JAPANKE

Povezani članci

• Božica Jelušić: Slovo o volji i nevolji
• Tri dječije predstave devetog festivalskog dana
• Anita Pajević: Šalom, Rahela!
• Knjiga Svetlane Broz promovirana u Beogradu
• Putevima Loveparade iz Berlina i moto “You can’t stop us!”
• Aktivizam i mladi

Čitam jutros na stranici crne kronike u Aftonbladetu kako je u Geteborgu viši sud potvdio kaznu od osamdeset dnevnih zarada ženi koja se “japankama” na plaži obračunavala sa svojom kćeri starom dvanaest godina.

Jednu je japanku bacila na djevojčicu, a drugom je pljesnula po ruci. Žena je bila zaposlena kao odgajateljica u vrtiću, pa joj tom presudom prestaje i radni odnos i neće više moći raditi u skrbi za djecu i omladinu.

Pa si nešto mislim.

Da je moja stara živjela na zapadu, u recimo Eu, na primjer Švedskoj, nju bi najmanje jednom tjedno apsilo.

Navukla bi desetke optužnica za obiteljsko nasilje, prijetnje i pretjeranu upotrebu sile. Kao dokazni materijal bile bi izdvojene kuhače, šibe, kante, zimske čizme i još mnogo sitnijih predmeta za kućnu upotrebu.

I učiteljica u mojoj školi bi odležala koju godinu za ona ravnala, štapove za geografske karte i poneku šamarčinu.

Mene bi joj oduzeloi smjestilo u neku “normalnu” švedsku obitelj. U kojoj bi mi obadva “roditelja” radila pa bismo se viđali dva sata dnevno. Gdje bi lijepo poslije škole podgrijavao gotova jela i razvaljivao crtiće.

Uvijek uredno podšišan išao bih na satove klavira, a baku i djeda sretao dva puta godišnje. Za Mitsomar i Božić. Kada bi od njih dobio novčanicu od petsto kruna.

Ovako sam bio voljen na onaj čudan “balkanski” način. Kad te majka ispraši od ljubavi, jer njena ruka ne boli. Pa onda plačete i ona i ti.

Al opet.

U toj je kući i u tim grudima bilo uvijek toplo. I nekako bezbrižno. Pa smo odrastali otvorena srca. Nije nas učilo ni zlobi ni mržnji. Naivno smo zavoljeli “sve” ljude. I susjede drugačijih imena. Pomiješali i običaje i kuhinje i pjesme. Skromnost i solidarnost. Nije se gledalo. Bez današnjih “zvijezda” koje nam se cere u lica, s malih i velikih ekrana. Silikona, sintetike, politike i patetike.

Znao se neki red.

Znali smo i za “ono” al nismo marili.

Pa kad ponovo došlo zateklo nas nespremne. I raziđosmo se.

Prolaze godine. Došlo novo vrijeme. I ovdje i tamo.

Pored nas prolaze vlakovi nesreće, bezndežnosti i nekakve tuge.

Koji ne staju na stanicama nostalgije.