ISPIRANJE

Povezani članci

• Preminuo Željko Malnar
• Muzej ratnog djetinjstva uvršten među 50 najutjecajnijih evropskih muzeja
• Sten Vit: SUĐENJE SREĆI
• MOJNA ŠUPLJOGLAVE
• DOBITNIK GRAMMYJA – BILL FRISELL PREMIJERNO U SARAJEVU
• Kratka likovna istorija dinara

Piše: Petar Fehir

Kažu da psi sliče svojim gospodarima.

Pudlasta gospođa, recimo, na plaži, s natapiranim žutim psićem čini jedan neodvojiv prizor.

Ili nakostriješeni buldogježastih obrva koji na kratko drži svog nabildanog šetača.

Razni šeferi “pljunuti su njihovi dvonožni prijatelji, a tankonogi hrtovi, nabadaju potpetice kao i njihove tankoćudne dame.

E, sad! Jel to psihologija il zoologija – ne znam.

I države, kažu, sliče svojim građanima.

Svojim činovnicima, čistačima i herojima.

Odvajkada se držalo one da ne valja zajebati čovjeka. Državu – ko jebe.

Prevari, utaji, podmiti – izdaj mjenicu bez pokrića, ne plati porez, “odloži” smeće pored koša, iskipaj zarđali frižider u najbliži šumarak, sipaj plavi dizel, “posudi” alat s posla.

Glasaj kontra! Ruši vladu što ne smanjuje administraciju! Štrajkaj kad je hoće smanjiti!

I kuće, nastambe – i one umiju sličiti svojim graditeljima.

Otvorene, s staklenim stijenama cijelom širinom, tri dimnjaka i dvije garaže. Ili zatvorene s dva mala prozora, omanje, koje ćemo poslije nadograđivati cijeloga života. Dvokatnice s boravkom od sto kvadarata . Da se nađe kad se djeca budu ženila, ili ne daj bože, netko umre.

(Znam jednoga što je u istom dvorištu sagradio dvije identične kuće, da ne kupuje još jedan plac. Jedini problem je što ni u jednoj nikada ni on ni itko negov neće živjeti.)

Projiciramo mi i na druge stvari. Vozila naprimjer. Ne kaže se bez vraga da automobili “kompenziraju” neke naše nedostatke, zamrle nam funkcije. Osobine i sklonosti.

Znate to…

Ipak ništa nije oslikalo naš karakter kao jedno keramičko čudovište.

Najnekorisnija stvar poslije zla čovjeka.

Bidè.

Ta se spodoba ugrađivala u gotovo svako kupatilo osamdesetih.

Svatko tko bi došao vidjeti novu kuću starog znanca primijetivši TO, izrazio bi glasno divljenje.

– O, pa i bidè imate – svaka čast!

Gazda bi stisnuo gumbić, špricnuo koji put i važno pogledao prisutne.

Tom bi se impresijom obično završavala priča o bideù i vratila ga kući, u finije francuske kupleraje s početka osamnaestog stoljeća.

Mi, valjda, navikli na ispiranje.