MISSING YOU – MOJA (PUNICA) PRIJATELJICA TINA – ŠAHA BOŠKOVIĆ KAJTAZ – TURNER

Sergio Šotrić
Autor/ica 8.6.2018. u 11:12

Izdvajamo

  • Kada su se Sanja i Lea vratili u Njemačku, u Mostar sam došao ja - imao sam osjećaj, kao da je mene čekala, da može da umre... Bila je u komi, za vrijeme bolničkih posjeta u popodnevnim časovima, stajali smo oko njenog kreveta - uvijek puna soba ljudi, imao sam osjećaj da nikoga ne prepoznaje, osim mene...

Povezani članci

MISSING YOU – MOJA (PUNICA) PRIJATELJICA  TINA – ŠAHA BOŠKOVIĆ KAJTAZ – TURNER

Piše: Sergio Šotrić

Ona se tada vratila u Mostar – autobusom – jedva prošla, već su u zapadnoj Hercegovini provjeravali imena putnika, mjerili krvna zrnca. Prošla je, neko je prepoznao, dosta svijeta je nju znalo, još od vremena kada je kao kćerka iz begovske porodice “pobjegla” za Hrvata. Velika ljubav je pogazila sve tadašnje tradicionalne norme – skandal, otac je se skoro bio odrekao…
Kasnije, kad se sve smirilo – kažu, zet Hrvat im bio najbolji zet… 

7. ovaj put 1967. rodila se njena starija kćerka Sanja Bošković, koja se od 7. zove Sanja Šotrić, ovaj put je to bio 7. 9. 1991. Pola godine kasnije, pakujemo na brzinu dva kofera, Sanja i ja “dobrovoljno” odlazimo iz Mostara – mislimo, samo ćemo privremeno, možda mjesec ili dva dok se situacija smiri – pukla je cisterna ispred kasarne u Sjevernom logoru, detonirana je daljinskim upravljačem – terorizam, agresija, prve nevine žrtve u Mostaru…

Moje ime na nekim crnim spiskovima nelegalnih organizacija – koje će se kasnije nazvati obranbenim – ne sluti na dobro. U našem smo stanu, blizu Bijelog brijega – ulica Mahe Đikica – i ona je tu… I dok stavljam par ličnih stvari u kofer, prišapnu mi na uho, da joj kćerka ne čuje: “Čuvaj mi Sanju”.

Taj dan je bio 7. – ovaj put april 1992.

U takozv. 1. ratu u Mostaru, izvlačila mi oca iz fašističkih logora Udruženog Zločinačkog Podhvata – uspjela ga na kraju izvući (nakon što je otac više puta odbio da ga “Crveni krst” razmjeni u Srbiju) preko nekih njenih veza sa „Heliodroma“, više mrtvog nego živog sa 52 kg., sakrivali ga ona i suprug Đemo u njihovom stanu u ulici Matije Gupca, u očevom stanu je tada bio HOS.

Između prvog i drugog rata u Mostaru, bila u posjeti kod nas u Njemačkoj. Kad je vidjela, kako se tada u Njemačkoj moramo mukotrpno boriti za najosnovniju egzistenciju (Sanja i ja smo odbili primati socijalnu pomoć – radili smo), reče mi: “Zete, hajte vi lijepo sa mnom, vratite se u Mostar, možete kod nas, bolje će vam biti 100 puta nego ovdje”.

Ona se tada vratila u Mostar – autobusom – jedva prošla, već su u zapadnoj Hercegovini provjeravali imena putnika, mjerili krvna zrnca. Prošla je, neko je prepoznao, dosta svijeta je nju znalo, još od vremena kada je kao kćerka iz begovske porodice “pobjegla” za Hrvata. Velika ljubav je pogazila sve tadašnje tradicionalne norme – skandal, otac je se skoro bio odrekao…
Kasnije, kad se sve smirilo – kažu, zet Hrvat im bio najbolji zet…

Nikola Bošković – u Mostaru su ga svi zvali Niko, mostarski Hrvat, siroče, oca mu u Drugom svjetskom ratu ubile ustaše, otac mu bio ljevičar, za trag mu se ne zna…
Nikola nije htio nijednu drugu, samo nju, kćerku Muje i Cere Karić – muslimansku Šahu.
Skandal, ona nije rođena Mostarka – rođena u Jablanici 1946., u Mostaru bila u đačkom domu…
Zaljubili se…

