Laibach: Nismo željeli nastupati u Hrvatskoj dok se rušio Mostar

Slovenski avangardni sastav “Laibach” objavio je prije nekoliko dana svoj novi album “Also Sprach Zarathustra”. Ovo je prvo izdanje nakon albuma “Spectre”, objavljenog 2014. godine, a ispraćeno je spotom za pjesmu “Vor Sonnen-Aufgang”.

Muzika na albumu originalno je bila namijenjena za pozorišnu adaptaciju romana “Tako je govorio Zaratustra”, koja je premijerno prikazana u martu prošle godine. Novo izdanje legendarni bend promovirat će na evropskoj turneji, koja starta 4. novembra u Budimpešti, dok će u međuvremenu održavati samo festivalske nastupe.

Tako će kultni Slovenci, poznati po svojim provokativnim nastupima i analizi politike i ideologija kroz svoja djela, nastupiti i u Sarajevu, tačnije 16. avgusta u Bosanskom kulturnom centru. Tim povodom, ali i povodom objavljivanja novog izdanja, razgovarali smo s članovima kontroverzne grupe, na čijem je čelu Ivan Jani Novak, idejni začetnik benda. Poznato je da “Laibach” djeluje kao kolektiv pa tako daju i intervjue, a ovog puta su u ekskluzivnom i vrlo otvorenom razgovoru za “Dnevni avaz” otkrili kako će prije nastupa u bh. prijestonici na Sarajevo Film Festivalu biti prikazan i film “Dan oslobođenja”.

Sigurno je da ne postoji mnogo ljudi koji ne znaju o čemu govori priča koja će biti premijerno prikazana u Open Air Cinema Vatrogasac. No, za one koji, ipak, ne znaju, riječ je o filmu koji govori o gostovanju “Laibacha” u Sjevernoj Koreji, nastupu koji je prije dvije godine uzdrmao svijet.

Graditelji duša

Kontroverzna turneja u Sjevernoj Koreji 2015. godine dovela je “Laibach” u žižu interesiranja svjetske javnosti s obzirom na to da su prvi i jedini zapadni rok bend koji je ikada svirao tamo.

Cijelo njihovo iskustvo, kao i sam nastup, zabilježio je norveški reditelj Molten Travik (Traavik) i pretočio ga u film koji je prikazan na filmskim festivalima širom svijeta.

Osnovan 1980. godine u tada jugoslavenskom industrijskom gradiću Trbovlju, “Laibach” je još međunarodno najpoznatiji sastav iz neke od bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Evrope. Vrhunac slave dosegli su u vrijeme kada je zemlja srljala u samouništenje te se dosljedno protivio svakom etiketiranju, rok, pop, tehno ili industrijskom. Sami članovi benda definirali su se kao graditelji ljudskih duša.

Filozofi dokumentarac smatraju “najfascinantnijim kulturnim, ideološkim i političkim događajem 21. stoljeća”, a jedna od recenzija kaže: “U svemiru ovoga filma stvari nisu ono što biste očekivali.” Šta je to što bi narod očekivao?

– To treba pitati recenzenta. Ne znamo šta je on očekivao od očekivanja naroda.

Priča počinje citatom koji kaže da je “sva umjetnost podložna političkoj manipulaciji, osim one koja govori jezikom te iste manipulacije”.

– Taj se citat specifično odnosi na relaciju između umjetnosti i politike. Inače je danas sve podložno političkoj manipulaciji, jer je politika sveprisutna i sveobuhvatljiva. Uvijek je bila, ali sada živimo u razdoblju dominacije informacijskih medija pa je sveprisutnost svega sveprisutnija.

Provokacija je organski dio Vašeg karaktera? Ali, to nije način na koji Vi postižete originalnost…

– Mi, u principu, ne vjerujemo u originalnost pa zbog toga ni ne nastojimo biti originalni. Već u ranim osamdesetima smo izjavili da je “originalnost iluzija nadrirevolucionara”. A možda nas baš zbog takvog stava neki smatraju originalnim. Ko bi to znao…

A cenzure?

– Svaka cenzura otvara mogućnost za kreiranje novog, “skrivenog” stilskog jezika, bogatog suptilnim, duhovitim i uznemiravajućim metaforama. Zato o cenzuri imamo dobro mišljenje. A, osim toga, cenzura može donekle djelovati i ekološki.

Može li se “Laibach” cenzurisati?

– Ne može. Svakim pokušajem cenzure “Laibacha” je sve više i više.

Zašto ste odlučili otići u Sjevernu Koreju, i to u periodu ekstremne političke napetosti u ovom dijelu Azije?

