Krležina kritika religije

Izdvajamo

• Tim svojim stavovima Krleža nimalo ne umanjuje značaj pojedinih svećenika koji su odigrali progresivnu ulogu u raz­vijanju i očuvanju nacija. Kad je riječ o Katoličkoj crkvi, au­tor navodi Štrosmajera. Bez sumnje, on je izdanak buđenja narodne svijesti u drugoj polovini 19. stoljeća. Zbog toga — kako je već rečeno — nije nikad ni mogao postati zagrebač­kim biskupom, jer je »narodna crkva« kod Hrvata bila instru­ment talijanske državne politike, i kao takva internacionalna negacija hrvatstva. Među te, narodne svećenike, koji su — boreći se za narodne interese — usprotivili se papi, Krleža ubraja Jamometića, Gospodnetića, Jurjevića, Grbića, Trubara i druge.[13]

Povezani članci

• Marinko Čulić: Raspad ljevice
• Oružje i oltar
• Bojite se mene
• VIKTOR IVANČIĆ: PERADARSKA FARSA
• HDZ je najgenocidniji politički entitet u ovom dijelu Europe
• Jovan Nikolaidis: DABOGDA SE NE DOGODILO

Već 1924. godine Krleža kritikuje svećenike koji se bore protiv ateizma uvjereni da se na taj način bore za narodne interese, i što obmanjuju narod nacionalnim ekstremizmom, nudeći mu na taj način političku narkozu koja će uroditi »kobnim umrtvlje­njem narodne volje«.[22] Sve je to dovelo do toga da se čov­jek izgubio u okviru raskola. Tako je i »fantom o poslanstvu pojedinih naroda« odigrao negativnu ulogu već u ratu 1914-1918,[23] kada se vjerski sukob produžio podjelom na oslobodioce i oslobođene, a i u ratu 1941-1945. Pa i nakon 1945. godine crkvene parole da se u interesu hrvatskog, od­nosno srpskog naroda treba boriti protiv »ideja i stvarnosti komunizma« bile su u koliziji sa istinskim narodnim interesi­ma, jer su izražavale klasnu, feudalnu poziciju crkve koja je ustala protiv agrarne reforme.

Dr Ivan Cvitković; Krleža o religiji, Sarajevo, 1982.

Pitanje odnosa između religije i nacije bilo je konstantno prisutno u našoj društvenoj teoriji. Pa i danas smo svjedoci “dilema« kod pojedinih autora kada je riječ o tome da li je religija bitan, konstitutivni elemenat nacije, bez kojeg nacija ne bi mogla ni nastati ni opstati. Ti autori uzimaju religiju kao sastavni elemenat nacionalnog bića i žele njom objasniti na­stanak i razvitak nacije. Religija se uzima kao faktor u pro­cesu nacionalnog razvitka, i to na takav način da se daje prednost ideji nad socijalno-ekonomskom stvarnosti glorifikujući religiju kao osnovni elemenat nacije. Krleža je jedan od rijetkih autora koji je kritikovao teze po kojima se nacio­nalna svijest svodi na oblik religijske svijesti (katoličke, pra­voslavne, islamske). U XIX vijeku politička i književna svijest naših naroda bila je na tako niskom stupnju da je vjersku pripadnost uzimala kao glavni elemenat nacionalnog opred­jeljenja.[1] U uslovima velike etničke bliskosti i zajedničkog jezika religije su uzimane kao jedno od obilježja nacional­nog raspoznavanja.

U zemlji biskupa i episkopa, crkvi i manastira, katedra­la,[2] naši narodi su se formirali pod uticajem stranih vjerois­povijesti i ideologija. »Korozivni« uticaj vjerskih shema na rađanje jedne nacionalne svijesti »koja je već po tome bila nesuvremena, jer se rađala na uzajamnoj negaciji latin-sko-grčkoj«.[3] Na to je, po Krleži, uticala materijalna, agrar­na i kulturna zaostalost. Krleža daje marksističku analizu, povezujući sav taj proces sa sveopštom bijedom i zaostalošću.

