Jovan Nikolaidis: Ditari

Jovan Nikolaidis
Autor 7.12.2017. u 10:08

Jovan Nikolaidis: Ditari

FOTO: Radoslav Ratković

Da li je ovo dnevnik? Svjedočanstvo vremena: od novembra 2017. pa dok stigne moja volja i snaga. Bilježnica svaštara? Jesu li ovo ispovijesti? Dnevnik je, po definiciji, pristrasan zapis. U osami nanizana slova, otvaranje duše i dio tajni iz crnogorskog predjela osame, predata bjelini papira. A iznad svega stidljivo skrita želja da to ipak neko pročita. Zato se i piše. Generali, političari i naučnici, pisci i špijuni, glumci i sportisti, ugađaju prohujalim događajima dok dnevnike ispisuju, povlađuju emocijama, zacjeljuju rane: nije još vrijeme da se to sazna, tek nakon deceniju, a i nakon stotinu ljeta… neka se otvore svjetlu spisi onog što je nekoć umišljao da će svojim zapisima zadiviti čovječanstvo.  Zašto se ne bi i pisac iz provincije latio zaludnjeg posla: komentarisati vrijeme i događaje?

Ima dnevnika raznih vrsta. Onih što doslovno prenose dnevne utiske i onih koji dojmove biraju, sortiraju, pa i preinačuju: od onog što im se doista zbilo zabilježe ono što  im se učinilo da im se  uistinu zbilo. Stvaraju priče. Treći unose maštarije ili nižu duboke misli o plitkom protoku vremena. Ima i onih koji od dnevnika grade herbarije lišća i cvjetića iz vremena svog praznog života. Neko marljivo unosi samo suve podatke iz svakodnevlja; zbivanja koja zapisivaču odmiču, te ih on hvata kao noćne leptire – noć je duboka, data pisanju, da ono što se desilo kojim slučajem ne odleti u ponor zaborava? A zaborav je sve, kojiput ne znaju to oni koji dnevnike ispisuju. Špekulacije u politikama i rane iz oružanih okršaja, luda dešavanja ljudi u rijeci koja otiče bez svjedoka, izuzev samog pisca koji je i svjedok i saučesnik, hoće on da ga za takvoga smatraju – koječega se hvaste dnevničari?! Koncizna bilježenja onog što je po njima bilo vrijedno pomena, za pamćenja onih koji će to, može biti, jednom pročitati. Što sve nije stalo u dnevnicima! A da li se to dogodilo ili pak snilo onome što je ostavio zapis – čemu sumnja?

Ne libim se da čitam dnevnike. Najviše volim one intimne zapise koji naizgled važnu temu tek naslute, pa je počnu oblikovati, banalnost svakodnevlja ublaže slikom, štošta i izmisle, vješti poetskom. Od dogođenog zapisati ono iz nagona spoznato, jezu minulog sačuvati  – možda toga najviše ima u svim dnevnicima svijeta. Varam li se: Dnevnici koji dan ulove, mjesece i godine će izgubiti?

Kadšto, neka se i pokoji datum upiše, da vjekovi ne utonu u banalnost dolazećeg. Protok vremena po sebi ništavno je trave gibanje. Još je sumornije rijeku događaja konstatovati, voda sve odnese. Sudove davati?! Zaklinjati se, slijepo vjerovati?! I to mudrijaški slagati u analfabete?! Neki u dnevnik unose čak i sate kad su svojim krasopisom zaposjeli sujetu. Čemu? Ako već treba stranice dnevnika rečenicama puniti, hajde da se ne bavimo dječjim bolestima društva već da osmotrimo napredovanje socijalnog kancera, srčani udar poniženih i bol skrajnutih. Ima li to smisla?

Eto, prije neko vrijeme bio sam u Podgorici. Sreo neke poznate i važne ljude. Nešto on njih tražio, nekima obećao, s trećima pripremio navodno korisne planove. Uime napretka zajednice, rijetko za lično zadovoljstvo, a znajući da trud dat za opšte dobro najčešće rodi mrzovolju. Jer, ubrzo potom, od svega toga darovatelju najčešće dolaze nevolje. U najboljem slučaju – uzvratiće mu ravnodušnošću. I opanjkavanja se nakupi dovoljno, a i njima se hrane dnevnici.

