Marin Jurjević: POEZIJA I POLITIKA

Marin Jurjević
Autor 12.7.2018. u 14:53

Marin Jurjević: POEZIJA I POLITIKA

Foto: MensXP.com

Još je Rimbaud pisao o “vatrenom strpljenju” koje nam je potrebno kako bi smo osvojili “jedan sjajan grad koji će nas obasjati svjetlošću pravde i dostojanstva za sve ljude”. Principi Nade i Utopije pokretali su u oduvijek kroz povijest velika gibanja među ljudima u njihovoj borbi protiv nepravde i neslobode a u potrazi i zahtjevu za dostojanstvom i jednakošću  kao temeljnim preuvjetima smislenog življenja. To je ujedno temelj svih lijevih pokreta i lijevih ideja u svim sferama i segmentima života. A područje kulture zasigurno je jedno od rodnih mjesta ljevice jer je bilo kakva vrsta stvaralaštva nezamisliva bez ljudske slobode – štoviše Kultura je možda njen najsublimiraniji izraz. Sloboda ljudskog duha kao i dostojanstvo u području sfere rada (u kojoj se pribavljaju preduvjeti za reprodukciju gole egzistencije) trebali bi biti u temelju svake ljudske zajednice kao zajednice slobodnih bića. Često su zato politički zahtjevi ili kritike nepodnošljivog stanja kojeg određuju postojanje neslobode i nepravde, svoj najkoncentriraniji izraz nalazili upravo u području kulturnog stvaralaštva pa tako i poezije.

Pablo Neruda jedan je od najpoznatijih simbola i potvrde te teze o simbiozi poezije i politike. Prošlo je točno 114 godina od njegovog rođenja (12.07. 1904.) On je bio veliki a neki smatraju možda i najveći latinskoamerički  pjesnik ali isto tako je bio i strastveni ljevičar, strasan političar, aktivista – čovjek koji se prije svega borio snagom svoje riječi koja je zaista bila moćna. Kao mlad bio je pod jakim utjecajem rebelističih, anarhističkih ideja i još se dvadesetih godina XX stoljeća angažira kao studentski agitator u “Federación de Estudiantes de la Universidad de Chile“. Kao mladi dopisnik revije “Claridad” taj pjesnik se sve više profilira i kao javna politička osoba. On ne može a da u svojoj poeziji i kroz nju ujedno ne “govori i o svijetu koji ga okružuje”. On je sam sebe smatrao prvenstveno pjesnikom. Čak s čuđenjem piše: “Puno je ljudi vjerovalo kako sam ja značajan političar. Ne znam odakle takva legenda?” Naravno da se Neruda i ovdje malo poigrava s riječima jer je istovremeno priznavao kako vjeruje kako se njegove “doživotne pjesničke potrebe pjesnika ne odnose samo na bratstvo s ružom i simetrijom, sa uzvišenom ljubavi i sa beskrajnim nostalgijama, nego također i s grubim (teškim) ljudskim zadaćama koje sam uključio u svoju poeziju.”

Kada izbija španjolski građanski rat on se u svojstvu čileanskog konzula nalazio u Barceloni. Potpuno se stavlja na stranu antifašista republikanaca. Piše “España en el corazón”. (“Španjolska u srcu”). Tu je i pjesma “Explico algunas cosas“ (“Da objasnim neke stvari”). Slomljen je kada opskurna grupa fašista ubija njegovog najboljeg prijatelja i “najdraže dijete španjolske poezije” Federica Garciu Lorcu u njegovoj rodnoj Granadi. “El crimen fue en Granada” (“Zločin se desio u Granadi”) piše veliki Antonio Machado a Neruda svoj budući pjesnički angažman povezuje s politički  aktivizmom suprostavljanja zločinu. Pravo Nerudino ime bilo je Ricardo Eliécer Naftalí Reyes Basalto i za vrijeme drugog svjetskog rata angažiran je kao već priznati, poznati čileanski pjesnik u antifašističkoj kampanji. U ožujku 1945. g. izabran je u Senat Rebublike Čile kao predstavnik sjevernih čileanskih provincija Tarapacá i Atfofagasta. Svoj prvi  govor kao “Senator Reyes“ (kako su ga obićno službeno oslovjavali) održao je 30. svibnja 1945.g. Odmah je postalo jasno da je rođen jedan od najvećih govornika čileanskog Senata. Već tada se sasvim priklonio komunističkoj političkoj orjentaciji a posebno za vrijeme svog obnašanja konzulskog posla u Ciudad de Méxicu. Postaje veliki prijatelj kompletne meksičke umjetničke lijeve scene kojom dominiraju Diego Rivera, David Alfaro Siqueiros, Frida Kahlo, José Clemente Orozco i drugi veliki slikari a posebno muralisti. U to vrijeme u Meksiku je i Trocki kojeg Neruda upoznaje. Neruda je ogorčen stanjem u čileanskom Senatu. Pisao je o tome kako “do Senata teško dopire ogorčenost naroda koju smo im ja i moji drugovi pokušavali prenijeti”. On Senat doživljava kao “komodnu, dobro opšivenu dvoranu kako do nje ne bi dopro, kako u nju ne bi ušao glas nezadovoljne mase koji bi mogao uznemiriti senatore”. O svojim kolegama koji se predstavljali vlast nije imao lijepo mišljenje. O njima on piše: “Moje kolege sa suprotne strane bli su akademici, umjetnici u držanju svećanih patriotskih ovora – a pod njihovim nogama bio je tepih od lažne svile na kojem se sve to odvijalo”.  Zbog sve te ogromne količine licemjerja, laži i odvojenosti od istinskog života i problema običnih ljudi te čileanske političke kvazielite očajni Neruda  viče: “Gušili su me!”

