ENG
Material girl – Kraljice vrijedilo je odrasti uz tebe
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Od jedne zemlje koja je bila zemlja, koju je poštivao čitav svijet, koja je bila uređena, raznolika, nasmijana zemlja, ostale su danas samo „šlape“. Šlape su, da vam odmah objasnim, ljetna obuća koju je za potrebe Mediteranskih igara u Splitu 1979., dizajnizaro tadašnje Borovo, a s vremenom su u mom gradu postale neupitno identifikacijsko sredstvo ili obilježje grada u kojem sam odrastao i u kojem živim i do dana današnjeg. Grada kojeg unatoč svemu još uvijek neobjašnjivo i bezrezervno volim.
Te nesretne „šlape“ koje smo na prijelazu sedamdesetih i osamdesetih nosili samo mi vaterpolisti i „đikani“ kako je grad tada zvao one sa sela koji nisu kužili gradski „đir“ i modu, bile su i ostale upravo to u Splitu. Modni rekvizit koji nose oni koji nikada Split nisu bili, niti su ikada onaj modni „đir“ Splita shvaćali pa su i u eri „Fruit of the Loom“ majica i espadrila u tonu na sebe navlačili takve jedne užase kao što su bile te nesretne šlape proizvedene u Borovu, na užas cijelog Splita, jer ih je, da se ne lažemo, Split upravo takvim i doživljavao, rekvizitom koji nikakve veze sa Splitom, modom i duhom tog vremena nije imao.
Pamtim ljeto 1980.
Pamtim sve naše plaže u potezu od Kašjuna, Bena, pa do Ovčica.
Nikada nitko tko je držao do sebe u Splitu nije nosio te šlape. Ne zbog toga što su bile „de mode“, već zbog toga što ih Split nikada nije prihvatio kao svoje. Jer su mu ih nametnuli. A Split to ne voli. I tako su prolazile osamdesete. Bez tih „šlapa“ koje su nosili isključivo vaterpolisti i to im je postao svojevrstan zaštitni znak. A Split ko Split, ako nosiš te „šlape“ naravno da želiš kazati „urbi et orbi“ da si vateropilista POŠK-a ili Jadrana. Bio ti to ili ne, automatski si u Splitu bio „debil“ ako ih nosiš. Pa čak i ako si osvojio Europsku krunu. Za moj Split mog vremena, bio si „seljačina“, „đikan“ ako si nosio te šlape i tu nije bilo dalje. Bio je to nepisani zakon ulice.
E sad, morate odrasti i živjeti u Splitu sedamdesetih i osamdesetih da bi shvatili o čemu ja vama pričam. Onu pitku, sofisticiranu uličnu zajebanciju koja pređe u mainstream, koja se pretvori u zajednički oblik ismijavanja svemu pomodnom, svemu nametnutom, svemu onom čemu se Split znao oduprijeti.
Pamtite Đovaninu Kokolu?
I onu njenu šetnju Pjacom sa teniskim reketom?
E to vam je, za vas neupućene Split.
I tako se Split u svom zamahu Mediteranskih igara suprostavio novom pomoditetu kojeg se pokušalo „izgurati“ najnovijem modnom hitu, „šlapama“ nenadjebivo našim i autohtonim, ali jebaji ga, prokleto „seljačkim“ i prokleto „đikanskim“ kako su ustvrdili modni mačori sa Peristila koji su u neviđenom zamahu „dilali“ hit tog ljeta, nenadjebive talijanske espadrile koje je nosila Madonna u hitu tog ljeta „Material girl“.
Sva je propaganda, da skratim, sva mašinerija tadašnje Jugoslavije, „prdnula u čabar“ sa espadrilama u kojima je, Madonna skakala glede & unatoč našim nenadjebivim Mediteranskim igrama.
Da vam približim Split osamdesetih?
E sada, za taj pokušaj zbilja bi trebali odrasti u tom vremenu.
Sve naše cure ukratko su više vjerovale toj bezbožnici Madonni nego svim časnama tadašnjeg vremena ali i modi tadašnjeg vremena. Jebaji ga, tada modu nisu krojile časne sestre, već „Bravo“, sada kada pišem čini mi se da sam odrastao u nenadjebivom vremenu upravo zbog toga jer se ta „teta“ koja slavi ovih dana pun kurac godina upravo usprotivila tom lažnom moralu upravo tih časnih sestara koje su se jebavale, a bogami i sada. Madonna je samo ukazala na problem.
Ne uskraćujte ljudima pravo na osnovnu životnu potrebu.
Te nesretne „šlape“ kojih se moja generacija grozila danas nosi čitav svijet.
I Francuske i Španjolske i Američke pičnije nose te užasne šlape koje je od Missa 1979. Projektiralo i proguralo Borovo iz Vukovara. Zamislite da Alku, Čavoglave, Branitelje, svaki kurac Hrvatski netko ukrade? Digle bi se sve udruge! Bajaga! Hajte miolim vas! Ukralo nam svetinju! Ukralo nam ono naše nenadjebivo! Digle bi se udruge iz Hrvatske i iz Bosne. Nama da kradu naše brendove? Thompsona?
I nitko naravno ni glasa.
A pokralo nas.
Pokralo nas, moja generacijo!
Pokrao nas jebeni „Adidas“.
I napravio brand od naših, izvornih jugoslavenskih „šlapa“!
I u čemu je problem?
Pa problem je u tome što su jugoslavenske, a ne hrvatske!
Ali ni u tome nije baš cijeli problem.
Jer iskreno boli mene kurac što je trideset godina nakon naših osamdesetih netko mudar se dosjetio pa da tako genijalan proizvod Jugoslavije osvježi i plasira na svjetsko tržište. Jugoslavija je bila debili moji upravo to avangarda kojoj nismo bili dorasli, i svi jugoslavenski brendovi danas se kradu i postaju svjetski. Jer smo mi bili svjetski. Jer smo bili sila. I jer nas je bolio kurac za svjetskim standardima. Jer mi smo imali svoje. A danas imamo ovu nakaradu. Nakaradu od države koja ne prepoznaje niti jednu takvu otvorenu krađu, pljačku, od strane Adidasa. No nije se čuditi. I naša predsjednica i naš Premijer rado će Adidasu otvoriti naše tržište, jer jedan je bio Valter, ali da znate Valtera treba vam obrazovanje osamdesetih.
I danas kada moja kraljica osamdesetih, ona koja je rušila crkve i kraljeve, ona koja na sje učila da „šlape“ nose đikani, a obuću koju naprave Cigani nose prave „ženske“ sjetim se cura mog vremena.
Tužno mi je gledati sve vas „modno osvještene“ cure ovog vremena što nosite ono što tisuće djece u Kini prave za vas, a ovaj vrli, novi svijet vam sugerira da nosite. I lupate selphije. Slikajte se.
Uživajte.
No vi niste i nikada nećete biti djeca revolucije.
Žene na koje vas ona upozorava u svojih šezdeset godina.
Naša kraljica osamdesetih.
Nikada nećete odbaciti te „šlape“ koje vas čine robovima i obući kao Bajagina Marlena jednu ružičastu, i jednu žutu čarapu.
Da vam objasnim zašto?
I zašto nam je svima ovako radi vas?
E jebaji ga, previše sam star za to.
Jedna od šezdestet je puno bolja u tome od mene.
Pokušajte biti kao ona. Vjerujte mi, vrijedi. Kraljice mojih osamdesetih vrijedilo je odrasti uz tebe.
I vrijedi još uvijk.
Autor/ica 👤Ivo Anić
