Limeni doboš u srcu Hercegovine

Goran Sarić
Autor 14.5.2018. u 19:13

Limeni doboš u srcu Hercegovine

 Foto: Saša Borozan

Almin Kaplan: “Trganje”, roman, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2017.)

Almina Kaplana (Mostar, 1985.) sam upoznao prije nekoliko godina na Boračkom jezeru. Trebao nam je, skupa sa Asmirom Kujovićem, biti gost na Kulturnom ljetu Herzegovina lodges. No, baš tog dana tamo je bilo veliko nevrijeme, toliko da je čitanje na otvorenom moralo biti otkazano. Međutim, već tada me je momak – uostalom, kao i Kujović – osvojio prisnošću i jednostavnošću, ali, prije svega, odličnom poezijom. Jer, naravno, da sam, pripremajući se za ulogu moderatora te večeri, iščitao dosta njegovih pjesama. Njihova britkost i preciznost, štedljivost a, ispotiha, soto voće, prigušena nabijenost emocijama, bogatstvo rječnika obogaćenog zavičajnim lokalizmima i arhaizmima, kreativni tragovi Vaska Pope i Maka Dizdara – sve me je to doista očaralo već pri prvom susretu s Kaplanovom poezijom.

No, kako je ovo prikaz njegovog proznog prvijenca, moram opravdati činjenicu što ovaj prikaz romana “Trganje”, prošle godine objavljenog u uglednoj izdavačkoj kući Synopsis, Zagreb-Sarajevo, “otvaram” nekim od, po meni, osnovnih karakteristika njegove poezije.

Naime, i u romanu o kojem je riječ zatičemo mnoge od gore navedenih osobina lirika Almina Kaplana. I mada šteljiv i maksimalno precizan u izrazu, tečne, tačne i, najčešće, kraće rečenice, autor istu, kao i kad su u pitanju njegovi stihovi, obogaćuje velikim brojem zavičajnih, gotovo zaboravljenih riječi i izraza. Ne mogu a da ovdje ne navedem tek neke od njih: bosnik, krtola, jamio, mlaćanica, kuđelja, tuhinjati, tabijat, ćehra, lombranje, šćemlija, mrginj, košćela, faircak, hatur, prosjutra (prekosutra)…

No, to kod Kaplana nije, kao u nekih drugih autora, nikakvo  “razmetanje”, prpošenje arhaizmima i lokalizmima: Kaplan ih gotovo uvijek upotrebljava onda i ondje gdje bi bez njih rečenica bila nekako isprazna i ogoljela – kao breza ujesen! Tu se vidi uho i ruka vrsnog pjesnika.

Druga dodirna tačka pjesnika i prozaista Kaplana je krajnja preciznost izraza: kratkim poglavljima, naime, autor postiže izuzetnu dinamičnost teksta, što čini da se roman – uprkos, posebno pri kraju, mučnoj i teškoj atmosferi rata – čita lako i brzo, u jednome dahu!

U skladu s gore spomenutim stilskim karakteristikama je i već pomenuta, precizna i pravilna, uglavnom nerazuđena rečenica, koja vas često iznenadi neočekivanim poređenjima i metaforama. I tu se vidi da je pisac ove izvrsne knjige – koju je Miljenko Jergović s pravom uvrstio među petnaestak najboljih knjiga 2017. godine na cijelom prostoru bivše Jugoslavije! – ipak, po osnovnom izričaju pjesnik. Opet ću potkrijepiti ovu moju tvrdnju s nekoliko citata.

Gledane iz sela, njive su izgledale kao veliki kolači. (str. 25)

Njive su u proljeće postajale mlade u vjenčanicama od behara. (str. 26)

Volio sam rosna jutra – sve bi se caklilo od tankog sloja vode. Nakon izlaska sunca svjetlost se rasijavala po krajoliku kao kad osvjetliš slomljenu kristalnu čašu. (str. 33)

Pijevci su bili nešto drugo, na njihovo kukurikanje zastava onog svijeta se spuštala, a ovog podizala. Oni su bili trubači koji su označavali smjenu svjetova.

