Jugoslavija u istorijskoj perspektivi

tačno.net
Autor 31.8.2017. u 08:50

Jugoslavija u istorijskoj perspektivi

“Smatram da se Jugoslavije treba sećati samo utoliko, ukoliko je u njoj bilo pobune, modernizacije, emancipacije i alternative, odnosno koliko je u njoj bilo napora za dosezanje pravednije budućnosti. Yu-retrovizor treba okrenuti napred”.

Tako piše slovenski kulturolog Mitja Velikonja u znanstvenome zborniku “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi”, koji je nedavno objavio Helsinški odbor za ljudska prava Srbije. Svojim prijedlogom Velikonja osporava oprečna, a uvriježena stajališta o Jugoslaviji: negativističko, koje prevladava u Hrvatskoj, naročito u službenim tumačenjima njezinih vlasti, te sentimentalno-nostalgično, koje prevladava u Srbiji, pretežito među građanima koji se još mogu sjećati mirnijih i bogatijih jugoslavenskih vremena, kada se – kako pučko sjećanje izražava – “slobodno putovalo na more”.

A to i jest namjera ove dobrodošle knjige: preispitati, i ako treba osporiti, pretežita tumačenja Jugoslavije i njezina raspada u nasilju i patnji, o čemu se govori svakojako, ali gotovo nikada razumno. No knjiga se može čitati i kao izvanredan “uvod u Jugoslaviju”, kvalitetan studijski udžbenik za one koji od dobronamjernih izvora žele doznati relevantne informacije i tumačenja o vjerojatno najmanipuliranijoj i najzamagljenijoj temi današnjega postjugoslavenskog prostora.

yu

Smisao zbornika u uvodu definira urednica Sonja Biserko, voditeljica Heslinškog odbora za ljudska prava Srbije i jedna od tamošnjih najuglednijih aktivistica za ljudska prava: “Većina građana u zemljama naslednicama (Jugoslavije, op.a.) nema pravo razumevanje uzroka raspada bivše države i ratnih stradanja. Stvorene su jake kolektivne i individualne emocije i impresije, ali izostaje suštinsko poznavanje druge Jugoslavije, kao i međusobno poznavanje naroda koji su je činili. To naročito važi za mlade generacije koje gotovo nemaju nikakav odnos prema bivšoj Jugoslaviji i gotovo nikakvo poznavanje regiona. Njihov odnos prema drugim etničkim zajednicama kreće se u rasponu od potpune indiferentnosti do ekstremne netrpeljivosti. To je posledica distanciranja od Jugoslavije svih zemalja naslednica koje su svoju istoriju nacionalizovale i u velikoj meri falsifikovale”.

Knjiga je opsežna, više od petsto stranica, a besplatno je dostupna na internetskoj stranici yuhistorija.com. Ta stranica, pak, središnje je mjesto opsežnijega projekta temeljite povjesničarske obrade povijesti Jugoslavije od 1918. do raspada 1991, koji, u suradnji s Ministarstvom vanjskih poslova Njemačke, provodi Helsinški odbor za ljudska prava Srbije, koordinirajući rad niza povjesničara iz cijele bivše zajedničke države. Zbornik obuhvaća četiri dijela. U prvome, zagrebački povjesničar Drago Roksandić piše pregled “jugoslavenstva prije Jugoslavije”. Izlaže genezu pojma “jugoslavenstvo” te objašnjava intelektualne i duhovne temelje ideje o političkome zajedništvu južnih Slavena.

Njegov zaključak – kao uostalom i zaključci njegovih suradnika u knjizi – nije optimističan: “Tragedije i traume”, piše Roksandić sažimljući današnji trenutak,  “svakidašnjica su milijuna ljudi, nekadašnjih građana SFR Jugoslavije, a svakovrsne tranzicije iz proskribiranog ‘jednoumlja’ kao da nemaju kraja. Dok su Slovenija i Hrvatska uspjele postati članicama EU, veliko je pitanje kada će bilo koja druga država nastala ratnim raspadom Jugoslavije ući u njezino članstvo, iako to sve one većinski žele. Istovremeno su sve prepoznatljiviji obrisi repriznog pretvaranja ‘Zapadnog Balkana’ u globalno poprište imperijalnih konfrontacija. Na Balkanu ništa novo.”

