MATVEJEVIĆ – MEDITERANSKI SPEKTAR, POLITIČKI SUBJEKTIVITET

Izdvajamo

• Matvejević je bio i ostao simbol nepotkupljivog intelektualca, kome politički režimi bilo desnog ili lijevog predznaka nisu značili ništa do li polje za propitivanje istinske ljudskosti, humaniteta iskazivanog ili uskraćivanog kroz regule političkog establišmenta.

Povezani članci

• Priča o “biranju predstavnika drugim narodima” je povratak zakonima 3. Rajha
• Tomislav Marković: Dodik versku mržnju može da širi samo u zatvorskoj ćeliji
• Drago Bojić: Stepinčeva svetost nije kršćanske nego političke prirode
• Socijalizam ponovno među Hrvatima
• Zlosretan Dan žena
• Slučaj Frljić: Atmosfera lomače

Foto: Danilo De Marco

Predrag Matvejević, jedan od najvažnijih i najprevođenijih pisaca i publicista Balkana, ali i Europe, preminuo je u četvrtak oko 14 sati u Zagrebu, u 85. godini života.

Zapis o piscu europskih obzorja, a mostarske korjenike 

I nekada i danas Mostarci su jednu od svojih magistralnih cesta nazivali Bulevarom…

U južnom dijelu toga Bulevara vrlo blizu franjevačke crkve nalazila se obiteljska kuća Matvejevićevih. Tamo je rastao Predrag – Braco Matvejević, uz oca, ruskog emigranta iznimne muzikalnosti čijeg se zvuka glazbe izvođene na glasoviru i danas sjećam. Prolazeći pored kuće Matvejevićevih Šopen, Debisi, Čajkovski i Bah postajali su mojom svakodnevicom. Dakle, u takvom ambijentu jednog lucidnog europejstva začinjao je svoj životni put Predrag Matvejević.

Naravno, njegove studije na filozofskim fakultetima u Sarajevu, a kasnije i u Zagrebu, njegova doktorska teza na francuskom jeziku, odbranjena na Sorboni, posvećena poeziji, kao najsuptilnijem književnom rodu (koja će nažalost brojnih prikraćenih strasnika poezije i književnosti uopće, biti tek sad objavljena, zahvaljujući profesoru Nenadu Iviću, na hrvatskom jeziku, iako je doživjela više izdanja na različitim evropskim jezicima!) nisu ga samo kvalificirale da bude jednim od najznačajnijih živućih tumača klasične i suvremene književnosti na južnoslavenskim prostorima, već je Matvejević kroz svoju sveučilišnu karijeru trasirao gotovo karizmatičan predio svog poetičkog sustava kao dijela europocentrične književne misli u Hrvatskoj.

Početke svog književnog stvaralaštva Matvejević nije, do današnjih dana, pretjerano eksponirao… Najznačajniji njegov literarni istup desio se pojavom legendarne knjige Razgovori sa Miroslavom Krležom, koja će doživjeti bezbrojna izdanja na južnoslavenskim ali i europskim književnim paralelama. Sama činjenica da je Miroslav Krleža odlučio razgovarati i taj razgovor prenijeti na stranice ove knjige govori o vrijednosti Matvejevićevog literarnog, ali i sveukupnog kulturološkog angažmana. Ova knjiga otvorila je mnogim poštovaocima djela Miroslava Krleže potpuno nove putove do središta krležijanskih tajni. Na njenim listinama iznjedrili su se brojni pojmovi i termini koji će kasnije u tumačenjima krležijane imati itekako presudan utjecaj, pri sveukupnoj recepciji djela velikog Miroslava Krleže.

Drugi veliki pothvat na književnom planu, koji će možda biti i najznačajniji element u promidžbi djela Predraga Matvejevića za brojne europske književne nagrade i priznanja, pa i za kandidaturu, kojom su ga počastvovali poznavaoci njegovog djela iz serkla odabranih italijanskih pisaca i intelektualaca je knjiga Mediteranski brevijar.

Ova čudesna knjiga neodredivog žanra u svojoj literarnoj alkemiji spaja putopis, herbarij zemljopisnih pojmova i njihovih značenja, antropološku studiju življenja uz more, na otocima, na obali, na svetionicima, na brodovlju. Ta knjiga jeste, uistinu, moćni putokaz čudima Mediterana.

Posljednjih godina europsku književnu scenu Matvejević je bogato darivao svojom knjigom Kruh naš…, koja se bavi dubinskim analizama značenja životodajne snage kruha kao elementa ne samo života već i oblika ponašanja, tradicijskih obrazaca čitavih naroda i nacionalnih skupina.

Međutim, između ovih knjiga koje jesu svojevrsni graničnici u Matvejevićevom stvaralaštvu, koji jesu i ozbiljni datumi hrvatske književnosti, Matvejević je ispisivao nevjerojatno angažiran kontigent literature, čiji su se dosezi pozicionirali od dnevno političkih reakcija do najsuptilnijih političkih studija, koje su analizirale epohe, političke sustave, a posebice protagoniste tih sustava.