U 7. mjesecu su se uzeli njih dvoje – Niko i Šaha, ovaj put 1964. – u Mostaru, njoj je bilo tek 18. godina. Niko je bio elektro-monter, zarađivao odlično, stalni – državni posao u “Električnom”, nakon radnog vremena nije sjedio, često radio privatno, vozio tada citroenovu “Ajkulu”, voljeli su život, redovno uveče na muziku…
Sa rajom fešta i teferič…
Dobili stan na Panjevini, a par godina kasnije – novogradnja, soliter u ulici Matije Gupca, u blizini stare franjevačke crkve, u koju je redovno išla Nikina majka Štefa Bošković (rođena Šunjić), moleći se za pokoj duše njenog Ilije Boškovića, koji je bio prijeratni sindikalni aktivista, koga je ustaška vlast za vrijeme Drugog svjetskog rata odvela u nepoznato…
Štefa, nakon mise u franjevačkoj crkvi, redovno na kafu kod nevjeste Šahe…

Prvo dijete su dobili 7. ovaj put i u mjesecu 7. godine 67. Dadoše joj ime Sanja.
Lijepo ime, kao san…
Niko se razbolio mlad, umro je prerano, na moj rođendan 13.11…
Sanji je tada bilo godina 7.

Ona je ostala mlada udovica sa dvoje male djece. Sreća u nesreći, živjela je u Titovo vrijeme, kada je bilo sasvim normalno, da se supruga preminulog radnog druga zaposli u njegovom preduzeću. Nije trebala veza – to je bilo normalno. Ona je ubrzo počela raditi u “Električnom”… Dugo je patila za Nikom, ali rodbina i mostarska raja su je podizali, a obaveza oko djece preko glave, Sanja pjevala u ansamblu “Mostarske kiše” 2. sopran…
Ona po kiši – po suncu – dijete sa probe, na probu – čekala je sa putovanja do kasno u noć…

Desetak godina kasnije, udala se za Smaju Kajtaza, koga niko nije zvao Smajo – svi smo ga zvali Đemo.
Sanja i ja smo tada već često išli na randes – na Partizansko…

Vratila se iz Njemačke par dana prije izbijanja 2. rata u Mostaru. Na vratima stana u Matije Gupca dva prezimena, Bošković i Kajtaz. U stanu je sa njima te 1993. živjela njena mlađa kćerka – tada još neudata – Manja Bošković, gledalo se po ocu, pa kažu Hrvatica je…

Došli su vojnici, po naredbi i bolesnoj viziji Udruzenog Zlocinackog Podhvata, išli od stana do stana, istjerivali sve one, koji nisu imali hrvatska krvna zrnca, na uniformama amblemi Vijeća obrane. Njihov prvi komšija Josip, poznati mostarski odvjetnik, mostarski Hrvat, pokušao ih je uzeti u zaštitu, garantovati za njih, stao je hrabro pred vojnika Obrane…
Vojnik je tada bio jači, imao je i pušku, premlatio je odvjetnika Josipa pred očima njegove obitelji…

Ona i Đemo su morali odmah napustiti stan. Kćerki Manji je bilo rečeno, da ona može da ostane, pošto joj je otac bio Hrvat, tako da je i Manja kažu Hrvatica, ali Manja je odbila, izabrala je progonstvo sa majkom…

Đemu sa ostalim muškarcima na kamion – u logor paratvorevine Herceg-Bosne – ona i kćerka u izbjeglištvo, u vlastitom gradu – preko Bulevara revolucije, na onu stranu, koju je danonoćno granatiralo Vijeće Obrane, koja je uskoro ličila na Hirošimu…

Bili prvo kod njene sestre u Donjoj Mahali, a i kod njih prepuna kuća, izbjegla muževa rodbina iz Nevesinja, protjerani od komšija Srba, kasnije se ona i Manja preko brda i dolina, pješke probili od Mostara do Jablanice, kod njene sestre Ramize.
U Jablanici je tada bilo hrane i vode…
Poslije rata, ona i Đemo, podstanari u Cernici. U njenom stanu u ulici, koja više nije nosila ime Matije Gupca, još je godinama zaslužni čovjek Vijeća Obrane.

