Kako odgovoriti na jednu od velikih zabluda Interneta?

Povezani članci

• Miroslav Krleža: Zbogom – Na rubu pameti (4)
• Sanjin Drljević: Dimnjačari u BiH su u svjetskom vrhu po pružanju usluga
• Huligani u Mostaru bakljama i bocama gađali članove antifašističkih udruženja
• Rastakanje kao domovina
• Promocija knjige i likovnih radova Nusreta Velića u Mostaru
• Nova digitalna knjiga “Paleta i dlijeto” Atifa Kujundžića

“Šta je znanje?” – Ovo je jedno od najznačajnijih pitanja klasične i savremene teorije znanja koje nas muči jos od Platona. Naime, u Platonovom djelu Teetet se prvi put pojavljuje određenje znanja kao “opravdanog istinitog vjerovanja“. O tome šta je istina, a pogotovo šta se podrazumijeva pod “opravdano” rasprave se vode sve od tada pa do danas. Pogotovo danas.

Živimo u vremenu u kojem je nezamislivo velika količina informacija dostupna ogromnom broju ljudi putem interneta. Na prvi pogled se činilo da će ova dostupnost informacija upravo pogodovati objektivnom znanju, no čini se da je sa velikim izumom došla i velika zabluda.

Svaki put kada u neki od online pretraživača ukucamo određeno pitanje, temu, riječ, šta god, taj pretraživač nam ponudi odgovore sortirane na određeni način. Taj način ne zavisi uopšte od objektivnih parametara, on je isključivo personalizovan i zavisi od naše historije zahtjeva, naših interesovanja pokazanih od ranije u virtuelnom svijetu. Primjera radi, jednom kada kliknete da pogledate reklamu za recimo sportsku opremu, Google reklame će vam na svakom narednom online mjestu koje posjetite, nuditi reklame koje su vezane za sportsku opremu ili slične teme. Jednom kada npr. na Facebooku označite da vam se sviđa neka stranica, Facebook će se potruditi da vam ubuduće preporučuje stranice koje su slične onoj koju ste već označili sa «sviđa mi se».

Dakle, svaka online aktivnost korisnika ostaje zabilježena i koristi se za njegovo / njeno buduće profiliranje. To u praktičnom smislu znači da od nezamislivo velike količine informacija koja je zaista dostupna svakom korisniku, većina nas čita i konzumira one informacije koje nam samo potvrđuju stavove koje smo već imali od ranije, jer to je ono što nam pretraživači nude, misleći da je to ono sto želimo da čitamo. Uistinu, to i jeste ono što većina korisnika želi da čita jer od želje za objektivnim znanjem, samo je snažnija želja da budemo u pravu. Na ovaj način korisnici “na internetu” pronađu opravdanja za svoja vjerovanja i krenu “odgovorno tvrditi” da znaju i da je njihovo znanje jedino istinito.

Umjesto da nam Internet služi da se bolje razumijemo, saznamo više, sagledamo probleme iz različitih perspektiva, Internet ima i imat će još više kontra efekat, sve više ćemo živjeti u vlastitim realnostima u kojima ćemo, kroz dijalog sa istomišljenicima, potvrđivati i opravdavati vlastite istine. Umjesto da se otvaramo svijetu i drugima, mi ćemo se sve više zatvarati i potencijalno ludjeti jer nećemo biti sposobni razumjeti svijet u kojem živimo.

Šta nam je činiti?

Jedina alternativa je učenje i razvijanje alata, vještina i sposobnosti kritičkog mišljenja kod korisnika. “Internet generacije” moraju naučiti kako da “raspakuju” članke koji im se plasiraju i istumače značenje vijesti i informacija kojima ih se konstantno bombarduje. Moramo im objasniti da nagomilavanje informacija nije znanje, to je iluzija znanja koja nas samo sprječava da vidimo i shvatimo širu sliku.

