Mia kod Marthe

Autor/ica 👤tačno.net 22.3.2015. u 11:48

Povezani članci

Martha – tako je šef zove, pa i ja za njim. A nije red, a nikome nije ni jasno. Martha je Argherich, čuvena pijanistica, Argentinka, ‘la mujer del piano’. A Mia je – Jeličić. Trokina Mia. To se zna.

Ovo je mala priča, putopis, o tome kako očigledno, a tajno i nemušto, putuje umjetnost. I kako se srodne duše na putu uvijek nađu, i što rek’o Enjo ‘zagrle’, a da se nikada ni srele nisu. Ne trebaju joj ni – diplomate.

Mia Jeličić

Troku sam davno, decembra 2012, zamolila da mi pošalje Mijine magnete. Poslao ih je dvadesetak. Puhala sam se s njima, izazivala zazubice, pokazivala dragima, darivala važnima – tako malo sam ih imala, pričala priče o Miji. Mnogi ni kod nas u zemlji nisu imali pojma da Mia pravi te magnete. (Troko trokira sa reklamom, šta da se radi). Crteži na magnetima su tipično bosanskog štiha, ili nešto prepoznatljivo drugo, kao što je idila u Toskani, životinjice, ili okićene novogodišnje jelke. Duhovito, smjelo, toplo, drugačije, puno duše i kosmopolitsko. Oni koji sakupljaju magnete znaju da takvih nigdje nema, a oni drugi redovito požele imati i magnet i takvu sliku na zidu. Mijini magneti su vrlo brzo dobili četiri noge. Ta ‘Idila u Toskani’ je završila kod gospođe P.P. koja je u Proširenju u Komisiji vodila BiH. (Naravno, nije baš slučajno, gospođa P.P. je iz Toskane). Čudila se i gledala, mislila je kako ne znamo baš Bosnu da saberemo– ‘N`ìkto n`è znā gdj`è je òna’, a ne da znamo gdje je Toskana. A možda mi i ne znamo – ‘M`àlo známo `àl je znâno’: znala je Mia. A ni za nas nikad nije sigurno, ko zna iza kojeg bosanskog štoka ili mušebka iznenađenje vreba?

Foto: Davirin Sekulić

Tako smo prošle godine – k’o što siromasi jesmo, ali imamo duše, a to je nešto (veliko), za novogodišnji susret uz čestitke, koje sam svojom rukom sama lijepila i ukrašavala, a šef potpisivao, uz Mijin kalendar 2014. u koverte, za odabrane, krišom, stavili i magnet. Sam Bog zna šta ovdje u Briselu ljudi svojim poslovnim vezama poklanjaju za Novu godinu, ili u svečanim prilikama? Mi smo imali Mijine kalendare i magnete, i ponešto ponosa. Razišli se gosti, u čudu vireći u nevelike koverte. Zablistao je poneki osmijeh.

Za srećnu Novu 2014. i na adresu direktorice Ćelije za presađivanje ljudskih organa u Kraljevini Belgiji stigli su po jedan Mijin kalendar i magnet. Bili smo zadovoljni – malo, ali slatko. Vjerujem – ti, što presađuju živote – znaju šta je to – malo, ali važno.

Foto: Davirin Sekulić

Prošlo je vrijeme i neki dani su čini se – izbrojani. Juna 2014. Mia je otišla, kako Troko kaže, u cvjetna, ona bijelo plava, polja, Gabriela Jurkića. Mi nemamo više kalendara Mije Jeličić. Stranice naših u Misiji su ostale na junskoj. Nismo ove godine ni od koga ništa naručili, ostalo prazno. A vrijeme u Bosni nikada nije u skladu sa kazaljkama.

Sjećam se, one prve godine, jedna kolegica mi je objasnila da se ne šalju kalendari u februaru, kad je pola godine skoro isteklo. A mi smo bili, sve sa kalendarom Mije jeličić, jako ponosni kad smo početkom marta 2013. zakucali na velika vrata komesara za zdravstvo EK – koja su nam se širom otvorila. Moj šef je govorio o zdravstvu u BiH, ispitali su ga sve po redu, o unaprijeđenju javnog i razvoju e-zdravstva, o uklanjanju medicinskog otpada. Šefica kabineta komesara za zdravstvo je sa kalendarom u ruci rekla da je taj susret zahvaljujući Miji uzvišena simbolična gesta, a ne gola administrativna činjenica i zamolila da – pozdravimo Miju. Slikali smo se. Na naše oči je postavila kalendar na vidno mjesto u svom uredu.

A izgleda da je Mija posijala mlade. Ove godine smo opet u martu, Mije nam nema, ali Sanela kaže, zove neko iz Europskog vijeća i pita: ‘Je l’ to vaša Misija ove godine nema one divne kalendare, one sa onim crtežima?’

…

Šef voli umjetnost, a naročito klavir. Brisel je veliki i važan grad. Prije godinu dana je Martha Argherich imala zakazan koncert, karte su bile kupljene, naravno, nisu bile jeftine. Ali – sve za Marthu, jednom se živi. I – Martha (ovo je šef kriv što je ovako zovem, to se valjda zove legendarna bosanska neposrednost) kao mnogo puta do tada – otkaže koncert. Duboko se uzdahnulo, čekaće se do sljedećeg puta. A prilika nije baš na pretek, u ‘Žepčetu’ sigurno neće nastupiti, nažalost. Ako ne bude u Briselu, gdje će i kad će? I najave koncert za 27.02. 2015. Uzvrpoljili se obožavatelji, hoće li, neće li, da opet ne otkaže, hirovita zvijezda je? A kako se obući, dress code? Hoće li joj uspjeti uručiti cvijeće? A koje cvijeće da se kupi?

Martha Argherich

Ja ove godine nisam uspjela dobaciti do karte. A i da jesam, imala sam drugu, ‘državnu’ obavezu. Ne može se jednom dušom na dva mjesta: bio je prijem u Veleposlanstvu povodom 1. marta, došao je i ministar, glavni. Bilo je i lijepo i svečano i dirljivo.

Dočekala sam da mi šef ispriča kako je bilo na koncertu Marthe Argherich u Bozaru. Sjedio je na dobrom mjestu, gledao joj je u ruke dok svira, kao i svim profesionalcima – to je najvažnije, i uživao. Poslije se snašao, vješt, i uručio joj veseli, proljetni buket cvijeća, sa malom kovertom. U koverti je, pored njegove visit karte, bio Mijin magnet.

Nada Zdravič
Brisel, mart 2015.