Ljiljana BEDENIKOVIĆ: ČETVRTI PUT

Povezani članci

• (SRPSKO)HRVATSKI NAŠ SVAGDAŠNJI
• LAKU NOĆ KRALJICE, ADIO KUMO
• Izložba “Udaljeni horizont / The Distant Horizon”
• Balada o razbijenim svjetiljkama
• HALAL
• ANGAŽOVANA UMJETNOST DAMIRA NIKŠIĆA U ZVONU

Piše: Halil Džananović

… Ona je svojom poetikom ušla u vlastiti odraz, kao što to Kozmos radi ogledavajući se u bistrim vodama i prebrajajući zvijezde kao neki vrstan vrtlar ruže s istoka. Ona je provodnik vlastitom tonu koji odašilje na polja s kojih nam zvijezde namiguju. Ona je prva koju sam poezijom u poeziji ljubio ne znajući ljubim li prošlost, budućnost ili sadašnjost. Ona je putokaz mladim poet(es)ama i opravdana nada nenapisanim pjesmama, koje su, usuđujem se vjerovati, već poodavno u njenom tragalačkom zanosu (koji osim uspona podrazumijeva i padove), sazrele mudrošću čekanja, snagom cvjetanja i magijom, u sočne plodove, premetanja…

Što li je teže: odbacivati ili uzimati? Na te dileme Ljiljana je kroz svoje stihove potvrdila jedinu moguću tezu: davati! Davati ili darovati bez da sam sebe daješ, davati djelovanjem i djelima, davati i davati i davati – sve dok ne primijetiš da si se u dano pretvorio, da si sam sebe stvorio… zapisah, nekoć, pri prvim susretima s poetikom koju potpisuje (mada je logičnije) ispisuje Ljiljana Bedeniković.

Nakon izvjesnog vremena slučajno naiđoh na nepotpisanu (u autorskom smislu) pjesmu Žena sa zvijezda, u kojoj autor(ica) zaključuje: Život je i vaš i naš / BESMISLEN / Bez ljubavi. / Je’em ti odgovore / Važna su pitanja.

ALEJA RAZMIŠLJANJA

Četvrta zbirka poezije autorice Ljiljane Bedeniković, zadovoljava teoretsku tezu koja kruži u Književnim krugovima, a glasi: poeta, odnosno poetesa se prvom zbirkom najavljuje, drugom utvrđuje a trećom potvrđuje. Dakle, teoretski, mada je to nebitno, ova je zbirka opravdala svoje pojavljivanje, zaslužujući, dakako, i svoje čitatelje.
Već pri prvom susretu s pjesmama iz ove zbirke, očigledno je da je lirika poetese„jezik čuvstva njene duše“, koji je uz to prešao u još snažnije „metajezičko polje“, u jezik osjećanja, a samim tim i u jezik snova. Naime, još za vrijeme Starogrčke književnosti na otoku Lezbos, eolski pjesnici su napravili prve pomake u smislu pretvorbe i unošenja subjektivnih osjećanja u poeziju. Ta itekako cijenjena disciplina ostala je privilegija za one koji pišu prevashodno zbog traganja za vlastitim bitkom i njegovim značenjem.

Mada je pogubno (za pjesmu) izdvajati stihove iz njenog konteksta da bih konkretno pojasnio (potkrijepio) gornji pasus, poslužit će nam pjesma: Tko je doživio ljubav, odnosno njena završnica ili finiš: Žao mi te / Jer ljubav je uzvišeni osjećaj. Uz ove činjenice, koje nedvosmisleno potvrđuju snagu Ljiljanine lirike, dodao bih, glede njezinog stila, da je ova poezija oslobođena svega što je u povijesti doživjelo osudu i odbacivanje, odnosno nije preživjelo u pokušaju. Dakle, nema ni sjenke od klišeja, zadanih okvira i sl., slobodan stil u kom se očituje organizacija pjesme u zavisnosti od teme: distih ili dvostih (strofa od dva stiha), tercet, trećina (od tri stiha), katren, četverostih… Najjednostavniji primjer, čini mi se, je da pokušam parafrazirati Gerarda de Nervala: Prvi čitatelj koji je Ljiljaninu poeziju usporedio sa cvijetom u razvoju bio je pjesnik, a drugi idiot.

Na prvo čitanje, ova se lirika dojmi kao ljubavni ‘nesporazum’ između onih koji vole i onih koji to ne znaju. Međutim, ako dublje uronimo u poetesine slikovite intonacije i eho ozvučenih riječi, osjetit ćemo da poetesa traga za ljubavlju, ali onom Univerzalne ljepote i, uglavnom, samo u snovima nagoviještene. Primjerice, u pjesmi „Tanka nit“ poetesa nam, između redova, potvrđuje tezu da je sve (cijeli Univerzum) zapravo u oku promatrača. Također, tu u toj „Tananoj niti“ osvježava nam već znano da su oči ogledala duše. Naravno, ako duše još uvijek obitavaju u ljudima. Gorčina, ali ne zgusnuta već na neki način raslojena, kao i njena poetika višeslojnosti, pokušava nas usmjeriti k cilju samospoznaja, a ne prema čekanju – da nam se samospoznaje same dogode. Događaji se stvaraju i od njih (odnosno nas samih) ovisi oni koji moraju, kad-tad da se dogode.

