In memoriam: Stanko Lasić – hrvatski intelektualac stoljeća (1927-2017)

Marino Badurina
Autor 6.10.2017. u 16:24

Izdvajamo

  • Ako nečija smrt može imati kakvog smisla, ako može biti opomena ili poruka, njegova smrt bi imala smisla jedino ako bi poručila - čitajmo Lasića! I barem se načas zastidimo pred vlastitim uobraziljama, samorazumljivim identitetima, spoznajom da uglavnom živimo (i to ako imamo sreće) s jednom polovicom mozga. Proširimo svoja "predvorja", oplemenimo ih i ukrasimo da ne bi ličila na čekaonice provincijskih, blatnih ambulanti. Upravo u Lasićevu djelu svatko tko to zaista želi može pronaći hintove za vlastitu, danas tako kronično zanemarenu, mentalnu higijenu.

Povezani članci

In memoriam: Stanko Lasić – hrvatski intelektualac stoljeća (1927-2017)

Foto: filozofski magazin

Umro je Stanko Lasić. Paradigmatski intelektualac hrvatskog 20. stoljeća. Njegovo ime godinama se nije moglo čuti na hrvatskim televizijama, pročitati u hrvatskim dnevnim novinama, na portalima itd. Niste na njega mogli naići u poveznicama na fejsbuku, tviteru. Nije u tom prešućivanju bilo nekog sistema. Naprosto za jednu malu atrofiranu kulturu to ime kao da je odavno postalo preveliko i predaleko. Zapravo nezanimljivo. Lasić je umro u Parizu. Ondje je i živio posljednjih godina.

U užem smislu bio je književni povjesničar, teoretičar, povjesničar kulture. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu  je od 1955. do 1976. predavao noviju hrvatsku književnost, zatim je bio lektor i profesor na slavističkim katedrama u Francuskoj, a od 1978. do umirovljenja 1995. profesor na Sveučilištu u Amsterdamu.

Najviše će ipak biti upamćen po svom krležološkom opusu. Radi se o nekih desetak fundamentalnih knjiga. Od prve knjige “Sukobu na književnoj ljevici” iz 1970., preko “Krleža – kronologija života i rada” (1982.) do monumentalne šestotomne “Krležologije” (1989.-1992.). Te Lasićeve knjige važnije su za razumijevanje moderne i suvremene hrvatske (i jugoslavenske) povijesti od svih analiza i sinteza koje je do danas proizvela hrvatska historiografija. One bi trebale biti obavezna literatura na svim povijesnim odsjecima hrvatskih sveučilišta. U njima je kroz prizmu jedne ličnosti i gotovo nepregledne (osim za Lasića) literature o njoj sabrana čitava naša politička, kulturna i intelektualna povijest. Pa i drama prohujalog vremena. Vremena koje se vraća.

Znakovito je da je Lasić otišao netom nakon svog vršnjaka i prijatelja iz djetinjstva Slavka Goldsteina. Obojica su rođeni u Karlovcu. On, Goldstein i Josip Vaništa činili su čuveni karlovački trio. Trio koji je taj grad uzvisivao, činio od njega ishodište visoke kulture. Sada je ostao još Vaništa.

No pored velikog, ogromnog znanstvenog opusa, za mene, ključna Lasićeva knjiga su njegovi “Autobiografski zapisi”. U njima je zapisao: “Literatura i samoća nisu ništa drugo nego predvorja smrti”. Lasić je gotovo cijeli svoj svjesni život proveo u tom predvorju. Tko zna je li smrt nešto lakša kada ju se tako dugo proživljava i misaono iščekuje?

No to njegovo “predvorje” bilo je jedno nasdasve uzbudljivo životno i intelektualno putovanje. Put odrastanja i sazrijevanja u najširem smislu riječi. Meni, mladom čovjeku, Lasić je upravo kroz svoje “Zapise” otkrio jedan nevjerojatan intelektualni pejsaž, pokazao na predlošku svog života kako bi morao izgledati unutarnji život svakog istinskog mislioca. Čovjeka čiji se um nalazi na vječitoj “antitetičkoj vrteški”. Sa koje usprkos svemu nikada ne silazi. Ono što je nalazio kod Krleže prepoznavao je i u sebi. Ono što je bilo u njemu projicirao je i na Krležu i njegovo djelo. Zato je pored “Sukoba na ljevici” naposljetku bio neminovan i njegov sukob sa samim Krležom. Ali i sa samim sobom. Čitavo Lasićevo djelo, ako bi ga se uzelo u nekom kvazitotalitetu, zapravo se može čitati i kao jedno mukotrpno samoočišćenje i samoiskupljenje. On se, usuđujem se reći, od svih domaćih intelektualaca najbliže primakao toj, pretenciozno rečeno, katarzi. Možda je u tome i tajna njegovog (i fizičkog) distanciranja od vlastite, hrvatske kulture. U želji da se ostane što čišći.

Ako nečija smrt može imati kakvog smisla, ako može biti opomena ili poruka, njegova smrt bi imala smisla jedino ako bi poručila – čitajmo Lasića! I barem se načas zastidimo pred vlastitim uobraziljama, samorazumljivim identitetima, spoznajom da uglavnom živimo (i to ako imamo sreće) s jednom polovicom mozga. Proširimo svoja “predvorja”, oplemenimo ih i ukrasimo da ne bi ličila na čekaonice provincijskih, blatnih ambulanti. Upravo u Lasićevu djelu svatko tko to zaista želi može pronaći hintove za vlastitu, danas tako kronično zanemarenu, mentalnu higijenu.

Marino Badurina
Autor 6.10.2017. u 16:24