Naravno da je takav Neruda postao meta desnice. Kada je 1946. g. za predsjednila Čilea izabran desničar Gabriel González Videla stvari se pogoršavaju. On 1948. g. donosi “Ley de Defensa Permanente de la Democracia” (“Zakon o stalnoj obrani demokracije”) kojim se progoni radnički pokreta a Komunistička Partija Čilea zabranjuje se i proglašava ilegalnom. Neruda piše poemu “El Traidor” (“Izdajnik “) u kojoj govori o predsjedniku koji stotine čileanaca šalje u  koncentracione kampove. To je onaj isti izdajnik Videla koji će 1973. g. kada general Pinochet izvrši fašistički vojni udar u Čileu i sruši Salvadora Allendea i legalnu lijevu  vladu Narodnog Jednstva  (“Unidad Popular”) s TV ekrana u ekstazi vikati: “Spašeni smo!”.  A kada u Čileu počmu štrajkovi i prosvjedi i kada dolazi do cenzure tiska Pablo Neruda piše svoje poznato “Intimno pismo miljunima ljudi” (“Carta íntima para milliones de hombres”) kojeg objavljuje u dnevniku “El Nacional” (Caracas). Naravno da je to bio onaj dugo čekani povod da se pokrene process protiv “Senatora Reyesa”. Zadnji put Neruda govori u Senatu 6. rujna 1948.g. u kojem izgovara svoje: “Yo acuso!” (“Optužujem!”). U tom je govoru razobličio Videlinu dikataturu u Čileu i pročitao je 650 imena (i zanimanja) zatvorenika u zatvoru Pisagua. U roku od 30 dana optužen je za uvredu. Vrhovni Sud mu oduzima imunitet, zabranjuje mu se ulazak u Senat i napuštanje Čilea. Neruda se povlači u ilegalu i kasnije mu stranački drugovi i prijatelji organiziraju spektakularan bijeg iz Čilea preko Anda (što kasnije opisuje u “Canto General”). Puno godina kasnije pratiti će i podržavati svog prijatelja Salvadora Allendea u dolasku na vlast u Čileu i umrjeti neposredno nakon Pinochetovog puča pod još nerazjašnjenim, sumnjivim uvjetima. U kampanji Salvadora Allendea 1970. godine bila je uključena sva elita čileanske kulture. To je bio ujedno i trijumf Kulture nad politikom gao golom tehnologijom vladanja ljudima. Zato je 1973. g. udar pučističkih fašista bio jednako strašan prema sferi kulture koliko i prema sferi politike jer su oni jedno vrijeme u Čileu živjele u istinskom jedinstvu. Tako se u Allendeovom Čileu jedan poltički pokret u velikoj mjeri pretvorio u kulturološki pokret.

Upravo je Neruda pokazao kako je svijet poezije, intime, mistike ljubavi ili ljepote pejzaža neodvojiv od potrebe angažmana i nužnosti osjećaja odgovornosti za procese u društvu u kojem živimo kao i potrebe za promjenom tog društva prema onom utopijskom snu u kojeg je utkan i princip Nade kao pokretač svega. Neruda – taj veliki pjesnik ljubavi, govoreći sam o sebi to je izrazio na ovaj način: “Poslužio sam se najstarjim oružjem poezije, pjesme, pamfleta….kojim su još služili klasici i romantici – a koji su namjenjeni uništeanju neprijatelja”.

I poezija može biti oružje, i to najjače. Možda nam takve poezije i takvih pjesnika kakav je bio Neruda danas strašno nedostaje. A možda su takvi ljudi tu oko nas ali još nisu angažirani na način kojeg je Neruda svjedočio cijelinom svog života i cijelinom svog bića. Ono što je sigurno to je da je i kod nas područje Kulture žestoko izloženo udaru domaćih konzervativaca, nacionalista, ksenofoba, mrzitelja i desničara svih vrsta jer su barem oni, ako to već nismo mi, svjesni toga kako je područje Kulture možda zadnje utočište Slobode kod nas kojeg oni još nisu osvojili. Zato je možda bit političkih sučeljavanja i na ovim našim prostorima u stvari u sukobu dva različita kulturloška koncepta poimanja totaliteta Života a ne samo puki sukob suprostavljenih bezličnih poltičkih mašinerija.

Marin Jurjević
Autor 12.7.2018. u 14:53