Kym Vercoe, tiha heroina iz susjedstva

Mick Maslic
Autor 16.5.2017. u 10:01

Kym Vercoe, tiha heroina iz susjedstva

Foto: Jane

Kym Vercoe glumica, spisateljica, angažovana intelektualka. Borac za ljudska prava, ponos Australije i Bosne i Hercegovine, bar tamo gdje je ima i gdje se spominje.

U vremenu opšte destrukcije, unutrašnje i vanjske agresije na BiH, brojni intelektualci u svijetu su digli svoj glas protiv povampiranog fašizma, nepravde i zla. Dok u ljeto 1992. ruski pjesnik Edvard Limonov u društvu Karadžića, brata po peru, vjeri i zločinu, sa Zlatišta puca po civilima Sarajeva, američki novinar Roy Gutman probija informativnu blokadu i prezentira svijetu stravične slike iz prijedorskih logora smrti. Barbarsku opsadu grada, “u živo”, preko CNN-a prenosi američka novinarka Christiane Amanpour svjedočeći o tome ko je žrtva a ko agresor.

Gotovo od samog početka rata, francuski filozof i sociolog Bernard-Henri Lévy, otvoreno poziva demokratski svijet da, dok se još može, svim sredstvima zaustavi zlo.

A u sarajevskom pozorištu, pod granatama, Suzan Sontag režira poznatu dramu Samual-a Beckett-a simboličnog naslova “Čekajući Godoa” (“Waiting for Godot”).

I usput napomenu “da bi premijeru predstave rado zamjenila za jednu dobru intervenciju”. Zna se na koju je mislila.

U momentima kada je bilo struje, ili bar baterija za transistor, glas Petra Lukovića se slušao kao molitva. Glas razuma i nade iz Beograda.

Aprila 1993. bojovnici Hrvatskog Vijeća Obrane su načinili stravičan pokolj civila u bošnjačkom selu Ahmići koji je, da bi sakrili tragove, završio opštom paljevinom. Zločin su otkrili i istražili pripadnici britanske vojske iz sastava mirovnih snaga Ujedinjenih Nacija. Svjetski moćnici, ionako neskloni da bilo šta učine, kao da su samo to čekali. Umjesto dokazane i planirane agresije sada se konačno moglo govoriti o vjerskom sukobu, borbi svih protiv sviju. I danas se osjećaju posljedice te iskrivljene slike o karakteru rata u BiH. U Londonu, trinaest dana kasnije, uslijedila je drastična reakcija na taj zločin. Britanac Graham Bamford se spalio ispred zgrade Donjeg doma britanskog Parlamenta uz poruku: “Bosanske bebe, djeca i žene čekaju strpljivo na političare da urade ono što znaju i trebaju – vojnu zaštitu.”

Poljski političar Tadeusz Mazowiecki je, od augusta 1992, bio Specijalni izvjestitelj Komisije ujedinjenih naroda za ljudska prava UNCHR (United Nation High Commissioner for Refugees) za bivšu Jugoslaviju. Sačinio je 18 izvještaja koji su podneseni Komisiji za ljudska prava UN-a i dva Generalnoj skupštini UN-a. Sami po sebi oni predstavljaju historijske dokumente i realni prikaz stanja i uzroka ratova koji su vođeni u periodu 1992. – 1995. Nakon srebreničkog masakra, koji je kasnije stidljivo nazvan genocidom, 27. jula 1995. je dao ostavku iz moralnih razloga. Nikad se nije dovoljno oporavio od užasa kojima je bio svjedok.

Među gore spomenute, uz još neke koji nisu, ubrajaju se i dvije čudesno hrabre žene koje godinama pronose istinu o dešavanjima u BiH tokom agresije. Bez njih bi sve bilo drugačije, gore. Prva, po abecednom redu, je Francuskinja Florens Hartmann i druga, naša, Australka, Kym Vercoe.

Florence Hartmann žurnalista, publicista, humanista, borac za ljudska prava. Još od početka devedesetih je angažovana u Bosni i oko Bosne. I uvijek za Bosnu.

