ENG
Meša, i kefir za stogodišnjake
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
Mehi Rizvanoviću
Jednom mi je u svom malom, radničkom stanu,
pretrpanom knjigama,
u Ulici proleterskih brigada,
kraj Trešanice,
pokazao svesku krcatu stihovima,
“pješke”, rukom,
često po stoput precrtavanih!
“Vidiš, kad dovde dođeš,
znaj da se u tebi gasi svijeća pjesnička!”
Jednog od sinova,
karatistu Ninenta,
stvarno – rumenu jabuku,
u krivolovu ubi jedan, da prostiš,
mog prezimena: Nula, Ništa,
Ništarija!
No, Meša mi to,
tu vezu slučajnu,
nikada, ni jednim migom trepavice,
na dušu nije stavio.
To, valjda, nešto, o čovjeku,
govori.
Poeta. Radnik. I šeret, veliki, bio.
Jednom, tako – da veselim “notama” završim tužnu ovu strofu,
jer fali Meša, u ovoj grozi i beščasti, itekako –
kad nekima zlatne kašike,
a raji ni za raštike! –
otišao ranom zorom,
ženi da kupi sir za pitu.
Eto ga, nacvrcanog, zvoni negdje iza ponoći.
(Čuveni konjički veseli trougao:
“Osmica”, “Staklara”, bar u robnoj kući –
koliko se samo zbog nega brakova rasturilo!)
Kad sirota mu žena nevoljko otvori –
pita, bezbeli,
davno sa trpeze “sinula” –
on ti iz kese izvadi plastičnu čašicu,
smežuranu k’o ćuna dječija,
pa veli: “Evo, ženo,
jeb’o ih sir, da ih jebo!
Cijeli sam grad obišao,
ali oni samo kefir,
napitak za stogodišnjake,
na policama imaju!”
Natalie
Spazila me je jednog kišnog jutra iz svoje sobe,
dok sam raznosio novine,
mokar petljao oko prepunih bisaga,
fica* naslonjenog na moćno tijelo starog duda u dvorištu.
Uvela
u kuću
tog šeprtlju što guta, i slovka,
na nepoznatom jeziku.
Ponudila kafom,
u svijetloj sobi s velikim kafezom za samo jednu aru,
žutu i plavu,
veliku poput dooobrog pileta.
Ptica je stalno lepetala – oblaci perja naokolo!
Po stolu se,
Između šećerluka, šoljica,
Knjiga, vazne i starih novina,
vrzmao golemi mačak,
siv i debeo.
Umjesto mrvica kruha za njim trag debelih dlaka.
Reče da se zove Cezar.
Linjavčina!
Imao sam neodoljivu želju da naglo ustanem,
i da je,
onako mokar i blatnjav,
poljubim žestoko,
ravno u usta i duge trepavice,
tu Natalie.
Imao, pa prikočio. Uplašile me mačkove sjajne oči,
kroz koje kao da me je,
duboko zapretana,
pažljivo motrila nečija duša..
Dva mjeseca docnije,
nekako pred Božić,
Natalie se pojavila pred mojim vratima,
sad ona pokisla, rumenih obraza,
sa velikom korpom slatkiša,
i bocom vina
u naramku.
“Uzmi,
ovo je za tebe”,
i pomilovala me,
onim lijepim krupnim očima.
Zbunjen, pozvah je da uđe.
Kafu, možda, bosansku?
Ne može, veli.
Cezar je čeka u kolima.
Goran Sarić
Autor/ica 👤Goran Sarić
