KRAJIŠKI DRAMATIČARI

Povezani članci

• Priča o Ivanki Šućur: Sarajevska majka hrabrost i njena djeca
• Književna večer i Međunarodni dan žena
• Granica među narodima nije linija koja razdvaja, već mjesto susreta
• Logoraši iz trojke ovdje su zadnji put vidjeli sunce
• Boris Buden: Slučaj ćirilice pothranjuje ugodne iluzije
• Podnesena inicijativa za ocjenu ustavnosti ZJRM

Iako, nesumnjivo, u književnom svijetu daleko prepoznatljiviji po proznim i poetskim djelima književnici, podrijetlom ili življenjem vezani za Bosansku krajinu nemali su doprinos dali i u razvojnicama bh. drame. Od gotovo mitske književne i bundžijski postamentirane figure velikog, uistinu velikog Petra Kočića, pa do najsuvremenijih autora dramska tenzija prožimala je brojna djela krajiških pisaca. U nedostatku želje sadašnjih teatralaca da uspostave dramske mape krajiške literature hoću podsjetiti na vrijedan dramski doprinos krajiških pisaca.

Jazavac pred sudom, dugo tumačen u simplificiranom ključu izrazite socrealističke humoreskno- kritičke agitke mrskog kapitalističkog sistema, genijalan je dramatski pledoaje za jedno svevremeno čitanje cikličkog ponavljanja nepravde u životima malih, običnih ljudi i pobjede oštroumnog humora, narodski tvorenog decenijama, nad vlašću koja gubi zdrav razum u trenucima vlastite dominacije i zlostavljanja svojeg puka. Ovaj genijalni teatarski jednočini komad, koji u jezičko-koloraturnoj impostaciji nosi naznake joneskovske ludičke energije i beketovske okamenjene fiksiranosti za jedan komorni repetativ sukoba Suca (dakle vlasti) i Davida Štrpca, pruža toliko mogućnosti za glumačko i redateljsko pozicioniranje varijacija da mi se krajnje nerazumnim čini izostavljaje ovog Kočićevog dramata sa naših pozorničkih prostora…

Druge prozne i lirske Kočićeve literarne meditacije nisu ništa manje vrijedne za postupke dramskog uobličavanja, a postoje već i osmišljene cjeline koje su gradili teatarski neimari, od kojih posebno ističem vještinu dramatiziranja i ništa manje poetske sublimacije Kočićevog djela koje je učinio naš suvremenik Ranko Risojević.

S razlogom se prisjećam Drage Mažara i njegove angažirane dramske riječi u doba drugosvjetskog poraća, ali i Mažarevih, za to socrealističko vrijeme krajnje hermetičkih eksperimentiranja na planu dramske forme. Da je bilo više redateljske slobode i hrabrosti kakvu su u Banjaluku donosili Bogdan Jerković i Gradimir Mirković, Mažareva dramatska traganja bila bi prisutna i danas barem u regionalnim koordinatama….

Uroš Kovačević fiksiran na ratnu, ali i ruralno socijalnu tematiziranost svojih dramskih pokušaja, znao je vješto koristiti bogatstvo krajiškog jezičkog kolorita.

Da ne govorimo o uistinu neprevaziđenoj literaturi Branka Ćopića koja je upravo crtom jednog zdravog narodskog kočićevskog humora stvarala poetične dramske napetosti (Bašta sljezove boje, Straža pod Kozarom…), koje su ovaploćene s više ili manje redateljske mašte i erudicije u sjajne komade i scenska ostvarenja kojima treba pridodati i Vuka Bubala i druge…

Pojava Irfana Horozovića donijela je u krajišku literaturu borhezovsko tonovlje, a nekoliko njegovih dramskih storije, osobito Soba, na planu zaumnih i iracionalnih osobnosti, te Proba na planu korištenja suvremeno sublimnih dramaturških rješenja i postupaka odmicali su vrlo evidentno krajišku dramatiku od prostomimetskih okvira.

Tek ovih nekoliko zapažanja zorno svjedoče da je dramska literatura bila značajan žanrovski krak  krajiške dramatike i teatra!