Kraljevi sevdaha uživo

Goran Sarić
Autor 6.12.2016. u 11:34

Kraljevi sevdaha uživo

Foto: Amir Grabus

(Mostar sevdah reunion: Kings of sevdah, Snail records 2016.)

Mostar sevdah reunion pratim praktično od samog početka. Imao sam sreću da na izdisaju prošlog milenijuma među prvima preslušam njihov prvi  album, snimljen za holandsku produkcijsku kuću World connection. Taj album nosi naziv benda i ujedno označava zlata vrijedan projekat njegovog osnivača, menadžera i producenta Dragog Šestića. On je 1998. godine okupio grupu (poglavito) mostarskih muzičara s kojima će ostaviti dubok trag u muzici na prostoru cijele bivše države, pa i šire.

            Već na prvom uratku je odmah bilo jasno na čemu insistiraju Šestić & Co. To je, naime, drugačiji pristup domaćem muzičkom naslijeđu, u prvom redu sevdalinci ali i srbijanskoj, romskoj i makedonskoj izvornoj muzičkoj baštini.

Vođeni, na prvo slušanje, ponešto grubim, hrapavim glasom Ilijaza Delića a na stravu i užas muzičkih puritanaca, momci iz MSR-a cijelu tu stvar sa tradicijom izvrću naglavačke. Kasnije su došli toliko karakterističan, sjajan timbre Šabana Bajramovića i, još nešto docnije, izrazito džezerski vokal Ljiljane Butler-Petrović. Svo troje, na žalost, više nisu među nama. Njihovo mjesto u bendu danas zauzima Prijedorčanin Nermin Alukić Čerkez.

   No, ko god da je bio ispred mikrofona, jedna stvar je ostala ista: stara muzička matrica Šestićevom je bendu uvijek služila tek kao osnova, polazna tačka za kreativnu varijaciju na temu iz, najčešće, davne prošlosti.

            Mislim da to ovdje treba posebno naglasiti. Čini mi se, naime, da se činjenica da se u “slučaju” MSR-a radi o pionirima, rodonačelnicima novog odnosa (i) prema sevdahu u domaćim medijima počesto prešućuje i(li) zaboravlja. Jeste, pojavilo se na ovim našim prostorima u međuvremenu nekoliko hvale vrijednih bendova, pjevača i pjevačica (Imamović, Medunjanin…). Oni na istom polju rade pažnje vrijedne stvari. Ali, budimo iskreni: kakvu je revoluciju u krugovima znalaca izazvao prvi album MSR-a!

            Ništa manje drugačiji nije bio ni drugi, “A Gipsy legend”, snimljen 2001. godine sa Šabanom Bajramovićem. I on je, u muzičkom smislu, bio prevratnički. Samo što se ovog puta radilo o romskoj pjesmi.

S njim u vezi, ima jedan zgodan detalj. Ili, hmmm, “detalj”? Jedan od članova benda mi je, naime, kasnije ispričao da se slavnom pjevaču tu zapravo uopšte nije dalo improvizirati. Htio čovjek da brzo snimi još jedan, neznamkoji po redu album, uzme nešto parica i zbriše. Tek na uporno insistiranje cijelog benda pristao je da ostane duže i da naprave pravi album.

            Rezultat se zna. Za mnoge znalce to je neosporno jedan od najboljih etno-albuma svih vremena na ovim našim prostorima.

Na žalost, drugi album s ovim pjevačem, “Šaban” (2006.), po mom se mišljenju ne može nositi sa ovim genijalnim prethodnim uratkom.

            Sa nekadašnjom skadarlijskom divom Ljiljanom Petrović-Buttler, MSR je snimio čak tri albuma: “The Mother of Gypsy Soul” (2002.), “The legends of life” (2005.) i “Frozen Roses” (2009.). Mada nešto sporiji i mračniji od prethodnih, i ovi albumi nose jasan autosrki pečat Benda. Ma šta svirali, u prvom planu je uvijek kreativan odnos prema starim stvarima.