U vrijeme dok je bila potparol Carle de Ponte, glavne tužiteljice Međunarodnog kaznenog suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia), ICTY, imala je uvid u službene dokumente koji otkrivaju mnogostruke kompromitirajuće veze političara najvažnijih svjetskih država sa tužiocima i sudijama haškog suda. Pomagali su Miloševiću da sakrije zlodjela počinjena u Bosni. Kao vrsni novinar-istraživač nije ni momenat oklijevala da istinu prezentira javnosti. A njeni tekstovi su hirurški precizni, bazirani na činjenicama, a ne fikciji. Odgovor haškog suda je brzo uslijedio, optužena je za povredu “službene tajne”. Ne zbog toga što nije istina to što govori, već zato što se usudila da govori. Nisu je uspjeli pokolebati ni zastrašiti.

Njena posljednja knjiga “Krv real politike-afera Srebrenica” je šokantno svjedočenje o prodaji enklava, “zaštićenih zona UN”, u Istočnoj Bosni. Žitelji i izbjeglice u Srebrenici nisu imali nikakve šanse da prežive, bili su dio uloga za otpočinjanje mirovnih pregovora sa agresorom. U aprilu 2015, prilično iznenadno, Florence Hartmann je dodjeljena nagrada “Počasni građanin grada Sarajeva”. Mislili smo da se to nikada neće dogoditi ili u najboljem slučaju posthumno. Davno je to zaslužila.

Jula 2008. godine, Kym Vercoe se ni po čemu nije razlikovala od drugih, kosmopolitski orjentisanih mladih ljudi, koji su uživali punu kreativnu slobodu u demokratskoj, multikulturalnoj Australiji. Voljela je da putuje, upoznaje ljude i nove krajeve i ponešto zabilježi svojom video kamerom. Došla je u Višegrad kao turistkinja, potaknuta željom da posjeti most Mehmed-Paše Sokolovića, romantično opisanom u Andrićevom romanu “Na Drini čuprija”. Po preporuci iz Turističkog vodiča izdatog u Sarajevu, odsjela je u hotelu “Vilina Vlas” i bila očarana Drinom, Mostom i ljepotom stare bosanske čaršije.

Međutim, po povratku u Australiju suočila se sa strašnim saznanjem o sistematskim silovanjima, ubistvima i spaljivanjima živih ljudi koja su se tu dešavala ratne 1992. godine. Drevni most, nažalost ne po prvi put u svojoj historiji, bio je mjesto masovnih pogubljenja sugrađana druge vjere.

To postaje opsesija koja joj potpuno mijenja život. Ponovo je otišla u Višegrad u potrazi za istinom i naišla na zid ledene šutnje, laži i negiranja zločina. Ni slova o žrtvama, naprotiv, gradom dominiraju monumentalni spomenici koji u ime “zahvalnog naroda” veličaju silovatelje i ubice.

srusenakuca

Kym u Višegradu

Ona se ne miri s tim, insistira na istini, kao prvom koraku ka nekom budućem pomirenju. Jer skrivena istina se i na nju sručila svom silinom i ostavila neizbrisiv trag. Nije znala da je, inače ne bi ni u snu, boravila u hotelu – “logoru za silovanje”, koji je nakon rata jednostavno vraćen u prvobitnu funkciju. I spavala u krevetu na kome je, simbolički rečeno, samo promjenjena posteljina. Zlikovcima je to dovoljno, ali normalnim ljudima od tog saznanja zastaje dah i osjećaju fizičku bol.

Prioriteti njene karijere glumice i spisateljice su se promjenili. Treba učiniti sve da se odvoji istina od laži, progovoriti o njoj, stati uz žrtve sistematskog silovanja, masovnih egzekucija i “živih lomača”. Kod nje je sve jasno. Nema tu holivudskih zapleta. Zar se patološko srpsko negiranje zločina i genocida uopšte može kraće a tačnije opisati:

“If I confronted them with what I now know happened they would deny it; for them it didn’t happen. It’s a closed chapter, whether from paranoia or guilt, it’s still a lie”. “Ako bih im se suprostavila sa onim što znam da se desilo oni bi to negirali; za njih se to nije dogodilo. To je zatvoreno poglavlje, da li zbog paranoje ili krivice, ipak je to još uvijek laž.”

