Kočanovi zapisi u vremenu

Izdvajamo

• Ako ikada ijedno mjesto, ijedan grad, odbrani njegova ljepota Mostar će obraniti njegova ljepota.

Povezani članci

• PALETA – Svetište suvremene umjetnosti
• MRAK, NAJBLIŽI ROD
• BH. OPUS LJUBIŠE GEORGIEVSKOG
• Slavo Kukić: Zajedničko sluđivanje naroda
• Srž ljudske tragike
• Olga Lalić-Krowicka: Podržimo shizofreničare, depresivce i sve ostale bolesnike

Svjestan trenutka u kojem živi, Esad Kočan pravi literaturu koja je u isto doba vrhunski artizam, umjetnost sa pedigreom i angažirani akt. Metafora u naslovu ove knjige Iza prašine je metafora onoga što se zove alkemija, čisti metafizis. Metafizički pozicionirana knjiga, sva izrasla iz naše realnosti, mišljena i viđena djetinjim duhom i golubijom dušom Esada Kočana.

Sinoć je u Mostaru predstavljena knjiga Iza prašine – Esada Kočana u izdanju Almanaha iz Podgorice. O knjizi su uz autora govorili Svetlana Broz i Gradimir Gojer.

Ni snijeg u aprilu nije mogao zaustaviti autora Esada Kočana da dođe iz Podgorice u svoj voljeni Mostar. Bila je to zaista dirljiva promocija, svečanost riječi, misli i iznad svega prijateljstva i ljubavi. Čista emocija. Na kraju čitajući fragment iz ove knjige “Most” posvećen Mostaru, sve nas je rasplakala dr. Svetlana Broz.

“Priča o Esadu Kočanu može se započeti na nekoliko nivoa: od Godočelja u kojem se formirao kao ličnost i stasavao uz visoko moralne, stroge i pravične roditelje, pune ljubavi i razumevanja, preko škola i Filozofskog fakulteta u Skopju, na kojem je znanje upijao od velikog profesora Ferida Muhića, do Podgorice, u kojoj je ostavio mladost i zrelost boreći se kao novinar za istinu u najtežim vremenima ratova i poraća na Balkanu, od početka devedesetih godina prošlog veka do danas.

Atvija Kerović, izdavač, koji danas nažalost nije sa nama, napisao je u tekstu O autoru i: …“Posjetivši zgodnom prilikom Bihor i prelijepo Godočelje, veliki crnogorski pjesnik Mladen Lompar egzaltirano je uskliknuo: Jednom se ovdje morao roditi jedan Esad Kočan! Godočelje nam je dalo Esada Kočana, a Esad nam je ovom knjigom darovao (otkrio) magiju svog rodnog mjesta, koju je samo on mogao odnijeti u svijet i neokrznutu sačuvati u svakoj pori…“

Esad Kočan nije dobitnik mnogih priznanja, jednostavno zato što posrnula društva ne nagrađuju bolje od sebe nego bi ih radije ubili, ako bi to moglo proći nekažnjeno. Jer, Esad Kočan predstavlja ogledalo u kojem svi koji su se u posljednjih trideset godina ogrešili prvo o ljudski, a potom i pisani zakon, ne žele da vide svoje nakazno lice. Kad god sretnu Kočana oni bi da razbiju ogledalo.

Ipak, Kočan je dobitnik Nagrade Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti NVO Gariwo iz Sarajeva. Nakon što je dobio Nagradu postao je član međunarodne komisije za dodelu Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost i njenu afirmaciju.

Glavni i odgovorni urednik nedeljnika Monitor iz Podgorice, urednik je i edicije Kaleidoskop NVO Gariwo”, istakla je dr. Svetlana Broz.

Prof. Ferid Muhić o ovoj knjizi je napisao:

„Jednom sam, u sličnoj prilici, rekao da ”…Život počinje tamo gdje prestaje strah”.