            Kad je riječ o Petrovićevoj, u legendu ulazi priča kako je Dragi Šestić “iz naftalina” izvadio ovu, već u osamdesetim skoro zaboravljenu pjevačicu. Zgađena ratom, raspadom zemlje i “našim” svađama i trvenjima, žena je otišla u inostranstvo, tamo se udala i, kako pričaju, radila kao sobarica u nekom hotelu u Dizeldorfu. Međutim, vrsnom “pregovaraču” Šestiću uspjelo je da je nagovori da se vrati na scenu. I, eto, napravili su tri sjajna albuma. Ko zna koliko bi ih još bilo da i nju, kao i Bajramovića, smrt nije prerano odvela “na drugu stranu”.

            Odvela je ona, rekoh, i prvog pjevača MSR-a, Ilijaza Delićava Lampu. (Tako nazvanog vjerovatno zato što se na pozornici uvijek pojavljivao tip-top, sređen, što bi se reklo – “k’o lampa”.)  No, njegova je priča u vezi sa Mostar Sevdahom ponešto drugačija. Vezana je, naime, za raspad “prvog” MSR-a. Onog s Delićem, klarinetistom i harmonikašem Mujom Šantićem, kontrabasistom Kostom Latinovićem i Neđom Kovačevićem (violina). Oni su se od Dragog Šestića rastali 2007., pune četiri godine nakon snimanja albuma “Secret gate”. Uz Šestića su tako ostali samo sologitarist Mišo Milić Petrović, Sandi Duraković (ritam-gitara), Seno Trnovac (bubnjevi) i, eto, Ljiljana Buttler. Povod je bio banalan: novac. Tako se barem činilo. Ali, iza zahtjeva dijela benda za većim honorarima krio se mnogo veći sukob. Radilo se o sudaru dva kreativna ega. Mujo Šantić i Mišo Petrović su, naime, sve teže nalazili zajednički jezik. Pošto se radilo o dva najprominentnija muzičara u bendu, razlaz je, čini se, prije ili kasnije bio neminovan. Do definitivne podjele došlo je pomenute 2007. godine. Oba su nastavili raditi pod istim imenom

            I dok su Šantić & Co. većinom nastupali po lokalnim pozornicama, Šestićev bend je bio i ostao usmeren (i) na strano tržište. Sastav je relativno brzo upotpunjen novim muzičarima: vokalom Nerminom Alukićem Čerkezom, pijanistom Gabrijelom Prusinom, Markom Jakovljevićem na basu i Vanjom Radojom, violina. Iste godine su snimili dobar, ali usljed neuigranosti tu i tamo ne sasvim “ispoliran” album “Cafe sevdah”.

            Uslijedila je pauza od cijelih šest godina, a onda sjajan album “Tales from a forgoten city”. Priče iz zaboravljenog grada. Na njemu se Mostar sevdah repertoarom vraća gradu u kome se “rodio i odrastao”. Tu su na vispren način obrađene pjesme sa tekstovima čuvenih Mostaraca Alekse Šantića i Osmana Đikića, plus nekoliko tradicionalnih pjesama.

Mostar, barem onaj Mostar koji mi poznajemo i volimo, svakako je zaslužio jedan ovakav muzički biser.

            I evo nas, napokon, u dvije i šesnaestoj. Album koji su fanovi Šestićevog Mostar Sevdah Reuniona dugo čekali. Kraljevi Sevdaha Live. Jer, od samog početka je bilo jasno da se radi o vrsnim muzičarima. Pa gdje je onda već jednom taj “živi” album, gdje, u vinil pretočena, muzika sa pozornice?

            Doduše, ne radi se o vinilu. Album se može “skinuti” samo na zvaničnom sajtu Benda. I to mu je, možda, jedina mana. Ima, ipak, još uvijek dosta, poglavito starijih, ljudi kojima se “skidanje” muzike sa interneta čini “mudrim slovom”. Zato se nadam da će album kad-tad biti objavljen i u “čvrstoj” formi.

Pjesme su većinom snimljene na koncertu u Varšavi 2014. godine. Zvučni zapis je najčešće toliko dobar da se čini kako se radi o studijskom albumu. Pa pošto je najnoviji uradak zapravo i bio povod nastanka ovog teksta, da vas malo  “provozamo” njegovim notama. Uz važnu napomenu: potpisnik ovih redaka nema ni pretenzije, niti iskustvo muzičkog kritičara. U pitanju je tek dugogodišnji ljubitelj dobrog zvuka i pasionirani diskofili. Zato, za sve terminološke i druge greške – mea culpa.

