Ideološka demonizacija neprijatelja u Selimovićevoj Tvrđavi

Povezani članci

• UMJETNOŠĆU PROTIV ZLOČINA
• Dragi barba Dario
• Na “Odumiranju međeda” u NPM-u selektori dva bh. festivala
• Dolaze još gori:Naprednjaci ubedljivo ispred demokrata
• Koliko je BiH do sada ispunila kriterija na svom putu ka članstvu u EU
• Pravda je spora i nedostižna

Nedžad Dedović, magistar humanističkih nauka iz područja književnosti

Demoniziranjem i dehumaniziranjem neprijatelja, u ovom slučaju političkih protivnika, nastoji se proizvesti, ali ujedno i legalizovati agresija moći kojom se treba „neutralizirati“ neprijatelja sistema; „demoniziranjem neprijatelja ratificira vršenje moći“ (Lešić, 2002: 214). No, imajući na umu cjelokupan kontekst romana i općenito samu prirodu djelovanja sistema vlasti može se zaključiti da vlast očajno treba i iskorištava subverzivne snage – da bi na njima gradila i opravdavala svoju poziciju i kako bi legalno vršila represiju! Propagandano djelovanje u vidu kreiranja lažnih neprijatelja jedno je od obilježja totalitarnih sistema (ali ne samo njih!) jer se na taj način uspostavlja alibi za terorom i likvidacijama.

U romanu Tvrđava, djelu sa mnoštvom obilježja klasičnog političkog romana, posrijedi je demonizacija studenta Ramiza koji u svojim nastupima govori o kompromitaciji vlasti i uglednih članova društva. Naime, predstavnici tvrđavske elite pribjegavaju teškim kvalifikacijama političkog oponenta (proglašavanje nevjernikom i druge), uz obilježja dominacije (svi govori su, po svojoj semantici, karakteristični po dominaciji). Ramiz je na ideološkom odestrelu pet pripadnika već pomenute elite – to su političko-ideološki govori  Džemala Zafranije (kadijin pisar), Himzi-efendije (sudija), te muderisa Numana, Ilijaz-efendije i kadije. Govori elite, ustvari, predstavljaju artikulaciju i popularizaciju ideoloških i političkih mišljenja i stavova koji su izraženi kroz neke od funkcija jezika – societalnom kojom se iskazuje grupni identitet i dominacija; ideološkom, također povezana s grupnim interesima, i emocionalnom, u cilju izražavanja emocija. Govori su ideološki osnaženi i mjestom produkcije – to je džamija čime oni, naravno, postaju sakralizirani i ideološki neupitni ali u isto vrijeme se manipulira sa svetim prostorom (no treba napomenuti da i subverzivne snage iskorištavaju sveta mjesta za artikulaciju svojih ideja – i Ramiz je koristio džamiju za svoje antivladine poruke; riječ je dakle u dvostrukoj manipulaciji ili instrumentalizaciji).

Na pomenuti politički aspekt ukazala je relevantna književna kritika, posebno potencirajući parabolička obilježja. Kasim Prohić najizražajnije ocrtava politički ali i savremeni karakter u romanima Meše Selimovića nazvavši ih „političko pismo“, „marksističko pismo“ i „staljinističko pismo“ (Prohić, 1988: 80, 85), a Elbisa Ustamujić naglašava da „politički govor i sadržaj pojedinih diskusija (…) izlučuje smisao i aktuelnost totalitarnih političkih sistema savremenog svijeta“ (Ustamujić, 2009: 207). Bitno je naglasiti da je politički okvir neraskidivo vezan za moć, kontrolu i dominaciju. Da bi uspjela realizacija dominacije i moći, „politički ciljevi se iskazuju retoričkim vrijednostima i manipulacijom, što je jedna od osobenosti političkog govora“ (Škiljan, 2000: 54). U fokusu CDA (Critical Discourse Analysis, Kritička analiza diskursa) su upravo načini na koje se lingvistički oblici (pitanje leksičkog stila, izbor teme, govorni činovi, retoričke figure) koriste u različitim izražavanjima i manipulacijama moći, što će biti i vidljivo u narednom dijelu analize džamijskih govora.