Redovno dolazila u posjetu kod nas u Njemačku, naš stan je tada danima i sedmicama odzvanjao od njenog smijeha. Borila se za njen stan kod franjevacke ckrve godinama i izborila – po zakonu – zaslužni čovjek Vijeća Obrane je morao izaći, ali je prije toga devastirao, počupao cijevi u kupatilu…Odnio, sve što je bilo vrijedno za odnijeti…
Ona i Đemo su sve renovirali, kao što je nekad bilo, možda još i ljepše, prijateljevali i dalje sa susjedom – odvjetnikom Josipom.
Ipak, 3. spat, lift u kvaru, godine se birikaju, a i predevrilo se svašta u ratu…

2002. srušim do temelja moju staru kuću na Glavnoj – Titovoj – ulici (nasljedstvo od djeda i oca), počnemo praviti novu – nikakav luxuz, ali sve uravno, avlija u centru grada. Radovi se privode kraju, za večerom pitam Sanju: “šta misliš da joj predložim, da proda taj stan, da se ne pate pod stare dane, lift u kvaru, ovako sve uravno, avlija, a kad mi ljeti dođemo sa Leom, mogu djetetu bazenčić napuhati, sjediti na zraku…”

“Ne vjerujem da će htjeti, toliko godina se borila da se vrati u svoj stan, sve renovirala…” kaže Sanja…

Okrenem telefon, njen zvonki glas i smijeh odzvanja sa juga…

“Jesi li bila tamo u Titovoj, radovi se privode kraju, kako ti se sviđa”?

“Jesam, bila sam neki dan, divno je tamo”.

“Šta misliš, da pređeš tamo – sve uravno, nema lifta, fina avlija, a na posao u “Električno” nije ti daleko, možeš pješke preko Bunura”?

“E zete, da imam nekih para, ja bih te pitala, da ti meni ono prodaš”.

“Ako je tako, onda odmah prelazi u Titovu, a ako još jednom spomeneš neku lovu, znaš kakav sam ja kad se naljutim”.

Hahahahahah – “ne znam, nisi se još na mene naljutio”.

Ona i Đemo su prešli u Titovu, tu su živjeli do njihovog zadnjeg dana. Kada bismo mi dolazili, za unuku se puhao bazenčić u avliji, cirkuzalo se, roštiljalo…
Tu, u avliji je i nastala ova fotka – njih dvoje sa Leom – koja me podsjeća, da su bili sretni u Mostaru.

Ona se radovala penziji, onda bi kaže mogla češće dolaziti u Njemačku, tu su joj obadvije kćerke, unuka i zetovi.
Ona je obožavala Tinu Turner, nadala se da će Tina ipak imati neki “come back”, voljela bi kaže otići na njen koncert. Tina je dugo živjela u našem gradu Köln-u, ali i Tina je odavno baka, sada živi u Švajcarskoj, brine se o unucima. Kupili smo DVD – Tina Turner LIVE, gledali smo Tinu na ekranu…

Razbolila se iznenada. Bio sam u Mostaru, kažem: “Dosta je kuhanije, oblači se, idemo na večeru gdje ti voliš”. Bili smo u Starom gradu u Hanu, naručila je pohovani mozak, ali nije mogla pojesti ni pola porcije…
“Evo vidiš zete, jesi li mogao zamisliti, da ću ja nekad ostaviti nešto u tanjiru, to ti sve govori”.
Sjeo sam je u auto, krenuli smo zajedno za Njemačku – na “oproštajno”…

Sjedili smo na terasi naše kuće, divan sunčan dan, Sanja ona i ja.
Kažem: “hajde ti meni kaži, da ja zapišem, kakvu želiš sahranu, reci mi tvoju posljednju volju, tvoj amanet”.
“Zete, ja želim vjersku dženazu”.
“Mama, šta ti je, jesli li to i ti počela sa tim”, ote se Sanji.
Ona se smije…
“Neka, polako”, kažem ja, “to je njena želja, a naše je da je ispunimo”.
Ona poče govoriti, ja počeh pisati, ispisah skoro dvije stranice, detalj po detalj, savih napisano i ostavih sa strane.
Razgovor nastavismo, uz kafu, o drugim životnim temama, smijali smo se…
Napravila mi je tih dana nekoliko šerpi sarme – žao mi bilo pojesti – stavio sam u zamrzivač…

Ležala je u mostarskoj bolnici na Bijelom brijegu, za čiju su izgradnju svi zaposleni grada Mostara prije zadnjih ratova odvajali doprinose od njihovih plata.
Smjenjivali smo se – prvo je iz Njemačke došla Manja sa suprugom Jürgen-om, nakon što su se oni morali vratiti, došla je Sanja sa Leom, tada je ona već bila pala u komu, jedino se jednom probudila, kada je unuka Lea sjela pored nje – na njen krevet.
Lei je kazala, kako joj je divna haljinica, pitala je za njenu tadašnju simpatiju dječaka Luku…
Kad je Lea izašla iz njene bolničke sobe, ona je opet pala u komu, više se nije probudila…
Kada su se Sanja i Lea vratili u Njemačku, u Mostar sam došao ja – imao sam osjećaj, kao da je mene čekala, da može da umre…
Bila je u komi, za vrijeme bolničkih posjeta u popodnevnim časovima, stajali smo oko njenog kreveta – uvijek puna soba ljudi, imao sam osjećaj da nikoga ne prepoznaje, osim mene…
Ali, možda se i varam… Možda su isti osjećaj imali i drugi – rodbina i pijatelji…

