Ljude su ubijali neljudi

Izdvajamo

• Sarajevo danas nema Dragana Bursaća, nema čovjeka koji je spreman govoriti o stvarima koje su se dešavale u Sarajevu kao što Bursać govori o Banjaluci. Sarajevo se obračunavalo devedesetih sa brutalnom sadašnjošću dok 2018. godine nema niko da se obračuna sa sadašnjošću. Prošlost će progutati sadašnje stanje.

Povezani članci

• Ramiz Huremagić: Klerofašistički i nacionalistički jurišnici neće poraziti Mostar
• Razgovor s Martinom Heideggerom: Breme jednog mišljenja
• Šukrija Meholjić: Srebrenica je dio mene
• Balkanski prvaci: Mostarci drugu godinu za redom pobjednici međunarodnog futsal kupa
• Šta raditi sa mostarskim ruševinama? Objašnjeno na primjeru Staklene banke
• Jasna Šamić: MIT O BOGUMILIMA

foto: šg

Oni koji su na vlasti u našoj zemlji su uzeli našu sadašnjost, kaparisali budućnost a drže nas u prošlosti

U organizaciji Centra za kritičko mišljenje, portala tačno.net i Fondacije Friedrich-Ebert BiH u Mostaru je održana tribina na temu “Između sjećanja, zaborava i poricanja – Politički pritisci na osobe koje se kritički suočavaju s prošlošću” sa uvodničarima: Irma Baralija, Dragan Bursać, Eldin Karić i Ivo Anić.

Kakav je odnos društva prema rijetkim pojedincima koji se suočavaju sa prošlošću, koji se usude kritički govoriti i preispitivati ono što se dogodilo devedestih, pišući otvoreno s imenom i prezimenom žrtava ali i zločinaca.

Prisutnima se obratio direktor Fondacije Friedrich-Ebert u BiH  gosp. Marius Müller – Henning ističući koliko je važno suočavanje sa prošlošću kao preduvjet mira i stabilnosti u našem društvu i o potrebi da se o tome govori, da se stave na stol činjenice kako bismo vidjeli šta se stvarno dogodilo i koliko je ta istina prihvaćena danas te kako bismo pronašli zajedničko rješenje, prihvatili prošlost onakvu kakva je zaista bila i na tim osnovama gradili zajedničku budućnost.

O posebnim pritiscima koje osjećaju žene kada kritički govore o prošlosti, govorila je filozofkinja Irma Baralija, građanska aktivistica i liderica Naše stranke u Mostaru.

“Ne znam kako je muškarcima ali meni je zaista bilo teško svih ovih sedam godina od kako sam, još kao studentica, počela kritički pisati i govoriti. Kad sam počela raditi kao prof. u jednoj školi, prvi dan mi je direktor te škole došao sa isprintanim tekstom koji sam objavila na portalu tacno.net a koji je imao velik odjek, gdje sam kritički pisala o tadašnjem reisu Ceriću, i pred 40 drugih profesora koji su bili dio tog kolektiva, rekao mi: Mala, da sam ja na tvom mjestu ne bih pisao ovakve stvari. Ta rečenica je sporna na milion načina. O mom građanskom aktivizmu, učestvovanju na protestima do pritiska na moju porodicu da ne govorim. U jednom patrijahalnom društvu, kakvo je naše, dvostruki je incident ako neka žena kritikuje. Osim što to ne doživljavaju ozbiljno, pogotovo ako ste mladi, smiju vam se ili vas pitaju ko je vaš babo ili muž. Tako, nažalost, funkcioniše politički sistem na lokalnom nivou.”

A mladi i obrazovanje?

“Ako nemamo adekvatan sadržaj u školama, ako ne promovišemo, ne ohrabrujemo kritički pristup svemu, ako nemamo ni kod kuće s roditeljima otvoren razgovor, ako ga nemamo u školi, ako nam internet nudi način kako da samo potvrdimo naše mišljenje, mi imamo ogroman problem. Moramo inzistirati na načinu kako da promijenimo obrazovanje u kojem se danas manipuliše sa prošlošću. Moramo ih natjerati na to jer ne postoji volja da se to uradi.”

Dragan Bursać, kolumnist portala Al Jazeera Balkans, Buke i drugih medija, dobitnik nagrade European Press Prize 2018. u kategoriji “Mišljenje (kolumne)” zbog kritičkog pisanja gotovo svakodnevno je meta napada i prijetnji smrću. Bursać ističe da su dvije krajnosti najgore što se čovjeku može desiti – ili da potpuno ogugla na te prijetnje, a mora ako hoće da radi, ili da upadne u paranoju.

“Ako govorimo o suočavanju sa prošlošću u mom gradu onda to čine samo 4-5 ljudi. Oni i nose breme, nekad im se prijeti a nekad aplaudira, dožive nekad i neke lijepe trenutke… Problem je u onih 20-30% ljudi koji su istomišljenici ali ćute. Ostali su dobro uvezani i organizovani desničari koji znaju jako dobro šta rade crpeći snagu iz negativnog nacionalističkog narativa kojeg evo živimo zadnjih tridesetak godina. Ja pišem i govorim o ljudima. Naš posao je da pišemo govoreći o imenima žrtava a bome i zločinaca. Ljude su ubijali neljudi. Dok govorite opšta mjesta, nemate problema, ali kad kažete osobu imenom i prezimenom onda dolazi do problema, onda se bude duhovi prošlosti koji su ’96 samo malo zatrpani…”

Kako se Dragan osjeća kad dobija prijetnje, ima li podršku porodice?