Svih pet govornika, u skladu s ciljevima grupe kojoj pripadaju, žele anatemisati, proglasiti neprijateljem vjere i države i na kraju staviti na stub srama (kako Mula Ibrahim kaže, napraviti strašilo) i odestrela svakoga ko bi mogao biti (ili i de facto i jeste) opasnost po vlast i moćnike koji stoje uz nju. Diskreditacijom Ramiza žele se diskreditirati njegove opasne riječi kako ne bi našle prijem u narodu i tako postale realna opasnost za moćnike. Da bi se uklonile takve snage i opasnost od njih, potrebno je naći opravdanje – opravdanje je anatema i proglašavanje neprijateljem. Isključivost i ideologija su i osnovna obilježja nastupa svih likova.

Skup moćnika otvara Džemal Zafranija koji probranim, izrazito negativnim epitetima oslikava karakter studenta Ramiza:

„U našem gradu je boravio neki probisvijet Ramiz, poznata ništarija (…) ali se taj bezvjernik i neznalica usudio da ljudima govori najstrašnije stvari, koje častan čovjek ne može ni ponoviti. (…)“

„Taj bjesomučnik je napadao naše zakone, vjeru, državu, čak i presvijetlog cara. (…) Taj zlikovac je sipao otrov cio mjesec dana. (…) I niko, baš niko, za punih trideset dana, nije ustao da odbije takvo bogohuljenje (..:) Bili smo slijepi i gluhi, moramo to reći, uspavali smo se i pustili da najgori neprijatelj govori narodu što mu na usta dođe. A vlast, koja mora da zna šta sumnjivi ljudi rade, prstom nije maknula. Možemo li trpjeti da svaki zločinac, samo kad mu se to prohtije, pljuje na naše svetinje? Možemo li ostaviti narod da ga truju mračni čovjekomrsci?“

(Tvrđava: 246–247).

Tumačeći Zafranijin govor iz perspektive teorije govornih činova, može se utvrditi da u svom diskursu upotrijebljava vrijeđanje koje se definira kao agresivni govorni čin. Kako se vrijeđanjem negativno procijenjuje nečiji karakter ili ponašanje, ono se najčešće ostvaruje pejorativima – ovdje se čak može pratiti i svojevrsna gradacija demonizacije – od bezazlenog probisvijeta do mračnog čovjekomrsca: „probisvijet“, „ništarija“, „bezvjernik“, „neznalica“, „bjesomučnik“, „zlikovac“, „bogohulnik“, „najgori neprijatelj“, „zločinac“, „mračni čovjekomrzac“, dok sebe predstavlja vrlo pozitivno – kao zaštitnika naroda koga „truju mračni čovjekomrsci“. Takvi načini etiketiranja čine i hiperbolizaciju iskaza čime se žele naglasiti negativne osobine „drugoga“. Navedeni izrazi Zafranijin govor čine govorom mržnje čije je obilježje „nastojanje da se satanizira neka etnička, rasna, konfesionalna ili politička grupa (u ovom slučaju politička grupa, op. N. D.); produciraju ga istaknuti (politički) pojedinci ili ideološke grupacije“ (Dilberović, 2010: 89). Također, s aspekta dominacije, kao relevantnim posmatramo i čin kadijinog prekidanja Zafranjinog govora. Prekidanje nečijeg govora je tipično za dominantne govornike, koji i na taj način iskazuju svoju moć – i u odnosu na Zafraniju, ali i u općem smislu – moći u društvu. Kadija svoju moć manifestira i naredbom, odnosno odobrenjem nastupa – obraćanja ostalih pripadnika elite: „A sad, govorite!“ (str. 247).