Snažnu poeziju je nemoguće uniziti ili degradirati. To je kao kad bi čistu vodu drugom vodom probali zamutiti, ali ipak je moguće u čistu vodu čiste otrove ubaciti. Zato su valjda i potrebni čuvari pa i, u neku ruku, tumači stvaranja koja imaju vrijednost, ali se rađaju u društvu koje je, nažalost, već poodavno izgubilo sve bitne vrijednosti civiliziranog svijeta. Zato i ne čudi što se poetesa Ljiljana povremeno osjeća nesigurno, kazao bih, u nekim samoispitujućim stihovima sumnja u samu sebe i svoje domete.

No, po tom pitanju ponajbolje se izrazio legendarni Charles Bukowski: „Inteligentni ljudi su uvijek prepuni sumnji, dok su oni suprotni (čitaj budale) prepuni samopouzdanja!“ Malo li je? Dakle, i ovdje u Aleji povremeno se „kob pisanja“ udvostručuje. te pjesme o smislu života prelaze u pjesme o apsurdu života. (Možda bi ovo bolje kazao genijalni Samuel Beckett). No, bez obzira na sve okolnosti, naša poetesa istrajava u svom tragalačkom zanosu. A taj je Ljiljanin zanos ponajbolje definirao legendarni muzičar Kurt Cobain: „Nemam više strasti i, upamti to, bolje je izgorjeti nego tek tako izblijedjeti…“

Mnoštvo asocijacija i veoma zahtjevnih (ne)pravila kad je poezija u pitanju, otkrit će se onima koji u ovoj zbirci prepoznaju potrebu za dubljim iščitavanjem. Primjerice, u pjesmi „Put“ otvara nam se jedan novi poetski niz u vidu akrostiha, a to se veoma jasno ističe u katrenu (četverostih) odnosno samoj završnici pjesme:

Leptirovih krila lepet
U prvi tren nježan i pravi
No približivši se
Uvidjeh da to stršljen bi

Najsnažnije što me dojmilo, odnosno prijatno iznenadilo, je mogućnost dvosmjernog čitanja pojedinih poetesinih strofa. To je i inače „nova tehnika“ koja se vrlo cijeni i rijetko kome polazi za olovkom, ali se o njoj u novije vrijeme, među (rado)znalcima poetskih tokova, posvećuje sve više prostora. U ovoj zbirci, odmah u prvoj pjesmi, točnije u predzadnjoj strofi, ako je čitamo u obrnutom smjeru (odozdo prema gore), to zvuči ovako: Čekanju bez kraja / Čekanje ne vjeruje / Briše obrise / Gubi trag / Čekanje traje. Ili u pjesmi Molitva (peta strofa): Prepun otrova / Želiš li i dalje biti / Jesi li to stvarno ti / Zagledaj se u se / Kreni dalje. Dakle, nisam siguran što je upečatljivije i poetičnije, čitanje uobičajenim smjerom ili obrnutim. U oba slučaja, sve ono što nam poezija može prirediti ne gubi se, već naprotiv!

U pjesmi simboličnog naslova, koja zatvara ovu zbirku poetesa, zaključuje da nema nikakvih početaka i da su, čak što više, svi počeci zapravo kraj(evi). Hoću da vjerujem da je poetesa ovom pjesmom na neki način najavila svoju petu zbirku u kojoj će, siguran sam, ljubiteljima snažnog izričaja prirediti još veći ugođaj i iznenađenje. Uostalom, po nekom nepisanom pravilu, sve pete zbirke su antologijskog sadržaja.
A dotad (?!) kao da je vidim na Trgu bana Jelačića, opkoljenu jatom golubova koje je ona putem stiha namamila na prazne ruke prolaznika, na kojima oni (golubovi), umjesto sjemenki kljuckaju nade, koje nas drže što dalje od ponovnih buđenja u kojima smo prespavali vlastite živote. Sanjanje je trik da se izbjegne stvarnost. A Ljiljanina poetika je najčistije sanjanje stvarnosti i putokaz, dakako, koji vodi ka priči o bezgrešnosti Univerzalne ljubavi. Čitajte ovu poeziju otvorenog srca jer ćete tako najjednostavnije shvatiti da srce imate i da je vrijeme da ga ljubavlju nahranite.

***

Priča o «pješčanoj knjizi»
„Lijevu sam ruku položio na naslovnu stranicu i otvarao knjigu s palcem gotovo slijepljenim uz kažiprst. Sve je bilo uzalud: uvijek bi se između naslovne strane i ruke ispriječilo nekoliko listova. Kao da su navirali iz knjige. – Sada potražite kraj. I u tome sam doživio neuspjeh; glasom koji kao da nije bio moj jedva sam uspio promucati: – To nije moguće. Još uvijek tihim glasom, prodavač biblija mi kaza: – Nije moguće, ali ipak jest. Broj stranica ove knjige je upravo beskonačan. Nijedna nije prva; nijedna nije posljednja.“ (J. L. Borges: Knjiga od pijeska.)