Koristeći nepobitne činjenice, svoja lična zapažanja i video snimke napisala je pozorišnu predstavu, monodramu “Seven kilometres North-East” (“Sedam kilometara sjeveroistočno”). Naslov indicira na udaljenost između grada i “Viline Vlasi”.

visegrad1

Scena iz “Sedam kilometara sjeveroistočno”

Poslije Sydney-a monodrama je izvođena u Sarajevu. I izazivala uvijek isti, magičan dojam. Susret i saradnja sa još jednom izuzetno hrabrom ženom, Jasmilom Žbanić, rezultirala je izradom scenarija i snimanjem filma “For Those Who Can Tell No Tales” (“Za one koje ne mogu da govore”). Sniman je u Višegradu, što baš i nije bezopasno. Tamo se vrijednost čovjeka mjeri količinom negiranja zločina. Danas više nego ikada.

kimjasmila foto alan przke

Kim i Jasmila Žbanić, foto: Alan Pyrke

Film je internacionalno predstavljen i nagrađivan.

Završiše se prezentacije i druženja. Valja ići kući. Hvala Kym. Dođi nam opet. Naravno kao turista. Ovde kod nas se primjenjuju specijalni kriterijumi kod procjene i vrednovanja ljudi. Mi to po onoj našoj staroj “daleko od očiju-daleko od srca”. A kud ćeš dalje od Australije.

Nikada nije dobila javno priznanje a kamoli nagradu. Možda jedina od onih poznatih iz svijeta koji su se javno izjasnili, beskompromisno borili i još uvijek bore za istinu i pravdu u BiH. Ona to ni ne očekuje niti traži. Ali tražimo mi koji je znamo, cijenimo, poštujemo i volimo. Mi iz tzv. “bosanske diaspore” u Australiji, one koja samo daje, a ništa ne dobija za uzvrat.

Ko još uopšte spominje Višegrad i monstruozne zločine koji su se u njemu dešavali? Samo rodbina i prijatelji ubijenih, Bakira Hasečić i njeno “Udruženje žena – žrtava rata”. I naravno, Kym Vercoe.

Bez oklijevanja se odaziva na pozive povodom komemoracija i obilježavanja državnih praznika Bosne i Hercegovine. Po pravilu, nikada ne sjedi sa “specijalnim gostima”, političarima i vjerskim dostojanstvenicima, nego s prijateljima, s rajom. Najčešće sa Slađanom Hodžić i članicama hora “Modra rijeka”. Slađana je divno pjevala sevdalinke u njenoj monodrami. A njen sjajni hor će uskoro proslaviti dvadesetogodišnji jubilej. Pored muzičkog, umjetničkog, naravno i multikulturalnog značaja, hor je imao i terapeutski efekat. Pojedine članice su bile direktne žrtve ratnih zločina.

Kad Kym govori o užasnim sudbinama žena u ratnom Višegradu teško je zaustaviti suze. Tišina, pa eksplozija oduševljenja.

kim

Photo: E.Šerifović

Kym za govornicom u Bosanskom Kulturnom Centru u Sydney-u

sjecanje

Photo: E.Šerifović

Sjećanja naviru, a bol ne prestaje

Naši susreti, uz “long black coffee”, bez šećera, uvijek traju kraće nego što smo željeli i planirali. Zavisno od toga koliko dugo će obavezni “banana cake”, slikovnice za bojenje i igračke koje ljubazne i nasmijane konobarice neprestano donose, zadržati pažnju njene prekrasne kćerkice. Razgovor se obično završava sjećanjima iz Sarajeva. Nisam siguran ko ga više voli, ona ili ja.

Njen govor povodom posljednje proslave Dana Državnost BiH, “Kym’s speech Bosnian Statehood Day”, bio je posebno emotivan i dobrim dijelom posvećen Sarajevu. Na engleskom je naravno, uz korištenje jednostavnih, svakom razumljivih riječi. Snagu im daje osoba koja ih izgovora. Sjajna glumica, kojoj je to i posao i zadovoljstvo.

Evo ga u cjelosti. Dijelovi u kojima ima bosanskih riječi su dati u originalu, pod navodnicima i sa promjenjenim “fontom”. Ostalo je prevod i to bazični, bez uobičajene gramatičke korekcije.

“Dobro večer. Good evening”

Hvala na ovoj mogućnosti da vam se obratim i pozdravljam sve prisutne.“Drago mi je da danas zajedno s vama slavim dan drzavnosti Bosne i Hercegovine.” Kada pogledam osam godina unazad, nemoguće je i pomisliti da bih mogla danas stajati ovde. Osam godina ranije bila sam u autobusu koji se izvlačio iz planinskog klanca. Preda mnom, u dolini, se odjednom otvorio grad, zgrade su blistale u sjaju najvećeg zalazećeg sunca koji sam ikada do tada vidjela. Sunce, ružićasto i ogromno, je stajalo nisko iza planina nasuprot onoj kojom sam putovala. Pogledala sam dole na grad i srce mi je zadrhtalo. ”Moje srce”. Zadržala sam dah. Bio je to divan i emocionalan dolazak u Sarajevo. Bilo je to posebno osjećanje. I danas je posebno.