Ovo je jedan od izazova moderog obrazovanja, kako razviti ranije spomenute vještine i sposobnosti kod mladih čiji je virtuelni život skoro jednako važan kao i onaj stvarni. Govorimo o generacijama koje ne pamte vrijeme prije interneta i kojima su “Wikipedia” i “Google” najčešće osnovni, a nerijetko i jedini, izvori informisanja koji određuju sve njihove društveno političke stavove i djelovanja.

Do sada su se u Bosni i Hercegovini radile reforme visokog i osnovnog obrazovanja, sada je pred nama reforma srednješkolskog obrazovanja. Ukoliko smo ozbiljni i želimo napraviti uspješnu reformu, za razliku od ove dvije ranije pomenute, onda ćemo i ozbiljno razmotriti prijedlog uvođenja novog nastavnog predmeta koji će se isključivo baviti učenjem i razvijanjem alata, vještina i sposobnosti kritičkog mišljenja i rasuđivanja, kao i traženja kredibilnih izvora informisanja i analiziranja sadržaja na osnovu kojih kreiramo znanje.

Predmet poput ovoga već postoji u programu Međunarodne diplome (IB DP) po kojem recimo radi Koledž Ujedinjenog svijeta u Mostaru, kao i drugih, više od 3000 škola u 140 zemalja svijeta. U pomenutom programu svi učenici mogu da biraju sve ostale predmete, u skladu sa svojim afinitetima i namjerama za kasnije studiranje, osim predmeta «Teorija znanja». Teorija znanja se bavi pitanjima kao što su “Šta je znanje?”, “Kako znamo to što znamo?”, “Koji su načini i izvori spoznaje?” “Koje su prednosti i manjkavosti svakog od načina spoznaje, kao što su čula, razum, emocije, vjera, mašta itd.?”. Profesori/ce imaju slobodu da sami izaberu metodologiju i materijale koje će koristiti u toku nastave u cilju kreiranja diskusija, jer fokus ovog predmeta nije samo usvajanje “tačnih” ideja, nego upravo analiza svih ideja i znanja koje imamo, pri čemu je najvažnija kvaliteta argumenata koji se prezentiraju kao i sposobnost razumijevanja koncepata kao što su npr. objektivnost, opravdanost, pouzdanost i sl.

Razlozi zašto je samo ovaj predmet obavezan za sve učenike, nezavisno od toga da li će sutra biti programeri ili nastavnici likovne kulture, su brojni, ali možemo reći da  se u pozadini svega nalazi spremnost modernog obrazovnog programa, kakav je npr. IB, da odgovori izazovima interneta, koji su za mnoge postali stvarni tek nakon posljednjih predsjedničkih izbora u SAD-u i skandala sa “lažnim vijestima”.

Sudeći po odlukama i politikama koje su kantonalna ministarstva provodila u dosadašnjim mandatima, za pretpostaviti je da ova ideja neće naići na odobravanje. Može se pretpostaviti i da će argumenti biti da nema dovoljno novca za nove profesore, niti je jasno ko bi uopće mogao predavati ovakav predmet itd. Kompromis bi mogao biti da se u prvoj fazi ne uvodi novi predmet nego da Ministarstva plate obuku za grupu profesora/ica koji bi radili obavezne radionice kritičkog mišljenja i Internet kulture u svim srednjim školama. Druga opcija može biti kreiranje centara za kritičko promišljanje, internet kulturu, kreativnost i inovacije gdje bi učenici morali biti angažovani određeni broj sati kako bi dobili diplomu.

U svakom slučaju, opcije kako realizovati ranije pomenutu ideju su brojne, naravno ako polazimo od pretpostavke da nam je cilj da “Internet generacije” pored toga što će teoretski živjeti u globalnom društvu znanja, zaista i imaju znanje koje će im pomoći da razumiju kako sebe, tako i druge, kao i općenito našu poziciju i odgovornost prema svijetu u kojem živimo.