Ako su pravoslavlje i katolicizam i doprinosili diferencija­ciji Srba i Hrvata, to ne znači da su imali pozitivnu ulogu u razvitku ova dva naroda. Katolicizam je, na primjer, u Bosnu uveden stranim oružjem, čime je označavao političku pre­vlast stranaca i onemogućavao opšti razvoj nacionalne svi­jesti. Krleža s tog stanovišta, zamjera Katoličkoj crkvi u Hrvata što je bila »instrument talijanske državne politike.«[4]

Zato on i razlikuje »gospodsko«, »biskupsko«, »grofovsko« od »narodnog« hrvatstva.[5] »Biskup, grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškoviča ne priznajem za svoje hrvatstvo.«[6] Nikad, ističe Krieža, »Sveti Otac nije pomagao hrvatskom narodu, već ga je, naprotiv, negirao kao na­rod.«[7]

To, ni u kom slučaju, ne znači da Krleža ne uvažava i one pozitivne uticaje koji su se preko religije odražavali na jača­nje nacionalne svijesti. Primjer toga je glagoljica, koju Krle­ža smatra »organiziranom narodnom pobunom« protiv Rima u vrijeme kad o narodnosti u Evropi »niko nije ni sanjao«.[8] Afirmacija vlastitog jezika i pisma bila je izraz otpora stra­nom imperijalizmu. Dok je naš narod gradio crkve po vlasti­tom ukusu — ističe Krleža — stvarao elemente svog slikar­stva, pisao knjige vlastitim pismom, dotle su drugi narodi živjeli kao »nepismeni refleksi mediteranskih civilizacija«.

Prihvatajući stav da su se naši narodi formirali pod uticajem različitih stranih vjeroispovijesti i ideologija, Krleža ni­kad ne daje primat religiji u formiranju nacije. On zamjera i Supilu što nije vidio da je ekonomska komponenta glavna pokretačka snaga svega, pa i formiranja nacije. Nismo se razvili kao narod zbog naklonosti prema latinluku ili bizantinluku. Jest da se narodi definiraju na vjerskoj osnovi, ali i često ne — piše Krleža.[9]

Neprihvatljivo je, na osnovu činjenice da je rađanje naci­onalne svijesti kod nas djelimično izgrađivano na uzajamnoj religijskoj negaciji zbog ekonomske i kulturne zaostalosti naroda, izvlačiti zaključak o religiji kao bitnom, konstitutiv­nom elementu nacije. Ako je nekad religija i imala uticaj na naciju, postavlja se pitanje da li se u društvenim pojavama i njihovim međusobnim odnosima mogu postavljati neki »traj­niji« modeli odnosa. Svako tumačenje nacije religijom, vidje­li smo, vodi nepovezivanju nastanka i razvoja nacije s odre­đenim stupnjem društveno-istorijskog razvitka. Ako su reli­gije i imale određenu ulogu u formiranju pojedinih južnoslovenskih naroda (Srba, Hrvata i Muslimana) koji govore srpsko-hrvatskim jezikom, to ne znači da je religija eleme­nat po kojem se te nacije razlikuju, iako Krleža ne isključuje i mogućnost takvog modaliteta njihovih međusobnih odno­sa. »Vjerski razdor kao temelj nacionalnog identiteta: Holandija i Flandrija-jedan jezik, dva naroda, protestanti i kato­lici«.[10]

Krleža kritikuje što se bog uzima za neku vrstu naciona­lističkog mitosa (»Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije« [11]) ili za dokaz »osjećanja nacionalne svi­jesti«.[12] On protestuje zbog toga što se za simbole nacio­nalnog mitosa uzima narodna pjesma, deseterac, slava, vidovdanska i svetosavska tradicija, kao i drugi elementi religiozno-nacionalne svijesti.

