Ismet Smajlović: „Mapa puteva“ slikara Ibrahima Novalića

Ismet Smajlović
Autor 9.1.2017. u 16:44

Izdvajamo

  • Kad je iskoračio na s v o j put, koji je u znaku onog glasovitog prohićevskog imperativa činiti i biti (stvaranjem pokušati nadvladati disharmoniju svijeta a etičnošću ići kroz „svakidašnju jadikovku“ života), onda su Novalićeve slike počele naseljavati galerije, ulaziti u naša zapamćenja, obavezivati na njihovo odgonetanje.

Povezani članci

Ismet Smajlović: „Mapa puteva“ slikara Ibrahima Novalića

Nije slučajno da su slike Ibrahima Novalića  premrežene putevima, kojima se  ulazi  u sliku, u dramu putovanja, sa bljescima spokojstva, pribiranja, koji su rezultanta ostvarene kreacije i uznositoga hoda kroz život. I  kad je zarana odlazio iz Vrdolja, onog ponad Konjica, gdje  je u  život ušao 1960. godine, kad se, dakle, rastajao  sa „mrkom  ljepotom“ zavičajnih brda, majka mu je poželjela „široke puteve“, izričući tako i „zakletvu“ da se u zavičaj, a domu sve daljem, svaki put vraća ljudstveniji, bogatiji spoznanjima, ostvareniji kao umjetnik, u šta ga je „upisao“ nesumnjivi talenat.

Rani Novalić, očiju punih zavičajnih nebesa i planina, koji su mu dotad bili dosuđeni vidik, svoje slike upravo je naseljavao zavičajem, “proplancima na krilima vjetrova“, (kako je to jedom ustihovao), dodajući im, uprkos vegetacijskoj oskudnosti, pitome  i stišane valere da ga, da nas začaravaju i dozivaju kad nas obuzme životna stud. A onaj ko  je ulazio u te slike, zaželio bi, stresajući sa sebe životnu jezu, da predahne ispod Novalićevih hrastova, da „prozbori“ sa Vrdoljankom na bunaru, oživjelom na jednoj od njegovih prvih slika.

Kad mu je, kao i svakom ljubopitljivom, darovitom i snalažljivom tragaču za životom, i zavičaj postao tijesan, pokatkad i nenaklonjen, Novalić je sa svojim slikama otišao južnije, priklonivši se Mediteranu, zaputio se ka Vrelu Bune, Mostaru, Počitelju, Cavtatu, a onda dalje Udinama, Rimu, Trentu. Izlagao je i izlagao se u Minhenu, Kelnu, Frankfurtu, Sigmaringenu, da bi ga od 2003. godine ugošćavao i Collegium artisticum, upisavši tako u svoju stvaralačku biografiju 25 samostalnih izložbi, počevši od prve, priređene 1982. godine u Konjicu, te preko 50 grupnih izlaganja pred očima javnosti.

A  kad se zaputio u životnu i stvaralačku avanturu, iz  Novalićevih slika intenzivnije su progovorila dva simbola – slomljeno drvo i drum, put. Sve više je iščezavala bajkovitost naslikanih ranih pejzaža, a sve je češće iz slika izbijalo životno raznoglasje. Iz nekoliko desetina Novalićevih pejzaža „ubijeno drvo“ (od vremena ili čovjeka, svejedno je), opominje da teško je otključati tajnu spokojstva, da  su bljesci, prosjaji ljepote i smiraja dati samo rijetkima i da je ovaj naš hod kroz život, andrićevski  rečeno,  „slaganje varke na varku“.

To Novalićevo drvo, taj zapravo životom načeti, izranjavani čovjek, biva još usamljeniji, krhkiji kad je pod opsadom tišine, bezglasja, „tmuše neprebolne“, onostranosti, prijetećih nebesa, kojima slikar počesto ostavlja da gospodare slikama.

Da bi pojačao to nesuglasje između čežnje za puninom života i njegovom sveprisutnom ništenju, Novalić oko osakaćenog, ogoljelog drveta uskomeša boje, uzbuni ih, obasja „nezdravom“ svjetlošću. Tako raskoš boja još više naglašava tu rasutost  života, a na  jednoj od slika iz ciklusa  „Put moj“ drvo i „prokrvari“. Pokatkad se to drvo-čovjek nađe, kao u „Plavom putovanju“, potopljeno u apokaliptičnu modrinu, iz  koje kao da gotovo nema izlaza. To zapavo i nije više pejzaž nego naslikana strepnja, vizuelizirano  dugo putovanje  u noć života. To drvo kod Novalića najčešće „nikne“ pored puta, tog drugog simbola na njegovoj slikarskoj „mapi puteva“. Novaliću su tako putevi postali opsesivni simbol poslije višedecenijskog  izbivanja iz zavičaja, nakon što  se naputovao, iskušavao, suočavao sa  bivšim sobom i sa likovnim svjetovima drugih stvaralaca.

I  na ulazu u niz slika iz ciklusa „Povratak“ i „Put moj“ sačekuje nas – put. I  opet drvo, sa ponekim plodom (gorkim ali dragocjenim plodom saznanja!); ljudske opominjuće sjenke na putu; potom drum koji se sužava u obliku kljuna nekog poovskog gavrana („Na ramenu ti spava smrt ko dijete ženi“ – rekao bi Novalićev zemljak, mudri pjesnik Meho Rizvanović). A  u dubini slike – horizont sveden na tanku liniju nadanja, pa – kanjon, a onda – beskraj života. Iznad, opet, košmar neba.

Ima uslikanih šturih pejzaža, sa putem kao glavnim „junakom priče“, koju kazuje Novalićevo ulje na platnu. Valjda bi to trebalo značiti da su putovanja kroz život i kroz stvaralačka preobraženja zadatost, da je to opiranje zazidanosti u tvrđavu nedogađanja, simuliranja življenja, nemijenjanja. Pokatkad modrobijela zavodljivost puta započinje i iz „dubine“ slike. Ispred  je  gotovo naturalisitički prizor – onostrani, inferalni pejzaž, koji opominje putnika, zapravo slikara da ga valja uporstvom i kreacijom  nadvladavati, krotiti.

Kad je iskoračio na  s v o j  put, koji je u znaku onog glasovitog prohićevskog imperativa činiti i biti (stvaranjem pokušati nadvladati disharmoniju svijeta a etičnošću ići kroz „svakidašnju jadikovku“ života), onda su Novalićeve slike počele naseljavati galerije, ulaziti u naša zapamćenja, obavezivati na njihovo odgonetanje. Slikarski opus ovog umjetnika bio je 1993. godine propusnica za učlanjenje u Društvo likovnih umjetnika Mostara, 2001. u ULUBiH, a prije 14 godina i unapređenje u status istaknutog  slobodnog/samostalnog umjetnika.

Ismet Smajlović
Autor 9.1.2017. u 16:44