“Imam bezrezervnu podršku porodice, što je najbitnije ali ja se osjećam egoistično, moram priznati. Nemam više osjećaja kad su prijetnje u pitanju. Bezbroj ih je i traju odavno: internetom, fizičke, u poštanskom sandučetu, upropaštavaju mi auto, razbijaju prozore, nađem zabijene noževe na vrata… Ako prijavite policiji oni ne znaju šta da vam kažu osim – imate 15 minuta da napustite BL. Ako ne odustanete od pisanja, slijede nove prijetnje kad vam kažu – brat vam stanuje tu i tu ili djeca mu idu u tu i tu školu…Policija odrađuje svoj posao, pronađe i privede počinitelje a kada predmet dođe u tužilaštvo, to je crna rupa, tu se apsolutno ništa ne dešava. Sistem u R Srpskoj tako funkcioniše.”

Eldin Karić, urednik Žurnala i direktor Antikorupcijske mreže Account istakao je da se ne bavi toliko suočavanjem sa prošlošću već sa sadašnjošću jer misli da oni koji su na vlasti u našoj zemlji su uzeli našu sadašnjost, kaparisali budućnost a drže nas u prošlosti.

“Političko ili intelektualno Sarajevo više ne postoji. Sarajevo o kojem ja govorim je npr. magazin Dani koji je u jeku zla koje je Caco radio po Sarajevu, pisao o tim zločinima iako su mogli u svakom trenu očekivati da im Cacini ljudi upadnu u redakciju i pobiju ih. A danas intelektualci u Sarajevu nisu spremni da reaguju ni na beznačajne stvari. Evo npr. Dino Konaković, kada smo pisali o njegovim malverzacijama, u jednom trenutku počeo je govoriti da će vlada kantona Sarajevo dati financijsku pomoć za one koji su optuženi za ratne zločine. Ili kada Grad Sarajevo daje udruženju Zelene beretke više od 2 miliona maraka godišnje iako oni daju veliku osmrtnicu na dan smrti Dušana Topalovića Cace – sjećanje na velikog komandanta. Dakle, institucije sistema daju novce za podršku najvećeg zločinca u istoriji Sarajevu ikad, i niko na to nije reagovao. Sarajevo danas nema Dragana Bursaća, nema čovjeka koji je spreman govoriti o stvarima koje su se dešavale u Sarajevu kao što Bursać govori o Banjaluci. Sarajevo se obračunavalo devedesetih sa brutalnom sadašnjošću dok 2018. godine nema niko da se obračuna sa sadašnjošću. Prošlost će progutati sadašnje stanje.”

A kako se Eldin osjeća kad mu se prijeti?

“Oni nama, nažalost, ne prijete. Ja se ne bojim jer sam odrastao ovdje u njihovom okruženju ali sam odgovoran za 16 ljudi koji rade za Žurnal i njihove porodice.  Ne napadaju oni na nas toliko jer su svjesni da ih Žurnal može strpati u zatvor jer pišemo o kriminalu i objavljujemo. Ali oni su toliko sigurni da im niko neće ni ne može ništa. Oni se nama smiju. Mi smo pisali o A. Zukiću, generalni sekretar SDA, i zbog tih tekstova je završio u zatvoru. On je mene nedavno zvao da idemo piti kafu. To je strašno! Kriminal u ovoj državi je suština svega. U BiH je od rata do sada, za borce i boračke organizacije potrošeno 11 milijardi maraka u Federaciji. Ja ne znam borca koji dobro živi od te pomoći od države. Svake godine oni ukradu po nekoliko milijardi. Zamislite koliko toga se moglo napraviti u BiH od tih para. Kriminalci vode ovu zemlju a sve ostalo je samo prašina u oči narodu.”

Ivo Anić, Splićanin, pisac i kolumnist našega portala a koji piše i za Lupiga i Index.hr govorio je o mentalnom nasilju nad građanima.

“Danas živimo u poprilično šizofrenom društvu koje je frustrirano, jer je ono inferiornije od onoga prije. Svi ljudi koji se sjećaju svoje bolje prošlosti su zapravo diskriminirani i na neki ih se način sotonozira. Mi se zapravo nismo dužni sjećati prošlosti, nismo se dužni sjećati Jugoslavije, već samo u tamnim tonovima. Hrvatsko društvo nastoji pokazati svoju demokratičnost, ali slobodni stavovi neće doći u mainstream medije jer njih kontrolira krupni kapital.”

Ivo je govorio o jednom napadu na njega i kasnije odnosom sutkinje na sudu gdje se gotovo rasplakala za napadačem i izgledalo je da se sudilo njemu umjesto napadaču.

“Njima je strašno važna prošlost. Evo u Hrvatskoj nakon istambulske histerije pomalja se kurikularna histerija. Naime, u udžbenicima je premalo Domovinskog rata. Njima su udžbenici izuzetno važni jer njima namjeravaju indoktrinirati generacije i to je najstrašnije suočavanje s prošlošću koje se događa. “