Tim svojim stavovima Krleža nimalo ne umanjuje značaj pojedinih svećenika koji su odigrali progresivnu ulogu u raz­vijanju i očuvanju nacija. Kad je riječ o Katoličkoj crkvi, au­tor navodi Štrosmajera. Bez sumnje, on je izdanak buđenja narodne svijesti u drugoj polovini 19. stoljeća. Zbog toga — kako je već rečeno — nije nikad ni mogao postati zagrebač­kim biskupom, jer je »narodna crkva« kod Hrvata bila instru­ment talijanske državne politike, i kao takva internacionalna negacija hrvatstva. Među te, narodne svećenike, koji su — boreći se za narodne interese — usprotivili se papi, Krleža ubraja Jamometića, Gospodnetića, Jurjevića, Grbića, Trubara i druge.[13]

Krleža je među prvima u našoj marksističkoj literaturi ukazao da je religija, u cjelini gledajući, na našem tlu djelo­vala negativno (unatoč nekim periodima kada je imala pozi­tivnog uticaja) na razvoj nacionalne svijesti. Na žalost, niko nije taj pristup odnosu između religije i nacije dalje razrađi­vao. Djelimično je to rezultat i stanja u našoj političkoj istoriji i marksističkoj istraživačkoj svijesti o ovome. Otud toliko priča o hiljadugodišnjici pokrštenja Hrvata, o Hrvatima kao »vjerujućoj naciji«, o Kosovu, o »Svetom pravoslavlju«, o prosvjetitelju Savi, iako su sve to elementi svijesti koji su rastvorno djelovali na ovome tlu.

»Raskol, to je duboka tektonska pukotina, to su kanjoni preko našeg terena sve do danas« — piše Krleža.[14] Posto­janjem više religija i više religijskih zajednica na istom soci­jalnom tlu religija je postala »suština razlike«, jer »…svaka religija vjeruje da se od drugih posebnih uobraženih religija razlikuje upravo svojim posebnim bićem i da upravo svojom određenošću predstavlja pravu religiju«.»Bogovi su kao psi: reže jedan na drugoga«.[15] Jedan bog čuva Srbe, drugi Hrvate.[16] Svjestan otrovnosti i konzervativnosti klerikaliz­ma, Krleža 1920. upozorava da proletarijat neće izvojevati nijednu konkretnu političku bitku ako se bude iscrpljivao u jalovim raspravama bilo o hiljadugodišnjem hrvatskom kra­ljevstvu, bilo o Dušanovom carstvu. Takve rasprave name­tao je sukob između hrvatske buržoazije (»Bog i Hrvati«) s jedne i srpske (»Samo Sloga Srbina Spašava«) s druge stra­ne[17], u kojem su Srbi vjerovali da »Bog čuva Srbiju«, a Hrvati su govorili »Bog i Hrvati«. Tu uzajamnu pravoslavno-katoličku negaciju Krleža naziva »dosadnom kontrarevolu cionarnomretorikom«[18],korozivnim, razornim, intelektualno rastvornim shemama koje su djelovale na rađanje i na razjedinjavan je naše nacionalne svijesti u 19. vijeku.[19] Crkva nije imala argumenata da čovjeka uvjeri da je njen odnos prema nacionalnom pitanju progresivan i da odgovara narodnim in­teresima. [20] Vjerski konflikti služili su samo za međusobne obračune stranih sila[21] te se u interesu najširih narodnih masa, trebalo sa njima najenergičnije razračunati. Već 1924. godine Krleža kritikuje svećenike koji se bore protiv ateizma uvjereni da se na taj način bore za narodne interese, i što obmanjuju narod nacionalnim ekstremizmom, nudeći mu na taj način političku narkozu koja će uroditi »kobnim umrtvlje­njem narodne volje«.[22] Sve je to dovelo do toga da se čov­jek izgubio u okviru raskola. Tako je i »fantom o poslanstvu pojedinih naroda« odigrao negativnu ulogu već u ratu 1914-1918,[23] kada se vjerski sukob produžio podjelom na oslobodioce i oslobođene, a i u ratu 1941-1945. Pa i nakon 1945. godine crkvene parole da se u interesu hrvatskog, od­nosno srpskog naroda treba boriti protiv »ideja i stvarnosti komunizma« bile su u koliziji sa istinskim narodnim interesi­ma, jer su izražavale klasnu, feudalnu poziciju crkve koja je ustala protiv agrarne reforme.