Dakle, s vremena na vrijeme, objavimo pojedine komentare iz bilježnice, otvorimo ditari na portalu „PLIMA, emancipacijska politika i kultura“. Ostalo što uporni zapisivač slaže u sveske – neka počiva u tami.

 

Jutro, novembar

„Novembar“. Prvi roman Gistava Flobera, čuvan u škrinji pisca, objavljen u poznoj dobi. Dopalo se to štivo i Crnjanskom, pomenuo je novelu koja će, zapisao je tako, doprinijeti novom oblikovanju romana u dvadesetom stoljeću.

„Tužno je ovo doba. Izgleda da život odlazi sa suncem, jeza obujmi srce kao što žmarci podiđu koži, svi se šumovi gase, vidici blijede, baš sve tone u san ili umire.“ U Crnoj Gori – suprotno: grmljavina trese gorjem, huče grane maslinovih stabala na jugu a jauče borovlje na Durmitoru, na kamenoj pustinji Katunske nahije valjaće se niz strane potočići koji umru prije nego se rode. Poslije suvote od nekoliko mjeseci biće elektrike a Jezero će narasti. More će na žalove izbaciti dobar dio ljetnje šporkece, spraće se mnoga bruka, drugim sramotama da napravi mjesta. Uglavnom: sve drugačije nego je u Flobera. U Crnoj Gori, jedinstvenoj i neponovljivoj, ionako je sve drugačije, dakako bolje, ljepše.

Maslinova grana kraj prozorčeta njiše se nakon pljuska. Sunce nahrupi u pejsaž i dragulji od kapljica svjetlucaju u gustišu lišća. Zatvoriti oči. I od radosti koja te obujmi i od bljeska od koga se ne može gledati u okoliš. Svečanost okoliša koju zapisujem desila se 18 novembra (studenog) godine Gospodnje 2017. Potom sam, u šetnji, otvorio oči i vidio: vlasnici maslinjaka, nakon cjelodnevne berbe pobacali su po djedovini prazne plastične flaše vode, komade hljeba i prazne konzerve jeftinih pilećih pašteta, podno međa, starijih od vijeka, vukla se  po travi bačena rolna toalet papira; tu su negdje i govna sakupljača koji se na naslijeđe – posrao. Masline je, međutim, pokupio.

Iza ponoći, decembar

Evropu više ne mislim, ja nju oplakujem. Njena socijalna politika nalik je tuberanu koji bljuje krv, bezglasan bolesnik na umoru vapije. Deklamacije o slobodnom čovjeku dio su karikature na kojoj njegovo veličanstvo briselski Činovnik širi ruke da zagrli sve nas na Balkanu. Znam da se nama, još zadugo, povoljnijeg puta naći neće nego je seoba kod tih lažnih altruista, površnih humanista, dobro udomljenih sebičnjaka, nadmenih namještenika, nehajnih kosmopolita, intelektualnih konvertita, rascvalih uredskih kurvi i zlokobnih dama. U što se pretvorio moj duhovni eldorado: u tjelesinu Evropsku Uniju, ruža čije latice raznosi vjetar promašene globalne politike. Od evropske kulture vise diljem kontinenta lažnjaci, performeri, dekadentne filmadžije, skupe instalacije o humanizmu koje vijore nad valovima instruiranih izbjeglica. Da nije Njemačke…?!

Oni koji tvrde kako smo mi na Balkanu Evropa bili nekad a danas nijesmo, ma ćemo nešto treće uskoro biti, imaju pravo. Ergo: vrijeme je za traženje novog puta. A do tada – e viva Europa. Kad budemo ušli nećemo znati kako izaći, nećemo se snaći kao oni koji su nas u Nju uvukli.