Esad Kočan riješio je moju dilemu onako kako to njemu dolikuje. Kad kažem “njemu” –  to konkretno znači samo rijetkima, samo najhrabrijima i samo najboljima. Onima koji autentično žive.

Davno, na pragu mladosti, Esad je jasno i direktno postavio pitanje koje je odredilo njegov život: „Da li ti imaš pravo da šutiš pred zlom, da li imaš pravo da ne svjedočiš, da li imaš pravo da umjesto tebe govori tvoj strah?“

Ova knjiga je njegov kategorički odgovor: nemamo pravo da šutimo pred zlom, nemamo pravo da ne svjedočimo, nemamo pravo dopustiti da naš strah govori umjesto nas!

Ali, ne zavaravajmo se: živi se i u strahu; čak je mnogo više onih koji žive u strahu, od onih rijetkih koji su smogli snage da stegnu petlju i ne ustuknu pred strahom. To, doduše nije život nego životarenje, ali  životariti je često mnogo lakše i uvijek je bezbjednije nego živjeti! Svi ćemo se složiti da iako na to nemamo pravo, veoma često šutimo pred zlom, odbijamo da svjedočimo protiv zla i prepuštamo našem strahu da govori umjesto nas!

Život ili živurkanje, kažemo sebi, ipak na kraju prah jednako prekriva kosti lava i kosti ovce.  Astro-fizičar Džulijan Haksli (Julian Huxley) svojim kosmičkim pesimizmom dao im je ključni argument: život je anomalija materije, greška koju fizički zakoni mogu svakog trenutka definitivno ispraviti, pa je sasvim svejedno da li smo svjedočili ili smo prepustili riječ svom strahu. Kada se jednom svjetla pogase, u galaktičkoj neprozirnoj tmini, neće biti ni heroja ni poniženih.

Esad Kočan nije astro-fizičar, nego čovjek koji nas podsjeća da živimo samo sada dok još nismo postali prah. Samo sada možemo progovoriti pred zlom; samo sada možemo svjedočiti, samo sada možemo natjerati svoj strah da zamukne i progovoriti umjesto njega. Ako fizika stiže do praha, Esad Kočan ide mnogo dalje, tamo iza praha, do onog predjela iz kojeg ljudski život crpi sav svoj smisao i svu svoju vrijednost: tamo gdje strah nema pristupa, tamo gdje pravi život nikada ne prestaje.“

O knjizi je govorio Gradimir Gojer koji je i recenzent ove važne knjige.

„Iza prašine donosi brojne zapitanosti, zato je to knjiga koja je doboko smislena, jer u dobu krajnje nedignitetnih literarnih pobačaja ili u najboljem slučaju publicistike koja se hoće nazvati prozom, ova knjiga svjedoči da iskustvo dugogodišnjeg pisanja u sublimaciji sa sigurno fermentiranom životnom (pa nerijetko i tragičnom) stvarnošću, donosi jedan svijet koji je andrićevski realan, a po nekoj dubinskoj sondi crnjanskijevski liričan.

Ovo je prevažna knjiga za naš današnji trenutak. Ovo nije zbirka ni pripovjedaka, ni skica, ni zapisa filozofsko-poetskog karaktera nego roman. Desilo se da je zavičajno u stilizaciji koju je izveo autor nadmašeno nadzavičajnim, internacionalnim i na kraju kosmopolitskim. Kozmopolitska je aura ta koja ispunjava ovu knjigu.

Kočan je veliki prozni pisac. Njegove teme su iz života. One ne robuju životnosti jer njegova mašta ih vodi u metafizičko. On je i pjesnik i filozof.

Autor svoje filozofske stavove potčinjava životnosti, saobražava ih sa životom. Šta je riječ, šta je pjesma spram njedara iz kojih ona izlijeće. Zamislite tu količinu poetske energije koju pisac unosi da bi dokazao da su riječi banalnosti ako ne prođu kroz filtere duše, ako ne izlaze iz najlirskijeg struništa. To lirsko strunište posjeduje Esad Kočan.

