Kakav je Tito uistinu bio – Dobar ili zao?

Povezani članci

• Faruk Šehić dobitnik nagrade Evropske unije za roman Knjiga o Uni
• Balkon ka Balkanu
• HUMOR IZ KALETA I BETULA
• Ne znam da li više boli daljina genocida ili blizina njegovog poricanja
• Sunovrat u ambis neljudskosti
• Preminuo muzičar Ale Puzić

Piše: Vesna Nikolić, Radio Gornji Grad

Da bi umanjili radnički pokret temljen na marksističkim principima mediji u kapitalističkom vlasništvu svakodnevno uspoređuju pokret sa staljinizmom na vrlo isključiv način. Na ciničan način govore o kultu ličnosti dok istovremeno gledamo već 20 godina svakih 5 minuta kako punjene ptice u vrhu vlasti naše zemlje i ostalih kapitalističkih zemalja stvaraju vlastite kultove ličnosti. Kult ličnosti Staljina poistovjećuju na vrlo isključiv način sa kultom ličnosti  Tita, a Kennedy, kao, nije kult ličnost jer je on iz tzv. savršenih Sjedinjenih Država, a kada se prosječni Amer mora sjetiti da bi ispao pravi Amer u očima drugog Amera, gdje je bio kada je Kennedy ubijen, ne znači li da je  ipak taj kult ličnosti izrazito naglašen baš u kapitalističkim državama i on je proizvod svih ranijih društvenih sistema pa tako i  kapitalizma. Pošto je kapitalizam stariji od socijalizma, a socijalizam nije dovršen sistem pa ima još mnogo elemenata kapitalističke države zašto se sva medijska piskarala potpikivaju toliko na Tita? Zato što ih novopečeni tajkuni plaćaju da pišu takve teme pa da zaboravimo privatizacijsku i svu ostalu pljačku i prevaru.

Da usporedimo malo zlatnog Kennedija i zločinca Tita: Za razliku od Tita koji se zalago za miroljubiva rješenja i razoružanje u Svijetu, Kennedy je itekako imitirao svoje predhodnike zadojene makartizmom. Vidio je najveću opasnost u u širenju socijalističkih pokreta pa je povećao budžet za atomsko i raketno naoružanje. I tako su velike sile razdvojene u vojne blokove  demonstrirale svoje nuklearne bombe  kao da je Planet samo njihovo vlasništvo i zahvaljujući njihovim zločincima na vrhu vlasti čovječanstvo ima kontaminiranu morsku vodu i atmosferu. I nema veze što će ta zatrovanost trajati tisuće godina i nitko ne mora odgovarati za taj zločin!? Glavno da je Tito najveći krivac jer je bio među prvim vođama koje su javno progovorile o tom zločinu nad čitavim Svijetom i nije želio da njegova država bude dio tih nasilnih vojnih saveza pa je krenuo sa pokretom Nesvrstanih.

Da bi shvatili razliku između pozitivnog i negativnog kulta treba naučiti razlikovati vrste autoriteta uz koje se veže taj termin. Postoje inhibitivni i racionalni autoriteti. Svaki autoritet prirodno nastaje iz odnosa, superioran i inferioran, a potpuno nepoštivanje autoriteta vodi u besciljni anarhizam.

Primjer: Iako postoji antagonizam studenta naspram profesora, profesor se trudi da smanji razliku odstupanja tako što podučavanjem smanjuje studentovu inferiornost. Kada student diplomira postane kolega svom učitelju. Dakle, pozitivni autoritet ne stvara odstojanja superioran-inferioran, već se trudi da ih smanji.

Iz mnogobrojne literature na temu Tita i arhivskih snimaka procjenjujem da je Tito bio nositelj pozitivnog autoriteta jer svojim idejnim i organizacijskim autoritetom uspio je organizirati obranu zemlje, a kasnije nacionaliziranu imovinu ustupio radništvu na upravljanje čime su radnici ostvarili pravo na direktnu demokraciju na radnom mjestu i po mjestu stanovanja.