Kad bi se oglasili, ja bih spustio ruke nizase i iskliznuvši kaišima straha, pao na samo dno sna. (str. 56)

I, last but not least: Ptice su i dalje napadale Lukino kukuruzište. On ih je uporno tjerao – tako što je udarao dlanom o dlan. Samo više nije imao ko čuti lepet njihovih krila, kad bi polijetale prepadnute Lukinim klepćanjem. Niti se imalo kome učiniti od njihovih tijela da to neko u zrak baca bukete crnog cvijeća. (str. 116)

Almin-Kaplan-Trganje

Roman Trganje  počinje polako, lagano “odmotavajući” sekvence sretnog odrastanja na selu u Hercegovini. Uz oca i majku, najvažniji lik u tom procesu je dječakov djed, medousni pripovjedač opsjednut pričama iz onoga rata, poglavito onim o jamama. Dječak uživa u slušanju tih priča, i divi se djedovoj blagoglagoljivosti:

Mislio sam da je dedin stomak pun slova i da se ona međusobno biju kako bi izašla vani, na njegova usta. Dedo je patio od viška kiseline u želucu i ja sam vjerovao da je to zbog tih riječi što se preslaguju u njegovoj utrobi kao u bubnju. Kao one kuglice u loto aparatu.

Ali, interesovalo ga je i djedovo druženje sa suseljanima Lukom i Krešom koji su, znalo se, bili nekako drugačiji – u njihovom se društvu, na primjer, dobro pazilo šta se i kako psuje, da se niko ne uvrijedi – ma opet nekako naši. Prijatelji.

I baš u vezi s tom drukčijosti ću spomenuti još jedan važan aspekt ovoga djela, a to je humor. Objašnjavajući načine međusobnog poštovanja, dječak/narator na jednom mjestu veli:

Svoje bogove su jedni pred drugima jedino psovali. […] Muslimani su inače psovali Isusa, a katolici Allaha, ali kad bi bili zajedno, onda su svi jebali svoje bogove.

Tako se poštivala tuđa vjera. (str. 42)

Humoran odnos prema svijetu karakterističan za cijeli roman. Tako je, kaže narator, Glavna funkcija avlije bila […] da je majka redovno mete. (str. 46)

I još: Poslije su puteljkom uz naše brestine dolazile i vojske. I tačno ondje gdje je Kreše nestajalo, pojavljivali su se vojnici. Tu je njih postajalo. (Podvukao G.S.)

Primjera humornog izričaja u romanu zaista ima mnogo. Oni umnogome obogaćuju, oživljavaju katkad tešku i turobnu atmosferu, koja posebno vlada u posljednjoj trećini romana, koja govori o predratnoj i ratnoj atmosferi u selu.

Tada, početkom devedesetih, se situacija polako, ali jasno mijenja. TV dnevnik, i politika postaju važni “protagonisti” u životu dječaka i njegovih suseljana. Tako Cvjetko, donedavno ljubazni vlasnik seoskog dućana, jednog dana pita dječaka je li mu draži Franjo, ili Alija. (Cvjetko docnije postaje glavni bàja, ustaša u selu.) A njegov otac, milicioner, skida šapku i uniformu i djed ih odnosi na manje vidljivo mjesto.

Atmosfera je sve napetija. Sa zelenom zastavom u ruci, dječak na rubu sela jednoga dana naleti na kombi pun nepoznatih lica, iz koga ga jedan od muškaraca kroz otvoren prozor pita da li u njegovom selu žive samo muslimani. Dječak odgovara potvrdno: svi Hrvati, osim bolesnog Kreše, kao i ono dvoje njegovih školskih drugara Srba, već su napustili selo.

Jednoga dana selo “češljaju” vojnici regularne vojske. Dirljiv je dječakov susret s jednim od tih vojnika:

Vojnik sa okruglim naočarima mi je rekao: Ne boj se. Sve je u redu. Čak mi se nasmijao, onom rukom kojom je maločas pridržavao pušku pogladio me po kosi. Dirnuo mi lice. Malo me i za obraz štipnuo i bacio neku foru. Nikada u nečijem glasu nisam osjetio toliko nježnosti.

To su bili najljepši vojnici koje ću ikada vidjeti. (str. 102)

Malo kasnije počinje ukopavanje haubica u, i nadomak sela. Dolaze rezervisti. Savez SDA – HDZ se definitivno raskida. Opet se otvara duboka, nezasita jama hercegovačkog (balkanskog) inferna.

Inferna viđenog očima dobrog, pametnog djeteta kojemu ništa, ama baš ništa nije jasno.

 

Goran Sarić
Autor 14.5.2018. u 19:13