Teško je odrediti žanr ove knjige. Ona je čista poezija ali u isto vrijeme i skaska i basna modernog karaktera. To je u isto doba i angažirani tekst jer je angažiran od početka do kraja na crti humanosti.

Svjestan trenutka u kojem živi EK pravi literaturu koja je u isto doba vrhunski artizam, umjetnost sa pedigreom i angažirani akt. On je pisac sa stavom. Metafora u naslovu ove knjige Iza prašine je metafora onoga što se zove alkemija, čisti metafizis. Metafizički pozicionirana knjiga, sva izrasla iz naše realnosti, mišljena i viđena djetinjim duhom i golubijom dušom Esada Kočana”, istakao je izmeđuo stalog Gradimir Gojer.

Autor knjige Esad Kočan vidno uzbuđen dolaskom u voljeni grad, među prijatelje stare i nove, kratko je govorio o svojim dolascima u Mostar u mladosti, zaljubljen u Slavonsku princezu i Stari most na čije kamene blokove su ostala urezana njihova imena. Maštali su da jednom žive u Mostaru, da tu rastu njihova djeca. Dolazio je i u proljeće ’95  sa grupom antiratnih intelektualaca koji su išli za Sarajevo. Tužan i sjetan zbog svega što se dogodilo našim ljudima, gradovima, mostovima, državama… Bio je to susret sa granicom pakla. Pisao je i prozivao u Monitoru sve one koji su radili zlo, mislio na sve one koji su patili u to vrijeme i nadao se da će ponovo doći bolji dani. Mislio je na Mostar, na Sarajevo i na sve ljude. Tada je i napisao: „Da li ti imaš pravo da šutiš pred zlom, da li imaš pravo da ne svjedočiš, da li imaš pravo da umjesto tebe govori tvoj strah?“

Mostar je za Kočana magičan grad. Zadnji susret sa Mostarom zabilježio je tekstom Most koji se nalazi u ovoj knjizi:

Ako ikada ijedno mjesto, ijedan grad, odbrani njegova ljepota, Mostar će obraniti njegova ljepota. 

Donosimo fragment iz knjige Iza prašine: “Most” 

„Kiši. Neka. Pokisli mostovi na Morači sjetiše me Mostara i neispunjene obaveze prema mojima tamo. Prije mjesec, dok sam u suton stajao na mostu iznad Radobolje, one manje slavne mostarske rijeke, otimala mi se misao: Ljepota je znak koji nije lako nositi.

Ljetos sam skitao komšilukom. Svuda omamljujući bljesak: kučki predjeli tu nadomak Podgorice,  Kujundžiluk,  franjevački samostani po Bosni i Hercegovini, skaline peraštanske pod mjesečinom, Skadar na Bojani,  pa ravnica Slavonije…

Tolika ljepota jeste čudovišan i upozoravajući biljeg. Ne mislim samo na krajolike. Mislim na obilje znakova koje su ljudi tu ostavljali, na neutoljivu žeđ da pomire sve to što ih prolaznim i besmrtnim čini. Iza njihovih krikova, uzleta i survavanja, ostajalo je toliko poruka, učeni bi rekli, slojeva, koji mogu i opčiniti i zavesti. Prosvijetliti i zaslijepiti.

Sve to ne može se naslijediti kao obješeno o banderu. Baštinjenje traži napor, osjećaj za nijanse identiteta. Traži lice okrenuto novom izlasku sunca. Oči koje se ne boje razgratanja mraka. Naše pomame mržnje dijelom i jesu bijeg od napora da upoznamo sebe, zločini prema bližnjem neka vrsta samoubilaštva.

Volim Balkan, prezirem one koji mu se skorojevićki rugaju. Ali, ne vjerujem u obećanu budućnost Balkana. O našem putu ima smisla razmišljati samo s onu stranu optimizma i pesimizma. Pomalo se nadam da se tu trefila loša neka berba, u nekoliko generacija. Dešava se to da usahne plamen u grudima.

