LAŽNE DILEME NAIVNE KRITIKE

Povezani članci

• Kultura falsifikata
• Heroina: Azra Begić
• Audicija za IUI Dance kompaniju
• U Jajcu o mostarskom Pozorištu – vratiti mu dostojanstvo
• Odabrani dobitnici prve regionalne nagrade Mirko Kovač
• Nagovor na ljubav

Branislav Nušić „Pokojnik“, režija i adaptacija Egon Savin, produkcija Narodno pozorište u Beogradu

Da nije bilo u svim elementima ozbiljno intoniranih teatrologijskih ogleda i studija o djelu Branislava Nušića, poglavito iz pera dr. Raška V. Jovanovića i pokojnog dr. Josipa Lešića, kao i redateljskih traganja nušićijanom Egona Savina, najigraniji južnoslavenski komediograf i dalje bi bio osporavan kao dramatičarska osobnost, o kojoj je jedina prava istina da nema vrijednog dramskog teksta bez elemenata komičnog, niti komediografskog teksta u kojem ne egzistiraju dramski elementi.

Egon Savin, čiji je senzibilan redateljski rad na raznožanrovskim Nušićevim dramskim fakturama pokazao teatarskim uprizorenjima da djelo Branislava Nušića eksponira jednog pisca koji je do te mjere suvremen, da mu prelazak iz žanra u žanr može predstavljati tek i samo lažne dileme za naivne Nušićeve kritičare i i teatarske ljude nedovoljno širokih i suvremeno europeiziranih vidika…

Takva je, uostalom, i Savinova postavka Pokojnika u Narodnom pozorištu u Beogradu.

Savinu je dovoljan i najsitniji dramski signal konektiran na našu hirovitu društvenu zbilju, posebno na socijalne snizilice u južnoslavenskim zemljama, pa da se ne libi da u svom adaptatorskom radu ne dopisuje velikoga komediografa, već da njegove situacije i dramske prizore obogaćuje, nesumnjivo, aktualnom asocijativnošću kao reakcijom na brojne rak rane naše suvremenosti (korupcija, laž, prevara, podmetanje, nevjerstva, krivotvorenja i krivokletstva…), te da klasične Nušićeve komedije čita u ključu gotovo dnevno-političke angažiranosti!

Taj postupak Egon Savin provodi i u svojoj postavci Pokojnika, s tim što na poprilično ogoljeloj pozornici sa akcentima lovačkih trofeja (scenograf Borisav Maksimović) svoje intencije provodi svjesno igrajući na individualne glumačke moći neujednačenoga ansambla, u kojem dramsko i ono komičko ponajbolje artikulira svojom snagom i kompletnim ubjedljivim personalitetom Predrag Ejdus u ulozi Spasoja Blagojevića. Vehementna igra ovoga majstora neosjetno briše granice žanra, sa osjećanjem mjere (i to rijetkim!) pružajući svoj glumački ego Nušićevom matricom humora, ali nerijetko i tragikomičnosti, u najboljem smislu riječi.

Članovi ansambla (Nebojša Kundačina, Darko Tomović, Branko Jerinić, Bojan Krivokapić, Aleksandar Đurica, Slobodan Beštić, Miloš Đorđević, Boris Pingović, Radovan Miljanić, Nataša Ninković, Zoran Ćosić, Anđelka Ristić, Ivana Šćepanović i Milan Šavija) ostali su u sjenci maestralnog glumačkog gesta sjajno artikuliranog scenskog govora i nenadmašnih prelaza iz mrtve ozbiljnosti u komički, sarkastični, pa i farsični ton, uistinu nedostižnoga Predraga Ejdusa.

Beogradski i srpski teatar u cjelini može se upuštati u goleme teatarske avanture, traganja jednako po klasici i suvremenosti sa istinskim umjetinicima kakvim su se i u ovoj predstavi neujednačenih dometa iskazali u punoći svoje talentiranosti, nadahnutosti i dosljednosti interpretacije velikoga Nušića Egon Savin i Predrag Ejdus.

Pokojnik je predstava koja ruši lažne dileme oko Nušića i pokazuje trajanje u vremenima neprevaziđenog i vječno suvremenog Ben Akibe.