Po Krleži, nismo se ni pojavili, ni razvijali, ni civilizirali kao narod zbog toga što smo pripadali jednoj, drugoj ili trećoj vjeroispovijesti. Uticaj ovih triju religija na narodnu svijest ne treba shvatati kao dogmu, kao princip ili model.[24] Bilo kakvo rješenje nacionalnog pitanja koje nije areligiozno za autora je protuprogresivno i predstavljalo bi preživjele, re­akcionarne snage.

Autor je posebno kritičan prema dezintegrativnoj funkciji religija u nacionalnim odnosima. U tom smislu on 1935. go­dine piše: »Bošnjaci, bez obzira na to što su muslimanska, katolička ili pravoslavna raja, bliži su jedni drugima nego Hrvatima iz Krapine ili Varaždina, a katolik iz Livna ili Imot­skog Hrvatu katoliku iz Zlatara još je uvijek čovjek iz inostranstva«.[25]

U vrijeme najžešćeg vatikanskog antikomunizma pred drugi svjetski rat, Krleža s puno mudrosti upozorava zago­vornike radikalne negacije crkve među komunistima da ih to može dovesti do moralne izolacije u vlastitoj religijskoj sre­dini[26], svjestan da je »trabunjanje« o »crkvenoj« predaji protuprogresivno i da vodi produbljivanju nesporazuma. Sa­mo areligijsko prilaženje naciji može dati plodne rezultate — upozoravao je Krleža. Njegova vizionarska misao se na­kon rata i obistinila.

Dr Ivan Cvitković

Krleža o religiji, Sarajevo, 1982.

[1] Krleža, Dnevnik 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 316

[2] Krleža, lllyricum sacrum, v. Eseji V, »Zora«, Zagreb 1966, str. 12.

[3] Krieža, Razgovor sa sjenom Frana Šupila, v. Deset krvavih godina i dru­gi politički eseji, »Sloboda«, Beograd 1977, str. 182.

[4] Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str 644.

[5] Ibidem, str 785.

[6] Krleža, Nekoliko riječi o malograđanskom historicizmu uopće, v. Deset krvavih godina i drugi politički eseji, »Sloboda«, Beograd 1977, str. 111.

[7] Krleža, Zlato i srebro Zadra, v. Eseji, »Prosveta«, Beograd 1958.

[8] Krleža, Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće, v. Deset krvavih godina i drugi politički eseji, »Sloboda«, Beograd 1977, str. 94.

[9] Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 23.

[10] Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje« Sarajevo 1975, str. 23.

[11] Ibidem, str. 7.

[12] Krleža, Dnevnik 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 324.

[13] Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 343.

[14] Krleža, Dnevnik 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str 180.

[15] V Marks -Engels -Lenjin, 0 religiji, »Mladost«, Beograd 1977, str 29

[16] Krleža, Aretej, v. Drame, »Svjetlost« – Sarajevo i školska knjiga« Zagreb 1977, str 35.

[17] Krleža, Hrvatska smotra, v. Evropa danas, »Zora«, Zagreb 1972, str 103.

[18] Krleža, Dnevnik 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 427

[19] Krleža. Uvodna riječ za časopis »Danas 1952«, v. Eseji VI, »Zora« Za­greb 1967, str. 216.

[20] Krleža, Zastave 4, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1976, str. 236.

[21] Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 5, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 115.

[22] Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje« Sarajevo 1975, str. 495.

[23] Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 3, NIŠP »Oslobođenje« Sarajevo 1975, str 162.

[24] Krleža, lllyricum sacrum, v. Eseji V, »Zora«, Zagreb 1966, str 32.

[25] Krleža, Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, v Deset krvavih godina, drugi politički eseji, »Sloboda«, Beograd 1977, str 537. Ibidem, str 538.

[26] Ibidem, str. 538