Hajde da ne odustanemo. Kao što ne odustaju moji u Mostaru: Štefica Galić, Muharem Mušica Hindić, Sergio Sotrić… Oni, ostavljeni od svih,  ne daju se samoći.  Bude uspavane, opominju da fašizam zasađen u sistemske temelje njihovog grada, nije autentična slika Mostara već simptom obogaljenog svijeta.

Ne rekoh im: ljetos, nakon što smo se rastali s njima, krenusmo okolo. Vrelo Bune, Počitelj, franjevački muzej u Rami… Akšam pade, a meni se nije odlazilo, nešto me neizdrživo vuklo da se vratim i vidim Mostar noću.  Nije me srce prevarilo.  Ne ovaj put.

Ovuda sam s prijateljima, u pohodu opkoljenom Sarajevu,  prolazio aprilske  noći, strašne 1995.  godine. Kroz tamu su se slutili kosturi razorenog grada i praznina nad Neretvom. Avgust je 2014. Suton skriva tragove nezaliječenih rana. Taj prizor bolje otkriva nešto drugo, možda i važnije: posljednja linija odbrane ovog grada je njegova ljepota.

Znam za dubinu podjela u Mostaru. Smisao rata u ovom gradu i u toj zemlji bio je u tome da se ono najljepše, što bi s visine kao svetionik moglo da osvijetli put brodolomnicima, da se baš to unakazi i izobliči. Ko je smislio da rastavi Pjesnika od Emine, taj je znao da njegova misao mora biti krvlju zalivena.

Govorili smo toga dana na glavnom mostarskom trgu. Bili smo tu mi gosti, naši domaćini, malobrojni demonstranti, prolaznici i ravnodušna većina iza prozora. Nikakavih razloga za optimizam nije bilo.

Nije mi se dalo tek tako otići, odnijeti tu sliku grada čije su opjevane kiše i mostovi, norma kiša i mostova. Čijim će Kujundžilukom dok je svijeta i vremena ona Fata tražiti samo onog bazerdžana. Možda se i nisam vratio ja, već jedan davni dječak koji je znao tajnu rijeke. Mostar u avgustskoj noći je magičan, živo mu srce kuca nad Neretvom i Radoboljom kao vatrena i čista srca mojih prijatelja. Te večeri vidio sam žar ispod pepela. Iskre koje traže ljudske ruke da ih prihvate i ponesu. To se neće desiti danas. To se neće desiti još za duge godine, ali jednom će se  izviti. I planuti. Samo ako se sada sačuva žar.

Kad god pročitam poruke nepokornosti zlu, kad pogledam kako su moji prijatelji istrajni i prkosni u borbi da Mostar liči na sebe, poželim im reći: vaš grad liči na vas. Nepobjedivi ste.

Hajde da ostavimo koju svjetiljku za one koji će doći. Biće im lakše naći stazu ako pronađu naše znake. Kad budemo prah svjetlosti, oni će nekome povjeriti da smo jednom i mi bili neukroćena goropad.

Kao moji u Mostaru. Kao Neretva što šumi ispod ovog Mosta koji se vratio u vječnost. Da sudbinom opominje. Da ljepotom zaziva.“

U tekstu „Prije čitanja“ autor kaže: „Da vam i to povjerim: riječi između ovih korica – to su moji trenuci nepažnje. To sam ja.“  Kočan je u pravu. Ako ga ne poznajete dovoljno, a želite da proniknete u njegovu suštinu ova je knjiga pravi put da to učinite. Dok je budete čitali znam da ćete, kao što sam i sama, uhvatiti sebe da vam je suza zamutila vid, da ste naglas izgovorili Bravo! ili Sjajno!, biće različitih reakcija, ali nikada nećete ostati indiferentni, kazala je na kraju dr. Svetlana Broz.