Pored brojnih naslova zadovoljiti ću se da u ovoj prigodi pomenem Istočni epistolar, knjigu koja po mnogo čemu može biti dokaz političkog vjeruju, dakle političke poetike ovoga prononsiranog ljevičarskog intelektualca. Matvejević je poseban doprinos dao svojim esejima između azila i egzila gdje je na neki način navjestio, životno-potvrđujući opisao i osobnu poziciju intelektualca i pisca, koji je u jednom periodu fašizacije Hrvatske bio prisiljen živjeti u egzilu…

Uvodeći duboko znakovit pojam disidencije  na jedan stvaralački suptilno orkestriran način, Matvejević je zapravo analizirao sudbe desetina intelekualnih i političkih osobnosti, koje su u pojedinim trenucima povjesti emanirale ideje koje nisu u tom trenutku ne samo bile kompatibilne političkim vrhuškama, već su najčešće bile anticipatorske u odnosu na suhu političku i društvenu stvarnost zemalja u kojima su živjeli ovi intelektualci. Čitav je niz povjesnih osoba kojima je Matvejević pisao otvorene epistole, a među njima se našao i Tito…

Matvejević je bio i ostao simbol nepotkupljivog intelektualca, kome politički režimi bilo desnog ili lijevog predznaka nisu značili ništa do li polje za propitivanje istinske ljudskosti, humaniteta iskazivanog ili uskraćivanog kroz regule političkog establišmenta.

Zalažući se za niz političkih zatvorenika, tražeći mogućnost ostvarenja njihovih ljudskih i građanskih prava, Matvejević je vrlo često političare, pisce, intelektualce u najširem smislu te riječi, branio i od njih samih, suptilizirajući njihove ideje, a odstranjujući talog suhe političke pragme u njima.

Posebno je Matvejević zaslužan za prodor istine i za ostvarenje pravde kod suđenja skupini tzv. Mladih muslimana među kojima su bile i političke perjanice (Alija Izetbegović), ali i literarni talenti, a danas pisci potvrđenih opusa (Džemaludin Latić)…

Matvjevević – Foto: Danilo De Marco

Doprinos književnika i angažiranog intelektualca Predraga Matvejevića prodoru istine o agresiji na međunarodno priznatu članicu UN BiH, već danas je nemjerljiva. Jer, Matvejević je koristio svaku prigodu, od novinskih članaka i eseja do javnih istupa medijskog karaktera na elektroničkim medijima da francusku i italijansku, poglavito intelektualnu javnost senzibilizira za patnje bh. urbaniteta, posebice Sarajeva i Mostara, za shvatanje dubine i širine planetarne tragedije Srebrenice.

On je bio razoran glas u europskoj blasfemičnoj šutnji kada je u pitanju srpska, ali i hrvatska agresija na državu BiH.

U činjenici da je Matvejeviću dodjeljeno priznanje Počasnog građanina Sarajeva isčitava se zahvalnost za njegov široki humanistički pledoaje u europskim razmjerama za zaštitu najšireg spektra ljudskih prava građana Sarajeva, ali, u isto doba, pokazuje i potpuna neosjetljivost, pa ustvrdio bih i politička uskost i sljepoća vlasti u njegovom rodnom Mostaru, koje do današnjeg dana nisu napravile ozbiljan korak na planu pozicioniranja literarnog habitusa ovoga iznimno značajnog autora u njegov rodni ambijent?!

Inicijativa skupine italijanskih intelektualaca i književnika da se Predragu Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost, više je od inicijative. To je, ustvari, najbolji način da se ovaj čovjek iznimne kozmopolitske orijenatacije i vrijednog književnog opusa svrsta u plejadu besmrtnih i u formalnom smislu, jer su njegova djela već ne samo u predvorju, nego u strogom središtu europskog literarnog Olimpa! Veliki mislilac i književnik Klaudio Magris, koji je napisao i ponajbolje recenzentske bilješke za temeljne Matvejevićeve knjige, u povodu ove inicijative iskazao je možda i najjarkiji sud, kazavši da je Mediteranski brevijar kao književna činjenica dostatan da Predrag Matvejević postane Nobelovcem…

Danas, kada na prostorima nekadašnje nam zajedničke domovine mnogi sa prezirom govore o Jugoslaviji, o epohi titoizma i najboljim godinama življenja u toj epohi i nedavni susreti sa akademikom Matvejevićem potvrdili su mi, uz sva njegova dotadašnja pisanja, da je on i dalje nepokolebljiv u svom osjećanju potrebe da se jugoslavenski kulturni prostor, prevashodno (!) restaurira, da bez ozbiljnih veza naroda koji govore istim ili sličnim jezicima ne može biti prosperiteta na podurčju Zapadnoga Balkana.

Itlaijanski intelektualci očitali su nam lekciju, pokrećući inicijativu za dodjelu Nobelove nagrade Predragu Matvejeviću, jer nitko se u Mostaru, Sarajevu, o Zagrebu da i ne govorim, do danas nije sjetio da jednim ozbiljnim razgovorom ili simpozijskim tabloima osvijetli na pravi način slojevito djelo akademika Matvejevića.

Da ne govorimo o tome da bi bilo logično da se za Matvejevićevog života u Mostaru i Sarajevu, pod paskom Akademije nauka i umjetnosti BiH začne književna manifestacija tragom Matvejevićevih kozmopolitskih književnih dosega, a u smislu širokog spektra promišljanja Mediterana u nama i nas u kulturnom kompozitu Mediterana. Međutim, do tog cilja očito je jako teško stići sa ovakvim položajem koji Matvejević ima u obe svoje zemljopisne i duhovne domaje – Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Dok ovog književnika, znanstvenika i angažiranog intelektualca, profesora na dva svjetska sveučilišta, Sorboni i La Sapienci, poštuju i cijene u tako velikim kulturama, kakve su objektivno francuska i italijanska, dotle naše uspavane, trome, a iznad svega zavidne usijane glave o tome jednostavno ne misle.

Mediteranski spektar Matvejevićevog angažmana i iznimna politička angažiranost ovog pisca zavrjeđuju da se o njemu govori svakodnevno, a ne tek u prilikama kada se netko izvan Hrvatske i BiH sjeti da je njegov opus vrijedan Nobelove nagrade??!!