Dakle, nije težio da privatizira imovinu u korist sebe, a imao je lijepu priliku. Dakle, ta prilika ga nije učinila lopovom kako se lopovi često pravdaju da lopova čini prilika.

Tito, nije prezirao narode i narodnosti nerazvijenih zemlaja već im je nudio prijateljstvo i suradnju kroz savez Nesvrstanih u borbi za nezavisnost što je još jedan dokaz pozitivnog autoriteta. Također, nije bio nositelj lažnih ideala  jer se zalagao za slobodu i ravnopravnost svih naroda.

Njegovu karizmu tumače sa prepojednostavljenom tezom da postoje ljudi koji jednostavno imaju karizmu.
A karizma je, ustvari, pogrešan naziv za spontanost, kojoj je  izvor osobna sreća, a sreći je izvor ljubav i rad u kojem ostvaruješ svoj potencijal. Uvjet je u ljubavi da se ljubav zasniva na jednakosti i slobodi. Ako se ona zasniva na podređenju i gubitku osobnosti jednog partnera, ljubavi nema, postoji samo zavisnost. Ta neravnopravnost se često prikriva raznim fasadama kroz sterotipna ponašanja. Ljudi koji znaju prepoznati tu razliku prekidaju veze u kojima nastane podređenje ili gubitak osobnosti. To čine jer su više  biofilnog karaktera i nemaju kompleks simbioze koji je svojstven borderline  sindromu koji tinja u pseudoljubavnim parovima. Oni koji razlikuju ljubav od pseudoljubavi imaju sposobnost da se ne boje osjećaja. Oni nesvjesno traže osjećaj sreće u trenucima kada nastaje ljubav, nadaju se ljubavi, također, spontano. Oni žive život jer znaju da u smrti nema ničeg.

Destruktivnost nastaje u uvjetima gdje se ne proživljava život. Takvi ljudi se podčinjavaju sudbini, religiji, biološkim zabludama ili društvenim okolnostima koje, po njima, nevidljivim koncima određuju položaj pojedinca u društvu. Tito je bio daleko od destruktivnosti jer se nije podčinjavao nevidljivim koncima već se, naprotiv, trudio razotkriti da pronađe smisao tog mehanizma. Onaj tko uporno plasira parolu da je bio zločinac je jadna nemoćna osoba koja traži vječno zaštitu u glumatanju žrtvice i nema sposobnost da sagleda cjelinu jer voli atomizirati.

Tito je bio  hrabar jer je imao duhovne snage, a snagu izgube oni koji se rasipaju lažima i oni koji racionaliziraju tuđe laži, a da ih nisu nikada provjerili, i to sami. Lažovi su obično prepotentni  da bi prikrili svoju duhovnu impotentnost i podčinjenost moćnima. Često se nabacivaju gomilama činjenica ali ih kad-tad netko ide provjeriti i otkrije nelogičke ili krivointerpretirane podatke i prešućene vrlo masne detalje.

Mnogi su plaćeni da lažu. Laž je njihova profesija. Oni nisu vizionari, niti zastupaju vizionare, već imitatori i podčinjeni poslušnici koji žude da ostvare moć gospodarenja da bi prikrili svoju bijednu nemoć. Sigurnost u sebe, Tito je ostvario kroz spontanu aktivnost, a spontanu aktivnost je moguće ostvariti samo ako ne nudiš lažne obmane. Oni, prepotentni egoisti, koji su dolazili krajem osamdesetih kao tobožnji zaštitnici svog naroda, koji su dolazili tobože  u ime slobode svojih naroda, sve su bili, ali spontani nisu bili niti malo što se vidi iz mnogobrojnih arhivskih snimaka.

Dakle, Tito je bio siguran u sebe da može ostvariti svoj potencijal kroz politički rad i to nije bio nikakav karijerizam, niti žudnja za gospodarenjem, već posedovanje moći da se nešto učini, da se bude sposoban za nešto, da vjeruje u sebe, da ostvaruje svoj potencijal, i nema veze sa žudnjom za moći ili željom za gospodarenjem nad drugom osobom ili drugim osobama, pa tako ni nad drugim narodom ili narodima. Ovo značenje izražava vlast u smislu sposobnosi da pronalazi rješenje.