Himzi-efendija, naib (sudija), govori ideološko-političkim diskursom proglašavajući Ramiza i ljude poput njega neprijateljima, promovirajući sebe (i članove svoje društvene grupe) u zaštitnika vjere i države i imperativno potencirajući obavezu djelovanja protiv neprijatelja. U sklopu spomenutog političkog diskursa, kategorije vjere i carstva predstavljaju predodžbe na makro planu i one su „proizvode na osnovu općeg, zajedničkog znanja“ (Van Dijk, 2009: 121). Ulema čini jednu homogenu, istim interesima povezanu društvenu grupu, i stoga i ima zajedničko znanje, stavove, ideje. Ta činjenica pomaže i uspostavljanju moći, što je osnovni uvjet za bilo kakvo djelovanje protiv neprijatelja sistema. Van Dijk smatra „da je društvena spoznaja fundamentalna dimenzija konteksta, a u društvenu spoznaju se ubrajaju zajednička društvena uvjerenja kao što su znanje, stavovi, ideologije, norme i vrijednosti“ (Van Dijk, 2009: 24). Potrebno je naglasiti, a što se očituje i u govorima pripadnika elite – iste društvene grupe, da su grupna uvjerenja ideologijska, u smislu da su kontrolirana i organizirana od dominantnih ideologija. Govori naiba i kadijinog pisara potvrđuju tezu da opća grupna uvjerenja mogu direktno utjecati na diskurs – ulema dijeli znanje o Ramizu, znaju da je on „bezvjernik“ i „neznalica“. Zafranijin govor na otvaranju skupa nije bio puka slučajnost – upravo je cilj bio članove jedne društvene grupe upoznati s negativnim karakterom njihovog političkog oponenta, što treba dovesti do zauzimanja zajedničkog, ujednačenog stava. Ulema definira lokalnu situaciju unutar šire društvene situacije jer, prema njima, Ramiz je problem cijelog društva, čak i Carstva, jer se postavlja u kontekst s onima koji ruše Carstvo – neprijateljima. Ramizovo postavljanje u makro okvire čini ga još dijaboličnijim i opasnijim, njegov je „grijeh“ mnogo veći što je još jedan od načina da se opravda i pojača agresija protiv njega i njemu sličnim. S tim u vezi, može se zaključiti da se komunikativna situacija na lokalnom nivou odnosi na onu na globalnom ili makro nivou i tako dobija na težini i značaju što je dovoljno da moćnici prošire i učvrste svoj utjecaj i ideologiju.

Koristeći jezik politike (što je jedno od glavnih obilježja naibovog obraćanja), naib naglašava svoju moć i moć grupe kojoj pripada – glavna karakteristika političkog jezika jeste da je on „preblizu moći i mogućnosti političkog djelovanja“ (Szabo, Szucs, 2006: 7). Također, potenciranjem „svog svetog zadatka“, priskrbljuju moć nad onima koje proglašavaju „neprijateljima“. To je vidljivo u naibovom govoru:

„Ima na stotine mladih Ramiza, treba to otvoreno reći, koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvršimo svoj sveti zadatak, da učvrstimo vjeru i carstvo. (…) Ti ljudi su otvoreni saveznici naših neprijatelja, a saveznici naših neprijatelja su takođe naši neprijatelji, i ne treba ih štedjeti“ (str. 250).

Muderis Numan je na fonu govora Himzi-efendije – to je dogmatski govor kojim se potencira ugroženost vjere, bogohulništvo i figura neprijatelja-bogohulnika. Muderis propagira naše svete dužnosti što je naglašeno upotrebom izuzetno snažne i agresivne hiperbole poći u sveti rat:

„Muderis Numan je svoj govor zasnovao na tvrdnji da je pogrešno svako učenje kojem vjera nije temelj. Vjera je nepogrešiva jer je božiji zakon, o odstupanje od božijeg zakona je grijeh i bogohuljenje. (…) mišljenje izvan Kur’ana nije slobodno već nazadno. Teško griješi, i neprijatelj nam je svaki onaj ko slobodom smatra slobodu od božijih zapovijesti. (…) A robovanje mraku i satani smrtni je grijeh, protiv koga se mora poći u sveti rat“ (str. 249–250). Numanov govor je karakterističan po ponavaljanju „leksema moći i strahopoštovanja“ – vjera, grijeh-pogrešno, božiji zakon. Time se iskaz nastoji dodatno intenzificirati što treba ojačati našu poziciju kako bi se postigao najveći stepen demoniziranja neprijatelja što je preduslov za agresivno djelovanje.

Ilijaz-efendijin govor je u crnobijeloj tehnici: s jedne strane naglašava negativne osobine omladine i nemar gradskih vlasti, a s druge naglašava svoje pozitivne osobine navodeći svete dužnosti koje izvršava, kao usamljenog čuvara morala i vjere. Također, ukazat će na zajedničke, naše dužnosti:

„Naša je dužnost da bdijemo, da sve znamo, da se suprotstavljamo. On tu dužnost vrši u svom džematu, bdije, zna, bori se. Mladi ljudi su pošli krivim putem (…) On ih grdi, sramoti, pokušava da vrati na pravi put, ali malo može da učini sam. Šta radi muselim, šta rade stražari? (…) Neće klonuti, boriće se dok je daha u njemu, ali moli kadiju da mu pomogne, kad neće oni koji su dužni“ (str. 249).

Završnu riječ, koja je izuzetno važna na političko-ideološkim skupovima, ima kadija, kao vrhovni autoritet. Kadija završava sastanak čime daje konačan sud zaključujući sve govore na način koji će artikulirati jedinstven stav, našu nesebičnu borbu protiv neprijatelja u cilju očuvanja svetinja, te poništiti „neuklopljena“ mišljenja. To je stav koji odgovora vlastodršcima i opravdava cilj skupa:

 „(…) bez obzira na neka usamljena pogrešna mišljenja, skup (je) pokazao visoku svijest i opravdao očekivanja. Razlike u mišljenjima nije bilo, i ta jedinstvenost će nas podstaknuti za veće napore za očuvanje i učvršćenje svega što nam je sveto. Ako to ne učine oni kojima je to dužnost, učiniće ljudi koji opštu korist pretpostavljaju svojoj, i koji su spremni da brane istinu od neprijatelja“ (str. 253).

