Holandsko ljeto: džemper i dekica na nogu i po

Izdvajamo

• To ovdje, na ovom ljetu od osamnaest dekika, ni jedno ni drugo ne možemo podnijeti. Zato, za kafom, i isključujemo i-phone. Da nas ne zaboli onaj naš, pravi juli.

Povezani članci

• SFF: Besplatni filmovi u programu ‘Suočavanje s prošlošću’
• Pjesma o muzama
• Petar Fehir: VRATITE ME U PROŠLOST
• Zvonimir Nikolić: Pamti pa vrati
• Mrzimo sve što je hrvatsko
• Ljudskopravaške organizacije uputile Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH prijedlog za izradu specijalnog izvještaja o stanju ljudskih prava LGBT osoba u BiH

Pošto još ne mogu da savladam uske i strme stepenice koje vode na sprat, još uvijek spavam u prizemlju, u dnevnom boravku. Srećom, naša ulica u podnožju brijega je tiha. Noću – k’o vazdušna banja!

No, noćas me budi čudno svjetlo koje, i pored navučenih zavjesa, u jednom trenu jarko osvijetli cijelu sobu. Potom mi se učini da neko s baterijskom lampom prolazi kraj prozora, ka ulaznim vratima. I doista, tamo kao da nešto počinje da treperi.

Šta da, ovakav, uradim? Osvrćem se unaokolo. Ništa čime bih se makar pokušao braniti. Nigdje štapa za hodanje, a štake, “hladno oružlje”, eno ih tamo, u najudaljenijem uglu sobe. Dok bih ja s hodalicom dopeljao do njih…

Oprezno razmaknem zavjese. Nikog pred vratima. Svjetlost dolazi s ulice, od žmigavaca auta koje stoji preko puta, pred vratima jednog sumnjivog komšije, žgoljavka istetoviranog od glave do pete. Taj ti vazdan pred kućom popravlja starudije od auta u koje normalan Holandez ne bi sjeo ni da mu ih džaba daješ.

Znači sve je u redu. Jer, i ovdje vlada nepisano pravilo da lopovi nikad ne “operišu” u svom kvartu.

***

Ovdašnje “ljeto” naprosto ubija. I da nisi mračan po prirodi, pošizio bi. Otkad sam izašao iz bolnice, imaju tome tri “debele” hefte, nijednom se nisu sastavila dva lijepa dana. Jedan i po možda, ali dva…. A kraj jula, početak avgusta. Ako neće sad, kad će? Što je još gore, izgleda da to ovdje nije neuobičajeno. Neko veče slušam na dnevniku kako je prosječna julska temperatura u Holandiji samo 17,9 stepeni!

I evo ga, ovdašnji kamenko katić (sjećate li se starog beogradskog tv-dnevnika?!) nam s ekrana veli da je ona i ovog ljeta iznosila upravo toliko: skoro-pa-osamnaest-celzijusovih.

Za uključit grijanje, greb’o te!

A na Balkanu gori. Rodica mi juče javlja da je u Konjicu danas 35 u hladu, i šalje fotku muža, “razgaćenog” u malom bazenu, s limenkom žuje u rukama.

Šutim, i odsutno “blejim” kroz prozor. Kiša, “natapača”, uporno zalijeva vrt.

Ali ovo je dobro za bašte, rekao bi trezveni Holandez, nesvikao na visoke temperature i vrelo, toplo ljeto.

Onda nije ni čudo što su ovdje ljudi radišni. Šta bi drugo, kraj ovakvog (ne)vremena?

I pored toga, nas dvoje kad ne pada, k’o dvoje golubića, svakoga jutra izlazimo u vrt na kafu. Ja hodalicom dodjem do vrata za vrt, a tamo me Davak sačeka s kolicima, pošto hodalicom ne mogu preći preko visokog praga. Napolju, brzo za sto, obavezno isključimo mobilne, cigare, upaljač, lugaru i keks za uz kafu na gotovs, dekica na nogu i po (debela), gore obavezno džemper – i još jedan (ljetni?!) ritual može da počne.

Iako i susjedi imaju ovako velike vrtove, a nismo ranoranioci, iz njihovih se vrtova najčešće ništa ne čuje. Društvo nam prave komšijske mačke – Darija ih, pošto ih ne voli, zove mačketine. Tu su i svrake i tusti golubi, veličine ovećih koka, kao da ih neko “šopa”.

Samo oni, kad su zaljubljeni, gukom guguču. U ostalom vlada blaženi mir.

Holandezi nisu navikli da tek tako izlaze napolje. Iako su lijepi, do u najsitnije detalje uređeni vrtovi jedna od najljepših karakteristika ove zemlje, oni njima, bar što ja znam, uglavnom služe za ukras.

Tako, kad mi je mati jednom došla u posjetu, provodao sam je obližnjim kvartom u kojem živi dobrostojeća klasa (ljekari, profesori, inžinjeri…) i pokazao joj nekoliko takvih, picco bello sređenih vrtova. Majka se, njenim rječnikom kazano, naprosto smamila. Gledala, uzdisala, divila se svakovrsnom smilju i kovilju, da bi na koncu ipak primijetila: “A zašto, sine, u ovim vrtovima nema nikoga? Gdje su svi ti ljudi?”

Nas dvoje iz vrta bježimo tek kad, nakon što smo, uglavnom lijepo šuteći, sporo, lagano i s uživanjem ispili naše nessice. Tek tada uključimo mobilne.

Prvu poruku uvijek dobijamo s Boračkog jezera, od moje sestre i zeta. Terasa poznatog, dragog restorana. Stolovi s kariranim stolnjacima, na njima kafa, a u daljini plaža i voda. U pozadini – brdo, šuma, bujno zelenilo. I sunce. Ono, žarko sunce.

To ovdje, na ovom ljetu od osamnaest dekika, ni jedno ni drugo ne možemo podnijeti. Zato, za kafom, i isključujemo i-phone. Da nas ne zaboli onaj naš, pravi juli.

I evo, u to ime, pri kraju ovog nastavka, jedne lijepe pjesme koju sam ovog ljeta, u znak podrške, dobio od prijatelja. Iz zavičaja, drito iz restorana iznad Neretve, a blizu Ćuprije:

Šta bih ja da si ovdje?
Sjedim sam na Čaršiji,
Kamilicu o-čajavam,
Posmatram
Prođe pored mene
Zanosna, jedra
Bijelim lanom ogrnuta
Bez grudnjaka
Crnka
A trešnje crne
Hrustovi
Pod lanom skrivene
Mene mame
I nešto mislim
Šta bih ja
Mogao tebi
Učinit’
Da te oraspoložim

Pa, oraspoložio si me, da znaš, Batane!

Goran Sarić