Nemoć ili bezvlašće ne znači da osoba nije kadra da gospodari drugom osobom već znači da osoba nije kadra da učini ono što želi jer najćešće niti zna što uopće želi.

Moć  može da označava jednu od dvije stvari: gospodarenje i potencijal.
Ta dva svojstva nisu istovjetna već se međusobno isključuju.

Impotencija, ako koristimo kao neseksualni izraz, je sadističko stremljenje za gospodarenjem. Ukoliko je pojedinac pontentan svoje mogućnosti ostvaruje na osnovi slobode i integriteta vlastitog ja. Takvoj osobi nije potrebno da gospodari drugima jer ne žudi za moći. Takva moć ne prisvaja slobodu integriteta tuđeg ja, pa ako je zato takva osoba zadobila veliko povjerenje naroda da predstavlja taj narod i takva osoba neće prisvajati slobodu drugih naroda, a slobodu i nezavisnost svog naroda će braniti zato jer je ponosan što pripada svom narodu.

Dakle, Tito nije  tražio sigurnost u zaštiti  većih i jačih za razliku od svih onih koji su predstavljali narode bivše SFRJ unazad 30 godina. Zato je imao i usuda usprotiviti se Hitleru, Mussoliniju, Staljinu i zadržati nezavisnost i od NATO pakta.

Osobna sigurnost u svoj ja je nužna za borbu protiv podčinjavanja. Ona nastaje misaonim aktivnostima gdje se ne pitaš što i kako to mislim, već, da li to ja mislim. Oni koji prakticiraju aktivno mišljenje znaju pravovremeno reagirati u kriznim situacijama jer posjeduju sposobnost da donose inicijative i odluke. Takvi ne čekaju upute sa višeg nivoa jer znaju da nema vremena.

Optužiti nečiju osobnu sreću i proglasiti da je toj sreći izvor žudnja za  vlašću, a zanemariti sve ostale pojave u crtama karaktera je zlobno tračanje zavidnih slabića i lažljivih kukavica. Osobu, koja želi podjeliti svoj pozitivni osjećaj sreće sa izrabljivanim i obespravljenim radništvom i osjećaj nade u mogućnosti ostvarivanja boljeg života da u budućnosti ljudi imaju moć samoostvarenja ne možemo optuživati za destruktivnost, terorizam, za zločin zbog organiziranja ustanka obespravljene većine.

Ustanak obespravljenih nije terorizam. Svaki poziv na borbu je plod neke vrste rušilaštva, ali ostaje pitanje čemu je uzrok to rušilaštvo?

Postoje dva  sasvim različita oblika rušilašta. Nekrofilnu destruktivnost treba razlikovati, a ne poistovjećivati sa onima koji se suprostavljaju borbom protiv destrukotora života. Samo preadaptirani mlohavci to poistovjećuju i sadistički karakteri nekrofilnog tipa jer žele ponovno proizvesti rušilaštvo. Nije bila tajna da se u bivšoj Jugoslaviji izbjegavala tema završnih ratnih operacija kako nama sada karijeristi na državnom proračunu, koji su  u službi profašista, “tumače” svoju samointeresnu povjest. Njihova povijest nije naša povijest i nema izmirenja sa takvom ideologijom koja prekraja našu povijest gledanu iz kuta položaja radničke klase. U povijesnim knjigama udžbenika iz razdoblja Jugoslavije piše crno na bijelo da su partizani presjekli put pobjeguljama prilikom pokušaja bijega u Austriju pošto se nisu predali i da su ih dotukli u borbama do koljena, onako kako su zaslužili. I okupatorsku vojsku, i ustaše, četnike, belogradejce ne treba uopće žaliti i žalosno je da su takvi ljigavci ostvarili prava na mirovinu u Tuđmanistanu. U završnim borbama  je sudjelovala čak i neka austrijska brigada formirana pri kraju rata uz pomoć slovenskih antifašista tek toliko da spase obraz Austrijanaca. Okupator i kvislinzi nisu djelili milost, pa milost nisu mogli ni dobiti za uzvrat. Imali su izbor: mogli su se predati i čekati suđenje. To što nisu uspjeli kukavički pobjeći nisu krivi Britanci, već njihova vlastita umna nemoć. Zbog svoje nemoći podčinili su se fašističkoj ideologiji koja isključuje svaku vrstu kritike.