Drugi, najopsežniji dio, posvećen je “jugoslavenskom iskustvu u nacionalnim perspektivama”. Po jedno je poglavlje posvećeno jednoj republici, o kojoj je pisao autor iz te sredine, te po jedno, ravnopravno poglavlje, Kosovu i Vojvodini. Dio o Hrvatskoj napisao je zagrebački povjesničar Ivo Goldstein, koji upozorava kako “nema jednostavnog i kratkog odgovora” na najčešće, “pučko pitanje”: je li Jugoslavija za Hrvate bila dobra ili loša.

No Goldstein će, među ostalim, pokazati kako se dramatične društvene promjene katkad zbiju gotovo preko noći: u lipnju 1989, središnjim trgom u Zagrebu iz šezdeset tisuća grla orilo se “Jugoslavija, Jugoslavija!” kada je državna reprezentacija, predvođena Draženom Petrovićem, osvojila zlato na europskome košarkaškom prvenstvu u Zagrebu. Potkraj te godine, prema anketama, 66 posto Hrvata i 72 posto Srba u Hrvatskoj smatrali su međunacionalne odnose dobrima, a samo devet posto Hrvata i 4,5 posto Srba lošima. Pola godine kasnije, u lipnju 1990. u Zagrebu su se suočile nogometne reprezentacije Jugoslavije i Nizozemske. Tijekom himne, gledatelji su ili zviždali ili okrenuli leđa. Masovno se navijalo za Nizozemsku. Igrači i izbornik, Ivica Osim, izvrijeđani su.

U trećem dijelu knjige, “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi 1918.-1991.”, objavljeno je šest tekstova posvećenih, fraza bi rekla, “temama iz jugoslavenskog života”: društvu kao takvome, svakodnevici, gospodarstvu, umjetnosti i kulturi, vanjskoj politici bivše države s naglaskom na pokret nesvrstanih – autor je Tvrtko Jakovina – te “Yu retrovizoru”, načinima na koja se današnja postjugoslavenska društva sjećaju zajedničke države. Posljednji, zaključni dio donosi dva teksta, jedan o problemima transformacije postjugoslavenskih društava, te tekst u kojemu ekonomist Vladimir Gligorov pokušava objasniti uzroke raspada.

Ni Gligorov, kako već rekosmo, nije se trudio oduprijeti tradicionalnome beznađu nad usudom Balkana. “Integrativni i dezintegrativni podsticaji čine se prilično konstantnim”, piše. “Bezbednost i blagostanje nesumnjivo upućuju na potrebu saradnje i uklanjanja prepreka koje joj stoje na putu. Iz istorijskih razloga, pravičnost takođe. Jugoslavija je raskomadana uz dodatnu akumulaciju nepravdi, koje se, uostalom kao i ranije, uglavnom sporo ili nikako ne ispravljaju. Nezavisno od nasleđenih nepravdi, gledano unapred, sadašnjost uređenja čitavog prostora deluje kao trajni izvor novih nepravičnosti i nepravdi.

Praktično, na svim nivoima i u svim oblicima – ličnim, kolektivnim, ljudskim, svojinskim, političkim i konačno, u svim oblicima zaštite prava”, piše Gligorov, i zaključuje: “Osnovni nedostatak je i dalje onaj koji je bio i na samom početku – nesklonost liberalnoj misli i neodrživost demokratije. Problemi su isti, rešenja takođe, potrebne idejne i političke sposobnosti su ostale ograniče

tačno.net
Autor 31.8.2017. u 08:50