Prije osam godina put me je kao turistu doveo u Bosnu i nisam bila sigurna da li imam ikakve druge planove osim ”drinking coffee and rakija”. Nikoga nisam poznavala, stajala sam ”in Bascarsija”, što nisam znala izgovoriti (nisam sigurna da još uvijek mogu) i imala mapu na kojoj su bila obilježena četiri različita vjerska objekta raspoređena u istoj ulici. Mislila sam, Bosna mora da je posebna i bila je.

Nikada zaista nisam osjećala da sam rođena u nekoj posebnoj zemlji, ovde u Australiji. Međutim odrastanjem sam shvatila da mnogo čemu treba da budem zahvalna zbog činjenice da sam rođena u ovako miroljubivoj zemlji. Takođe, počela sam da cijenim to što živim u multikulturalnom gradu, gdje na ulici prolazim pored ljudi koji su došli sa svih strana svijeta. Volim da putujem i ponekad ovdje u Sydney-u imate osjećaj da je svijet došao vama. Ja to volim. I ponekad kad odete možete naći mjesto u kome se osjećate mnogo više kod kuće nego ovde.

Od tog prvog dana u Sarajevu imala sam osjećaj pripadnosti. Osjećaj pripadnosti ne samo mjestu nego i ljudima. Mislim da to objašnjava zašto sam provela toliko mnogo vremena, narednih godina, kreirajući pozorišnu predstavu i film o Bosni. Bila sam outsider i nisam znala da li je u redu da ja ispričam vašu priču. Ali sada se osjećam više kao insider i moje putovanje kroz protekle godine mi je dalo privilegiju da sretnem i upoznam mnoge Bosance širom svjeta.

Velika je čast u životu biti prihvaćen u jednoj društvenoj zajednici i dijeliti empatiju i razumjevanje koje nije limitirano geografijom ili jezikom. Moja pozorišna predstava ”seven kilometres north-east’ i njena filmska adaptacija sa Jasmilom Žbanić ’For those who can tell no tales”, ”Za one koji ne mogu da govore” su stvari na koje sam najviše ponosna.

Bila je takođe nevjerovatna privilegija uzeti učešća u kreiranju istine i stvarne historije o onome svemu što se nedavno desilo u Bosni. Ima toliko mnogo izvanrednih ljudi koji rade na pomirenju i istini i ponosna sam što sam bila u mogućnosti da ispričam moju priču i na taj način se pridružim borbi protiv onih koji žele da izbrišu i zaborave ono što se desilo. Ta povezanost sa Bosnom ostaje sa mnom, takođe i teško saznanje o tome šta se desilo ”in Vilina Vlas” i ja odajem počast većeras tim ženama i svim žrtvama. Čuvam njih i njihove porodice u svom srcu.

Pričala sam jednom sa prijateljem u Sarajevu šta je to što Bosnu čini tako posebnom.

“Planine, rjeke, kahva, snijeg, sevdahlinka, ptica…” Ima toliko mnogo stvari koje treba spomenuti. Ipak smo se na kraju složili da je to otvorenost ljudi, tako da se često nađeš u ozbiljnom razgovoru sa strancima, gostoljubivim ljudima i često veoma zabavnim, i kako je upravo neko koga si upoznao prije dvije minute spreman položiti svoje srce na sto – tu sam, to sam ja, ovo je moja priča i pozivam te da učiniš to isto. Uvijek sam imala izvanredne diskusije u Bosni. Ponekad to znači “you may be on your 6th kafa at 3am” i nijedan od vas nema pojma o jeziku drugog, ali sve je to dio avanture.

”Happy Bosnia Day.

Hvala”

Hvala tebi, draga Kym, na svemu. Znam da smo ti ostali dužni. I u Bosni i u Australiji.

Neka te sreća prati u svemu što činiš i što si naumila.

kim2

Photo: M.Maslić

Kym u ulozi majke. Njena najbolja uloga? Naravno, ali ovo je stvarnost a ne film!

Mick Maslic
Autor 16.5.2017. u 10:01