A sad, dakle, ono najvažnije: Kraljevi Sevdaha Uživo, u nekoliko rečenica od pjesme do pjesme.

Prva pjesma, Mene majka jednu ima. Ritam, tempo, sjajan Čerkezov glas i, kao šlag na tortu, violina Borisa Lončara.

Kraj pendžera Jusuf stari. Sasvim drugi, spočetka usporeni ritam, uz koji savršeno paše Čerkezov ponešto melanholični glas. Ova, često obrađivana pjesma, u (n)ovom ruhu, pokazuje inventivnost i osjećaj za mjeru producenta. Bez njega Mostar Sevdah reunion, uz svu vrsnost njegovih muzičara, zacijelo ne bi bio ono što jeste. To, uostalom, potvrđuje sudbina drugog dijela benda. Ovdje posebno plijene gitarski solo Milića Petrovića i “džezerski” klavir Gabrijela Prusine.

            Lijepi li su mostarski dućani. Razigranu atmosferu albuma možda najviše karakteriše upravo ova stvar. Ovdje se dobro osjeti rad momaka iz, uslovno rečeno, drugog plana, ritam-gitariste Sandija Durakovića i katkad, na svom instrumentu, divlje razuzdanog, a katkad džezerski, sve sa “četkicama” stišanog bubnjara Senada Trnovca? Bravo, dakle, i za ove, na prvo slušanje neiskusnom uhu nešto manje primjetne članove MSR-a.

            Čudna jada od Mostara grada. Ko još ne zna za ovu legendarnu obradu? Koncertna verzija je možda još “luđa” nego izvrsna studijska verzija. Šteta samo što je baš ovdje snimak za nijansu lošiji nego na ostalim numerama.

            Mujo kujeTu, u brzom ritmu, u prvi plan iskače violina Vanje Radoje, “gonjena” Durakovićevom ritam-gitarom i muzičkim “perlicama” solo-gitare.

Grana od bora. Uvod – čista psihodelija. U jednom trenutku naglo prelazi u sevdaškoj tradiciji bliži ritam i način pjevanja u kome učestvuju bezmalo svi članovi benda. Izuzetno uspjela obrada jedne od najpoznatijih pjesama legendarnog Safeta Isovića.

U Stambolu, na Bosforu.. Tradicionalnoj varijanti najbliža, najvjernija obrada u kojoj, posebno u uvodu, u prvi plan dolazi Čerkezova interpretacija. Samo, ovdje mi se gitarski i violinski solo čine za nijansu predugim.

Put putuje Latifaga. Brzi ritam koji “nanosi” na kantri, kao skrojen za ovu lijepu pjesmu. Tako, veseli Mostarci, šetaju globusom: džez, bluz, kantri, bugi-vugi… I pokazuju da u muzici – kao ni u jednoj pravoj umjetnosti uostalom – ne vrijede nikakve granice.

Vranjanka. Psihodelični uvod sa “zaprškom”. Sologitara, pa klavir, a onda violina, u dugoj, ali ni na sekundu i predugoj obradi.  Ako je sevdah bosanski bluz (BB), onda je ovo BBJ: naš bluz na džezerski način.

Dilber. I ova se pjesma, kao i U Stambolu…, dosta vjerno drži stare matrice. Sve dok maestro Petrović ne počne da “plete” novu priču. U kojoj mu “nimalo ne odmaže” Čerkezova vrhunska interpretacija.

Laku noć. Mirna tačka na silno rasplesani album. Sve je ovdje savršeno uklopljeno i povezano. Ni ton viška, a da nešto nedostaje, odmah bi se primijetilo. A opet, pri kraju pjesme, ubrzanje. Ljetni pljusak na žednom mostarskom asvaltu.

Ostaje da uživamo, i s radošću čekamo nove, ovakve, “kijamete”. 

 

Goran Sarić
Autor 6.12.2016. u 11:34