, nisu više u milosti papinoj. On naprotiv svim sredstvima stoji uz političkoteološku-reakcionarnu tajnu organizaciju Opus dei, porijeklom iz Francove Španije (a miješala se, ne bez skandala, u banke, univerzitete i vlade), koja isto tako nosi srednjovjekovno-protureformatorska obilježja, a ovaj ju je papa, blizak joj još u Krakowu, oslobodio od nadzora biskupa i njena nipošto ”svetog” utemeljitelja ”proglasio blaženim”.

U medijima se mnogo diskutiralo o troškovima i koristima od papinih putovanja, pri čemu nipošto ne treba poricati sve ono pozitivno u odnosu na određene države i narode, na primjer u odnosu na komunističku Poljsku. Iz nebrojenih govora, priziva i službi Božjih proizašli su mnogi duhovni poticaji. Ali za Crkvu kao cjelinu? Nisu li Papina putovanja u mnogim zemljama probudila nade u neke realne ishode, ali nakon kojih je potom došlo do gorkih razočarenja? Polarizacije i antagonizmi među onima koji, koncilski, gledaju prema naprijed i crkvenjačkih tradicionalista, postale su snažnije i tvrđe, umjesto da su se prevladale. Pomirljivo su djelovala tek putovanja u Jeruzalem, Atenu i Damask, vezana uz konkretno priznavanje krivice (u stvarima holokausta i krstaških ratova), ili uz neke geste (posjeta džamiji).

Što se tiče njegove vlastite domovine Poljske, taj se papa zaista zatekao u tragičnom položaju; on, koji je navodno nedirnuti antimoderni poljsko-katolički crkveni model namjeravao približiti tobože dekadentnom zapadnjačkom svijetu, mora nemoćno promatrati kako se taj proces odvija u suprotnom pravcu. Paradigma moderne osvaja Poljsku baš kao i katoličku Španiju ili Irsku. Svugdje se – papa tamo ili amo – širi zapadnjačka sekularizacija, individualizacija i pluralizacija. Zbog čega nipošto ne treba samo negativistički, pa ni samo kulturno-kritički, jadikovati.

No tu se ne prekida lanac papinskih protivrječja: riječi pune brige o ljudskim pravima, ali nikakve prakticirajuće pravednosti prema teolozima i redovnicama. Žestoki prosvjedi protiv diskriminacije u društvu, ali unutar Crkve diskriminiranje upravo žena u stvarima kontracepcije, pobačaja, ređenja. Duga enciklika o milosrđu, ali nikakvog praktičnog milosrđa prema razvedenima, pa opet vjenčanima, i prema desecima hiljada oženjenih svećenika, i tako dalje. I u tom pogledu dakle ”mršave godine”. Mnogi se pitaju: čemu svi socijalni govori u prilog čovječnosti, pravde, mira, kada Crkva zakazuje prije svega u vezi s onim društveno-političkim problemima kojima bi sama mogla presudno pridonijeti? Čemu sva pompozna priznanja krivice kada papa iz njih isključuje svoje prethodnike, samog sebe i ”Crkvu”, i ne dozvoljava da tu uslijede i djela, to jest nekakav preokret i reforma?

Tiče se to uostalom čitavog ekumenskog područja: pod ovim pontifikatom ni u jednoj tački – ako se izuzme problematičan rimsko-luteranski dokument o jedinstvu s obzirom na grešnikova opravdanja (Augsburg 1999) – nije postignut nikakav ekumenski napredak. Naprotiv: nekatolici govore o Papinom rimsko-katoličkim propagandnim ratnim pohodima, jer da su im predstavnici praktički dobrodošli samo kao statisti, a ne kao jednakovrijedni partneri. A pojačano djelovanje Katoličke crkve nakon 1999. među tradicionalno pravoslavnim zemljama Istočne Evrope mnoge domaće pravoslavne crkve osjećaju kao prozelitizam, što je za posljedicu imalo i neke napetosti u odnosu pravoslavlja i Rima. Sve je to vodilo krajnje opasnom zahlađenju ekumenske klime, razočarenju i frustraciji među privrženicima ekumenizma u svim crkvama, a nažalost i ponovnom oživljavanju starih antikatoličkih kompleksa straha i odbrambenih afekata, koji su za ”sedam debelih godina” bili sasma nestali.

Tako se stapaju unutar-katolička i ekumenska stagflacija – stagnacija realnih promjena i inflacija neobaveznih riječi i gesta. Ako je Ivan XXIII bio najznačajniji papa XX vijeka, Ivan Pavao II jeste najprotivrječniji.

Hans Küng, Verrat am Konzil, Kleine Geschichte der katholischen Kirche, Berlin 2002, str. 240-247.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net