MAJSTOR LUTKARSTVA U LJUBAVNOJ KONZERVI

Povezani članci

• Bojan Stojčić: “Viva la Transicion je sintagma koja me prati od mojih prvih radova”
• Izložba fotografija Jure Divića
• DESET GODINA KO TO TAMO PEVA
• Florence Hartmann: Zbog nasilja nad izbjeglicama trebalo bi tužiti države EU
• Promocija šeste knjige “Mostar moj grad”
• Naša nesreća nad Andrićevim grobom

Dubravka Bibanovića kulturno Sarajevo je pamtilo iz njegove rane mladosti po manje ili više talentiranim pjesmotvorima koji su obećavali?!?

Nakon studija čiste filozofije otisnuo se Bibanović na studije teatarske režije i to na uglednoj i tada rijetko prestižnoj Akademiji za pozorište, film i televiziju u Beogradu.

Odmah po okončanju studija, za vrijeme kojih je na scenama beogradskih amaterskih teatara imao kao redatelj iznimnog uspjeha, vraća se u Sarajevo i pokreće, za to vrijeme, šokantne predstave – preformističkog (?!?) karaktera, kao na primjer predstavu organiziranu u sarajevskom tramvaju, na redovitoj liniji…

Potom bilježim i njegovo redateljsko otkrivanje dramatičara u pjesniku i novinaru Safetu Plakalu.

Izvrsno stiliziranom postavkom Plakalovog prvijenca Vrh, na pozornici Kamernog teatra 55 Bibanović je, potpuno sačuvavši poetsku srčiku Plakalove dramske pijese, napravio prvi ozbiljan teatarski posao u Sarajevu!

Međutim, nešto što je iznenadilo sve, a pogotovo kritičare i kroničare teatra, bila je Bibanovićeva režija lutkarske predstave Pinokio, na Lutkarskoj sceni sarajevskog Pozorišta mladih. To nije bio, tek i samo, atraktivan prikaz poznate Klodijeve storije… To je bila istinska gozba u kojoj su sudjelovali rafinirana likovnost, kongenijalna konstruktivna rješenja i kreacije lutaka… Bibanović se može, to tvrdim sa čvrstom argumentacijom, kontekstirati ovom postavkom Pinokija u prostore teatarskog artizma, u kojima je okrenuta nova stranica sarajevskog lutkarenja. Bilo je to posve avangradno ostvarenje, jer njegovo korištenje glazbe skladatelja Mladena Milićevića stvorilo je u temopralnom smislu smjenu jakih slika, logike neke vrste igraonice, živih slagalica, u kojima je najmlađa publika, ali zašto ne kazati i odrasli (!) aktivno sudjelovala u stvaranju scenskog događanja.

Bibanović će i van Sarajeva u Dječijem pozorištu Radović u Beogradu, još jednom dokazivati svoj superiorum kada je u pitanju lutkarska kazališna umjetnost.

Paralelno, ovaj stvaralac uspješno režira u dramskom teatru i to klasika Ćopića i suvremenika Plakala!

No on je i jedan od najplodonosnijih bh. autora stasalih na valu takozvanog autorskog kazališta. Tako će, u tom maniru, nastati projekat glazbeno-dramskog tipa (ali ne mjuzikl u klasičnom vidu!) Ljubavna konzerva, kojim je Dramska scena Pozorišta mladih, kao i sam redatelj, polučio brojne festivalske uspjehe…

U međuvremenu Bibanović sve strasnije svoju stvaralačku pozornost pomiče prema formi mjuzikla…

Početak agresije na BiH strpao je skupinu nas, bezdomnih kazalištaraca, zahvaljujući permanentnom granatiranju Sarajeva, u negdanje podrumske prostore Pozorišta mladih, gdje je bila smještena njihova kabaretska scena. Tu je nastajala ideja o rađanju Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a. Tu je Bibanović osmislio okvir, konture dramske priče, a Safet Plakalo je brusio dijaloge za mini storije inspirirane životom u ratnom Sarajevu. Nastala je drama Sklonište, a temeljem nje kultna istoimena predstava, sva u maniru crnohumornih ratnih događanja i određenih situacija…

Nakon toga, tragom redateljske poetike začete u radu na predstavi Sklonište, Bibanović stvara, u sadejstvu sa Plakalom monofakturu Memoari Mine Hauzen, koju je uspješno tumačila glumica Jasna Diklić.

Kobna bolest otrgla je u najboljim, životno i najpotentnijim redateljskim godinama ovoga talentiranog pjesnika režije, filozofa i uzornog stvaratelja specifičnih kazališnih formi, koje niti kritika niti estetika, do dana današnjeg, nisu dostatno rasvijetlile?!