Razvlaštenje kapitalističke klase odnosno podržavljenje kapitalističkog vlasništva nakon završetka rata nije nikakav komunistički zločin već aktivno provođenje pravde. Kapitalistički zločin je Zakon o naknadi iz 1991. godine kojim su oživljeni nepravedni zakoni profašističke Kraljevine Jugoslavije i fašističke marionetske tvorevine  NDH. Tim zakonom je poništena pravda. Svatko tko je izglasavao u hrvatskom parlamentu  taj Zakon o naknadi je osoba sa teškim kompleksima inferiornosti jer su se na taj način dodvorili samo onoj klasi koje ima najmanje a posjeduje najviše. Takve osobe koje se podčinjavaju moćnijoj svjetskoj oligarhiji su zakočene osobe koje imaju kržljave osjetilne sposobnosti, pseudoemocije i pseudointelekt. To potiskivanje preusmjeruju u agresivnu energiju. Osobe sa kompleksom simbioze vole da upravljaju drugim ljudima i da zgrću materijalne drangulije. Ljudi su za njih predmeti i zato  žele  gospodariti svojim predmetom.

Takve osobe vole da potkupljuju materijalno i duhovno sa tobožnjim pohvalama u kojima podčinjene uvjerava da ih voli. Takve osobe, mogu čak da poklone sve što imaju drugoj osobi, ali samo jedno ne mogu, a to je nezavisnost i slobodu.

Iz kompleksa simbioze nastaje eksploatatorski karakter koji može biti pomješan sa prijateljskim stavom prema podčinjenoj osobi. Osjećaju najveći gubitak ako izgube kontakt sa podčinjenim osobama pa im gubitak vlasti u političkoj hijerarhiji najviše smeta. Iz tog razloga besramno puste korjenje i centraliziraju vlast. U ratnim okolnostima njihova agrsivnost eskalira. Za razliku od nekrofiličara, koji uništavaju sve sa čime se mogu usporediti, zbog velikih kompleksa manje vrijednosti, sadistički upravljački karakteri, koji se nalaze na višoj razini odgovornosti, koje proporcijalno tome krasi i veći kompleks simbioze (međusobna ovisnost: upravitelj-upravljana osoba), teškom mukom završe na suđenjima nakon počinjenja ratnih zločina jer su izvršitelji upravljane osobe koje u primanju naredbe iskazuju izrazit mazohistički karakter, podčinjenje, a prilikom izvršavanja zločina transformiraju se u sadistički karakter. Nekrofili su skloni ubijanju i komadanju, a sadisti mučenjima svih vrsta. Zbog te transformacije iz gazde u poslušnika, gledamo suđenja gdje su zločinci, svi od reda, odjednom boležljivi, traže zaštitu u sažaljenju dok u njima nema ni trunke savjesti zbog onog što su počinili, svi su tako pristojno pretihi, nezamjetnih pokreta, nemoćni i slabašni. Da se promjene okolnosti koja bi im dopustila ostvarenje moći, za pet minuta bi bili oni stari autoritarni bahati čovječuljci koji žele ostaviti dojam gazde, kojima se mogu diviti samo još manji čovječuljci. Jadan je svaki onaj tko takve sluša ili ih opravdava ili kada nama glumataju da takvima slijepo vjeruju.

Jednako su jadni i nemoćni svi oni koji im se aktivno i pasivno podčinjavaju u hijerarhiji vlasti.