Memento mori: ADIO ŠJOR IVE

Gradimir Gojer
Autor 6.1.2017. u 09:00

Izdvajamo

  • Brešana niste mogli nezapaziti, promašiti još i teže... Bio je visok, uspravan, kročio je Šibenikom kao stvarna moralna okomica i uspravnost ljudskosti kojoj ravne nije bilo nadaleko. Nekom neobičnom ljubavlju volio je i čuvao svoj poziv srednjoškolskog profesora, a kada su ga natjerali da rukovodi tamošnjim Centrom za kulturu i Šibenskim kazalištem, pride, ovaj genijalni dramatik jednostavno se izvlačio, bježao je svjesno u drugi plan.

Povezani članci

Memento mori: ADIO ŠJOR IVE

Foto: Fabio ŠIMIĆEV

Zapisano na vijest o smrti književnika Ive Brešana

Šjor Ive nas, sigurno, sa nebesa, ponad Šibenika i svojih Vodica koje je volio, tihano gleda, snatri i ubjeđen sam, pruža svoju enormno dugačku ruku da nazdravimo, on obvezatnom šljivom, ja gemištom…

Ivo Brešan, najbolji hrvatski i jedan od najboljih dramskih pisaca Jugoslavije napustio nas je, a njegovo blistavo književno djelo, dramskog i proznog karaktera, njegovi scenariji ostaju da, u tradicijskom smislu, zrcale kao svojevrsni biljur i literarni simbol jednoga vremena na koje možemo biti ponosni…

Da je Ivo Brešan bio autorom samo dramskog teksta Nezapamćena predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, općine Blatuša i filmskog scenarija Maršal bilo bi to, u nekim razvijenijim i kulturno dignitetnijim civilizacijama, svjesnijim svojih vrijednosti, dostatno da za života postane akademikom?!

Ali, ali, i on je, kao i mi, živjeo u državama koje nisko civilizacijski kotiraju, u kojima ništa nije sveto, niti se tamo u Hrvatskoj, a još manje u BiH, bilo kakvoj umjetnosti, osim rijetkih izuzetaka, itko divi?!

Ivo Brešan je bio suputnik u šibenskim jutrima, kad smo na štekatima  tamošnjih ugodnih kafeterija, na malim pjacetama i uličicama ovoga povješću ovjenčanoga grada ispijali kave i kapućina…

Brešana niste mogli nezapaziti, promašiti još i teže… Bio je visok, uspravan, kročio je Šibenikom kao stvarna moralna okomica i uspravnost ljudskosti kojoj ravne nije bilo nadaleko. Nekom neobičnom ljubavlju volio je i čuvao svoj poziv srednjoškolskog profesora, a kada su ga natjerali da rukovodi tamošnjim Centrom za kulturu i Šibenskim kazalištem, pride, ovaj genijalni dramatik jednostavno se izvlačio, bježao je svjesno u drugi plan.

Kao selektora Dramskog programa Jugoslovenskog festivala djeteta pamtim ga po odrešitim, beskompromisnim stavovima koje je na sjednicama festivalskog Vijeća saopćavao glasom persone golubije duše i maksimalne ljudske širine.

Sve moje šibenske godine pamtim i pamtiću po dvojici neprevaziđenih vitezova umjetnosti – Ivi Brešanu i Luku Paljetku. Ta dva čovjeka razvila su neke od najbitinijih svjetonazora u mom promatranju i shvatanju literature i teatra.

Brešan je imao neku čudesnu nepretencioznost, iako je već tada bio ovjenčan najvišim priznanjima za dramu, poput nekada najprestižnije Sterijine nagrade i inih republičkih priznanja…

Volio sam njegovo svjesno, gotovo tendenciozno neznanje i povlačenje u razgovorima i diskusijama da bi saznao što drugi misle o istoj stvari.

Kao autor neprevaziđenog Hamleta u selu Mrduša Donja Brešan je, tek ponekad znao progovoriti koju riječ optočenu mudrošću o svojim dramskim likovima…

Njegove jutarnje i večernje šetnje Šibenikom pamtim po dugim, skoro pa nezgrapnim koracima. Šjor Ive posljednjih godina osim kao pisac nije mi bio u centru pozornosti… Rat nas je svojim bedastoćama natjerao da jedno prijateljstvo, ljudovanje i drugovanje zaledimo zbog zemljopisnih, kilometarskih razdaljina… Ali srca su nam jednako kucala za jedno neponovljivo, ničim i nikada limitirano prijateljstvo. A to je, valjda, u životu jednog čovjeka najznačajnije.

Ivo Brešan se ugasio neposredno nakon zemnog isčeznuća njegove supruge, dobre šibenske vile, koja mu je podarila još jednog od genijalaca obitelji Brešan, sina, odličnog redatelja Vinka…

Šjor Ive nas, sigurno, sa nebesa, ponad Šibenika i svojih Vodica koje je volio, tihano gleda, snatri i ubjeđen sam, pruža svoju enormno dugačku ruku da nazdravimo, on obvezatnom šljivom, ja gemištom…

Šjor Ive, trajalo je dok je trajalo…

I bilo je časno, ljudski uspravno, pa zato i kličem: adio, dragi prijatelju!

Gradimir Gojer
Autor 6.1.2017. u 09:00