Mišel Onfre: „Evropa je na samrti, a većina ljudi, slijepi kao Edip, misle da je pred njom budućnost. Mlataranje rukama stručnjaka i birokrata, koji se u Strazburu i Briselu upiru da tu tjelesinu na umoru, ako ne i mrtvu, pretvore u živ organizam, daje znak vidovitom promatraču da prisustvujemo opsežnoj radnji poricanja ustanovljive smrti, Evropa je klinički mrtva, pa vračarska zazivanja njezinih kadioničara potiču od uobičajene reakcije poricanja porodica koje neće da konstatuju očevidnost smrti, pa se uporno obraćaju mrtvacu, drmajući ga da bi progovorio i dokazao svoju sposobnost za život. Ali stara iscrpljena drtina neće progovoriti ni jedne jedine riječi da ospori dijagnozu.“

Neka živi budući Ujedinjeni Balkan, ma kada i ma kako došao! Da pomiri jecaj koji se čuje iz evropskih razvalina i obriše suze pokajnika, da izoštrenih čula dočeka kikot djece koja nadiru sa Istoka.

Nađoh u izvrsnom glasilu Hrvatskog društva pisaca TVRĐA, časopisu za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti, intervju koga je  Štefan Cvajg  dao u Parizu nakon što mu je na francuskom objavljen roman o Mariji Antoaneti. Intervju je iz 1933. A komparacija sa našim vremenom – napretek. U ta zloslutna vremena velikom piscu bijaše nova vlada Rajha uklonila knjige iz biblioteka, a ne mali broj i javno spalila. U Crnoj Gori doista ne zabranjuju knjige, niti je i ijedna spaljena. (Ne računam gomilu knjiga iz depoa „Pobjede“ koja je prodata kao stari papir. Rekoše mi da su to knjige bez komercijalne vrijednosti?!) U nas se o valjanim knjigama – ćuti. Nema dorasle književne kritike, râsprava o literaturi ni na vidiku, sučeljavanja su rijetkost, izuzev pakosnih komentara na kružoocima i brojnih promocija u centrima za kulturu, za užu porodicu i bratstvenike. Ex cathedra onih koji hvale autora nasuprot onima koji, odsutni i mrgodni, čekaju da se liše date obaveze.

Kad sam prije desetak godina u Centralnoj narodnoj biblioteci „ĐC“ prigovorio jednom crnogorskom perjaniku, bivšem diplomati, kako mi smeta što je njegovo slobodarsko Cetinje puno Beograđana, silno sam mu se zamjerio. Rekoh, na njega i njemu slične misleći: dođu na ljeto da se nadišu cetinjskog ponoćnog zraka, mirisa lipa za koga vjeruju da to Njegoševa duša miriše, a ujesen kad krene cetinjski potop i zastudni, ‘strknu’ na Terazije, u Hotel „Moskvu“ (no đe bi drugo!), jer se tamo silni razgovori vode o svim crnogorskim pitanjima od nacionalnog interesa. Odgovori mi: „Pa mi i tamo debatujemo patriotski.“ I poklopi mi volju da dalje govorim.

Zanimljivo je kako Mišel Onfre upoređuje epizode iz Svetog pisma sa primjerima iz uradaka helenskih pisaca. Posebice: uporedba Platon i Isus. Kao da nismo znali da su jevanđelja i nastala iz događaja junaka antike, dorađena fantaziranjem i čudesima koja izvodi Sin božji.

Da bi se čovjek lako predao vjeri u Boga potrebno je – neznanje. Um koji spava. Koga svešteno lice uvodi u opijat. Što više znanja stičeš od te vjere si dalje. To nipošto ne znači da u Boga ne treba vjerovati, ali za takvu odanost Nevidljivom treba imati mjeru. Ne tragaj, odgovori od tebe tada skriti su; a kako znanje steći bez radoznalosti? Vjerujući puk nije radoznao: ne pitaj – vjerovaćeš. Pitaj se – sumnjaćeš.

Plima

Jovan Nikolaidis
Autor 7.12.2017. u 10:08