MALECNI

Povezani članci

• Veličanstveni koncert: Dubioza kolektiv napravila spektakl pred 12.000 ljudi u Beogradu
• Ćudić: Da li će nakon imenovanja Poplašena, bh. vlasti postaviti Šešelja za šefa Direkcije za EU integracije BiH?
• Samo da ne pukne prije zore
• Izložba Benjamina Handukića u Zvonu
• Drago Bojić: Papa Franjo predstavlja bolju stranu Katoličke crkve i kršćanstva
• eMTeeM 1974 u Višegradu

Esej o neprolazu

Ili o fenomenu prvaka Pozorišta mladih, sarajevskoga

Piše: Gradimir Gojer

Sead Bejtović je kao dječak, ili kako bi to kazao bard upravnikovanja u BiH, onog teatarskog, Vlajko Ubavić, nedopustivo mlad ušao u negdanje sarajevsko Pozorište za mlade i toj kazališnoj kući, koja je u umjetničkim i vremenskim mijenama u međuvremenu promijenila naziv u Pozorište mladih, ostao vjeran tijekom cijele umjetničke, uistinu iznimno bogate karijere.

Postao je Sead Bejtović ne samo prvakom ovog kazališta iz sarajevske Kulovića ulice, već i vlasnik riznice najčudesnijeg repertoara, u kojem je imao čudesno ostvarene, odnosno postvarene uloge. Ipak, uz dvije kreacije koje i sam Bejtović izdvaja kao značajne (Šekpirova Bura i Mačak Džingis Kan Vesne Parun) izdvojio bih dvije Bejtovićeve kreacije: to su svakako Kralj Ibi u istoimenom Žarijevom komadu i režiji Bogdana Husakovskog i nezaboravna mentalitetna, slojevita uloga u predstavi Bašeskija, san o Sarajevu Darka Lukića.

Naravno, teško je, maksimalno nezahvalno, pa gotovo i tragično riskantno od stotina Bejtovićevih kreacija praviti ovom prigodom strogi antologijski izbor. Ali, jarko sjećanje na događanja oko ovih dviju kreacija i njihova istinska nezaboravnost ponukale su me izdvojiti ih…

Kao direktor i umjetnički rukovoditelj Pozorišta mladih, inzistirao sam svojedobno da Sead Bejtović, u kazališnim krugovima poznatiji po nadimku dobivenom u kazališnom djetinjstvu – Malecni, obilježi obljetnicu – trideset ljeta kazališnoga rada. I u samom kazalištu, ali posebno u kulturnim kuloarima svi su se pitali: jesmo li pri zdravoj pameti, tridesetosmogodišnjaku obilježavati trideset godina umjetničkog rada???!!!

Bio sam, moram to priznati, nevjerojatno uporan, pa pomalo i inadžija, jer Malecni je i tada i do danas ostao jedinstven fenomen u sarajevskom kazališnom životu… Sa manje od sedam godina ušao je u Pionirsko pozorište i postao zarobljenikom teatarske magije… Njegov Kralj Ibi pokazao je prilikom obilježavanja Bejtovićeve obljetnice sve glumačke sile i moći ovoga volšebnika kazališnosti. Razigranošću je korespondirao sa svojevrsnim dimenzijama čistoga kazališnog ludizma, promišljenom gestualikom i načinima scenskoga giba upućivao je gledatelja na svevremenost teme o moći i nemoći pojedinca u vihorima surovih epoha i još surovijih ljudi.

Radeći, pak, sa Bejtovićem kao redatelj na ulozi Salke u predstavi Bašeskija, san o Sarajevu mogu zapisati da je Bejtović, uostalom, kao i u postavci Vuka Bubala Branka Ćopića bio nevjerojatno zahvalan i podatan  – pravi vulkan ideja kako rekonstruirati na pozornici tipičan sarajevski, odnosno ćopićevski i krajiški menatalitet. Uostalom, izdvajanje tek nekih meni osobno dragih uloga Seada Bejtovića – Malecnog (a tu je i uloga Mačka Džingis Kana i uloga u Buri!) jeste rizično, ali tadanja kritička misao u Jugoslaviji i BiH daje mi za pravo, jer je objektivizirala i čvrstim valorizatorskim alibijima uvrstila u anale scenskih neprolaza ove Bejtovićeve kreacije!

Do kraja moga života, siguran sam u to, relaksirati će me, ljudski uzdizati i na svoj način rekreirati, tek i samo pomisao na scensku energiju i lucidnu energiju ludizma Seada Bejtovića – Malecnog!