U nestabilnim društveno-političkim prilikama dolazi do polarizacije među ljudima. Tako se u govoru Zafranije, Himzi-efendije, muderisa Numana, Ilijaz-efendije i kadije, oslikava i strategija grupne polarizacije, „mi“ i „oni“ (Van Dijk, 2009: 111) čime se stvara tkz. grupni identitet. Polarizacija je u ovom slučaju izvršena prema kriteriju „mi“-branioci vjere i države (patrioti), nasuprot „oni“-neprijatelji vjere i države. Naib i ostali govornici nas predstavljaju u pozitivnim, „patriotsko-svetim“ terminima („izvršimo svoj sveti zadatak“, „da učvrstimo vjeru i carstvo“) a njih u oštro negativnim („neprijatelji“, „griješnici“, „bogohulnici“ i dr). Takvo etiketiranje se uklapa u ideološki karakter navedenih govora pošto je ideološki diskurs organiziran općom strategijom pozitivnog samopredstavljanja (hvaljenja) i negativnog predstavljanja drugih (derogacija)“. Zamjenica mi ima i funkciju ujedinjavanja, uvjeravanja i motiviranja pripadnika jedne grupe: „Korištenje zamjenice u prvom licu množine implicira jedinstvo između govornika i njegove publike što je tipična zloupotreba“ (Goodin, 1980: 105), te je pogodna za naglašavanje zajedničke odgovornosti (vidljivo u oba nastupa). Očita je instrumentalizacijska osnova dihotomije – za ostvarenje ciljeva njenih korisnika. Također, u vezi s dihotomijom/polarizacijom  mi – oni, nastupi se mogu posmatrati i s aspekta pomenute manipulacije. Ovdje je, svakako prisutan i jedan od vidova manipulacije – naglašavanje Naših dobrih stvari, te naglašavanje Njihovih loših. Pohvalom u čast nas i počinje džamijski sastanak – Zafranija je otvorio skup hvalospjevima u čast kadije: „(…) rekao je da je po naređenju časnog i poštovanog kadiefendije, čiji su ugled, poštenje i mudrost poznati i izvan našeg grada“ (…) (str. 246). Zafranija će i mnogo prije skupa, na sijelu kod hadži-Duhotine, potencirati našu veličinu – slijedeći iskaz se može posmatrati paradigmom fenomena naše dobro – njihovo loše: „Ovo su naši najbolji ljudi“. Osim toga, manipulacija se ogleda i u navođenju lažnih ili nepotpunih informacija, te hiperbolizacije – iz Ramizovih nastupa ne može biti zaključeno da je on neznalica, bezvjernik, bogohulnik i neprijatelj vjere. Vidljivo je da u polarizaciji značajnu ulogu ima i već pomenuta figura neprijatelja, a to je Ramiz, pripadnik ne-mi grupe. U ovom slučaju „lingvistička diskriminacija priprema teren za druge forme diskriminacije“ (Lakoff, 1990: 182) što implicira da su oni manje vrijedni ili su, kao u ovom slučaju, i opasnost za vjeru i carstvo i zato ih ne treba štedjeti, tj. dozvoljeno ih je likvidirati – prisila, odnosno represija je sastavni dio ideološkog procesa. Pri naglašavanju ovih dužnosti, mi se povezuje s moralnom obavezom djelovanja za što se koriste modali  morati, moći, trebati i uglavnom su u funkciji uvjeravanja, što je jedna od glavnih funkcija i zamjenice mi. Korištenjem dihotomije mi – oni,  vrši instrumentalizacija za ostvarenje određenih ciljeva koji se predstavljaju kao zajednički.

Navedene činjenice korespondiraju s tvrdnjom da diskurs politike ima obilježja sociolekta – prenose se političke poruke i iskazuje  pripadnost grupi. Dio svojih interesa političari prikazuju kao opće pa manipuliraju jezikom.

S aspekta tumačenja ideoloških karakteristika govora pripadnika elite, može se zaključiti da su obilježeni klasnom ideologijom (kao pripadnici iste društvene grupe), jednom od podvrsta ideologije. Naime, svih pet govora oslikava ideologiju kao instrumentalnu – ideologija je kao alat za uspostavljanje moći. Dok se u „totalnoj“ koncepciji ideologije ne može govoriti o njoj kao pozitivnoj ili negativnoj – ona je jednostavno „prisutna“ (ideologija u vidu „pogleda na svijet“, opći obrazac gledišta i ideja), no „kada ideologija postane partikularni koncept ona je i čisti agens moći i promjene“ (Blommaert, 2005: 164). S tim uvezi, može se govoriti i o već pomenutoj socijalnoj moći budući da je ta moć bazirana na privilegiranom pristupu resursima poput bogastva, pozicije, statusa, grupnog članstva – nesumnjivo je ta pripadnici tvrđavske elite imaju pristup svim ovim elementima. Također, iz ideoloških nastupa elite vidljivo je da ideologija vrlo snažno aludira na nasilje kako bi očuvala svoju stabilnost i kaznila one koji su napustili njene čvrste okvire. Ideologija je, tako, dio moći – ne u suodnosu s njom jer sve ideološke strategije nastoje uspostaviti sistem dominacije, kontrole i utjecaja.