– Politička napetost je u tom dijelu Azije folklor, zato bi bilo svejedno kad bismo tamo otišli. Uprkos konfliktu koji se zbivao na granici između Sjeverne i Južne Koreje, život u Pjongjangu je bio sasvim normalan. Čak smo u to doba kao turisti posjetili granicu između obje države.

U Sarajevu ste 1995. godine održali koncert koji se poklopio s historijskim datumom, kada je Dejtonskim mirovnim sporazumom okončan rat u BiH. Kako izgleda uveseljavati ljude u ratom razorenim zemljama?

– Demoni stvaraju ratove, a ratovi stvaraju situacije gdje osnovne ljudske vrijednosti najviše dolaze do izražaja. “Laibach” teško uveseljava ljude, ali uvijek možemo dati moralnu podršku i pokloniti se onima koji su uspjeli zadržati tu ljudskost.

U Sarajevo dolazite u BKC, u zgradu odmah do Pozorišta u kojem ste tada nastupili. Šta ćemo moći vidjeti?

– Vidjet ćete “Laibach” glavom i bradom. Što manje očekujete, to ćete više dobiti.

Modus vivendi

Postoji li mjesto gdje “Laibach” zbog bilo kojih razloga ne bi nastupio ili je odbio?

– Ako bi razlog da negdje ne nastupimo bio dobar i uvjerljiv, onda, vjerovatno, ne bismo. Dok je bilo rata u Bosni i dok je Sarajevo bilo okupirano, nismo, recimo, nastupili u Srbiji iako su nas tamo zvali nekoliko puta. Nismo nastupili ni u Hrvatskoj dok se rušio Mostar. Ali, to za “Laibach” nije nužno univerzalno pravilo.

Na Vašoj koncertnoj listi su Pariz, London, Berlin… mjesta koja su u posljednje vrijeme meta terorističkih napada. Imate li Vi straha?

– Imamo straha, ali ga upotrebljavamo kao osnovu za optimizam. Terorizma je uvijek bilo i bit će ga i u budućnosti. U Evropi je, zapravo, statistički bilo najviše terorizma u sedamdesetim i osamdesetim godinama. Veliki gradovi, kao što su Pariz, London, Berlin, uvijek će biti izloženi terorističkoj opasnosti. Terorizam je danas modus vivendi (način života, op. a.) s kojim moramo doslovno naučiti živjeti. Ako nema rata, onda volimo da teroriziramo sami sebe svim mogućim sredstvima i razlozima.

Postoji li zajednička Evropa bez granica?

– Ne još, ali postoji politička volja da se ide prema njoj. No, dok postoje granice u glavama, postojat će i konkretne granice.

Jedan ste od prvih bendova sa prostora bivše Jugoslavije koji se probio na internacionalno tržište i postao dio globalne muzičke industrije. Gdje je danas ta pozicija?

– Eto nas, tu smo. Ne određuje nas samo tržište nego i naša vlastita volja da smo ono što jesmo. Tržište iskorištavamo samo onoliko koliko nam pomogne da funkcioniramo izvan njegovih zakona.

I, za kraj, moram Vas pitati, s obzirom na to da postoji mnogo ljudi koji se plaše “Laibacha”, šta poručujete takvima uoči nastupa 16. avgusta u BKC-u?

– Plašite se i dalje. “Laibach” vas sve bezuvjetno voli.

“Laibach” nije moguće uvrijediti

Zbog scenske upotrebe uniformi, optuživali su Vas i za previše lijevo i za previše desno političko stajalište. Kako danas odgovarate na takve otpužbe?

– Ne odgovaramo. “Laibach” nije moguće uvrijediti optužbama pa nema potrebe da se brani.

Narod je paraliziran demokratijom

Na albumu “Also Sprach Zarathustra” muzika je iz predstave bazirane na istoimenoj Ničeovoj knjizi, koja govori o proroku koji želi od naroda naučiti nešto. Gdje je narod u današnjici?

– Narod je paraliziran demokratijom i očekuje da će ona odlučivati umjesto njega. Ali, to se neće dogoditi. Demokratija funkcionira samo onoliko koliko se narod aktivno u njoj angažira.

Budućnost danas nije ono što je bila u prošlosti

Publika “Laibacha”, u vrijeme njegovog nastajanja, vjerovala je u budućnost. Griješim li ako kažem da za današnju ne bismo mogli isto reći?

– Pa budućnost danas nije ono što je bila u prošlosti. Ali, ne treba posebno vjerovati u budućnost. Ona će zasigurno doći.

Dnevni Avaz