Jedno od bitnijih obilježja džamijskih govora ogleda se i u naglašavanju zakona i vjere kao ugroženih principa te je, stoga, sveta dužnost zaštiti ih. Evidentno je postavljanje politike u kontekst s vjerom. Tim činom vlast nastoji prikazati svoju legitimnost i legalnost (što je osnova njene opstojnosti) kako bi imala utemeljenost svojih odluka – u ovom slučaju represivno djelovanje protiv svojih oponenata. Theo van Leeuwen, naglašavajući značaj utemeljenosti na zakonu, utvrđuje da čak i „diktature ne mogu opstati (…) ukoliko nema nekog vida reda i pravila, nekog vida ‘vladavine zakona’, u bilo kojem obliku – svetim religijskim tekstovima, državnim zakonima (…)“ (Van Leeuwen, 2007: 54). Postoji nekoliko načina legitimiranja dominantnog sistema, no pomenut ćemo koncept kojeg zastupa Eagleton: „Dominantni elementi mogu se legitimisati na način promovisanja uvjerenja i vrijednosti koji im odgovaraju; naturalizirajući i univerzalizirajući takva uvjerenja kako bi se prikazali neminovnim; prikazujući kao negativne ideje koje im mogu ugroziti poziciju; isključivanjem suprotnih oblika ideja, vjerovatno nekom neizgovorenom ali sistematičnom logikom; i maskirajući društvenu realnost na način kako će to biti adektvatno njihovim interesima“ (Eagleton, 1991: 5, 6). Iz navedenog se može doći do slijedećeg zaključka: što se diskursi i prakse pojavljuju prirodnijim, veći je i kapacitet za dominaciju vladajućih grupa. Također, snagom svojih položaja, te pozivanjem na zakon koji je uvijek neprikosnoven, dominantne strukture nastoje odrediti i nametnuti jednu istinu pošto „oni koji su moćni mogu odrediti koje su Istine u jednom društvu (…)“ (Katnić-Bakaršić, u: Granić, 2009: 335).

(Tekst predstavlja integralni dio magistarskog rada Diskurs moći u Selimovićevom romanu, odbranjenog na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru 2. aprila 2012.)

Literatura

Selimović, Meša (1997) Tvrđava. Sarajevo: Preporod.

Blommaert, Jan (2005) Discourse. Cambridge: Cambridge University Press.

Dilberović, Elvira (2010)  Jezičko-stilske osobitosti političkog diskursa (na primjeru printanih medija u Bosni i Hercegovini 1992–1995). Doktorska disertacija. Mostar: Fakultet humanističkih nauka.

Eagleton, Terry (1991) Ideology-An Introduction. London-New York: Verso.

Goodin, Robert E. (1980) Manipulatory Politics. New Haven: Yale University Press.

Katnić-Bakaršić, Marina (2009) Jezik, poltika i moć u tipovima diskursa. U: Granić, Jagoda (ed.): Jezična politika i jezična stvarnost. Zagreb: Hrvatsko društvo za primjenjenu lingvistiku. Str. 333–338.

Lakoff, R. T. (1990) Talking Power: The Politics of Language in Our Lives. New York: Basic Books.

Lešić, Zdenko (2002) Nova čitanja: poststrukturalistička čitanka. Sarajevo: Buybook.

Prohić, Kasim (1988) Činiti i biti: Roman Meše Selimovića. Sarajevo: Svjetlost.

Szabo, Marton; Szucs, Zoltan Gabor (2006) Discourse and Politics. Budimpešta: Political                 Science Institute of the Hungarian Academy of Sciences.

Škiljan, Dubravko (2000) Javni jezik. Zagreb: Antibarbarus.

Ustamujić, Elbisa (2009) Selimović, Istraživanja. Mostar: Univerzitet „Džemal Bijedić“- Fakultet humanističkih nauka.

Van Dijk, T. A (2009) Society and Discourse-How Social Contexts Influence Text and Talk. New York: Cambridge University Press.

Van Leeuween, Theo (2005) Introducing Social Semiotics. London, New York: Routledge.

photo by David C Laurie