To veče sam otišao još jednom u posjetu – nakon uobičajene posljepodnevne bolničke posjete – dođoh u bolnicu oko 21:00 sat – znate kako je to u Mostaru, protiv pravila, ali ljubazno sam objasnio noćnom portiru, da sam došao iz Njemačke, da mi je ona punica, da sam popodne već bio u posjeti, ali da bih želio još jednom da uđem itd.
Malo me je odmjerio – od glave do pete – izgledalo mi je da se čovjek čudi, da se neko otima da u noćne sate posjećuje punicu u bolnici…
“Hajde, nemoj dugo, ja te nisam vidio”.
Istrčim uz stepenice, uđem u sobu…

Ona je krevet do prozora, leži, u komi je, ali čujem da diše…
Imadoh u tom trenutku neki čudan osjećaj, kao da se bori, kao da bi htjela još nešto da mi kaže, a ne može da se probudi iz kome, kao da je još nešto ostalo nedovršeno…
Priđem bliže njenom krevetu, pomilujem je po čelu i po kosi…
Iz njenog oka, niz obraz se otkotrlja jedna suza…
Ne znam da li me uopšte može čuti, ali kazah joj tada, milujući je rukom po kosi:
“Nemoj se ti ništa brinuti – sve će biti u redu”…
Čuo sam samo kako diše…
Tada nisam ni znao, da sam ja bio njen zadnji posjetilac.

Na izlasku iz bolnice pozdravih bolničkog portira: “Hvala puno”…
Sjedoh sa rajom u baštu tadašnje pivnice, kod mog susjeda Jurišića… Piće nisam uspio popiti, zazvonio je moj telefon, saopštili su mi da je ona otišla da prošeta do Ahireta u 22:16…
Bio je 7. – ovaj put mjeseca juna 2011.

U avliji kuće u Titovoj, već se u noći okupila rodbina, počela je bila diskusija, kako treba organizovati dženazu…
“Čekajte”, kažem, “ništa ne brinite – ja sve imam zapisano, sve njene želje, sve detalje oko dženaze, sve nakon dženaze – ovo su njene posljednje želje…“
Tako je i bilo…

Na dženazi, na mostarskom groblju Sutini, okupilo se puno svijeta. Muškarci su učili, tu je bio i visoko rangirani hodža, raja mi rekoše – on nema običaj učiti svakome, samo onima koji su zaslužili…

Oko njenog groba je kasnije stajala masa ljudi, raznih nacionalnosti…
Kada je došao trenutak, da se u molitvi klekne, kleknuli su svi Bošnjaci – muslimani…
Kleknuo sam i ja…
Za mene, ništa drugo nego izraz dubokog poštovanja…

Spustili smo je u mostarsku zemlju, na dan, koji je trebao biti prvi dan njene penzije…

Danas se u našoj kući u Njemačkoj čula bučna muzika – Tina Turner.
Danas je 7. – ovaj put juna 2018.
Sanja i Lea su napravili pitu sirnicu – plesali su…
Ja sam sjeo, da napišem ovih par redaka, pjevušeći uz Tinu Turner…
Grijeh bi bio, da se nje sjećamo u suzama…

Meni danas ne nedostaje punica, meni nedostaje moja prijateljica Tina Turner – Mostarska iz Jablanice – ŠAHA BOSKOVIC KAJTAZ.

Vječni ti rahmet – Mising you.

Sergio Šotrić / 07.06.18

TINA TURNER
Album: Wildest Dreams (1996)

MISSING YOU
Everytime I think of you I always catch my breath
And I’m still standing here, and you’re miles away
And I’m wondering why you left
And there’s a storm that’s raging
Through my frozen heart tonight
I hear your name in certain circles
And it always makes me smile
I spend my time thinking about you
And it’s almost driving me wild
And there’s a heart that’s breaking
Down this long distance line tonight
I ain’t missing you at all (missing you)
Since you’ve been gone away (missing you),
I ain’t missing you (missing you)
No matter what I might say (missing you)
There’s a message in the wire
And I’m sending you the signal tonight
You don’t know how desperate I’ve become
And it looks like I’m losing this fight
In your world I have no meaning
Though I’m trying hard to understand
And it’s my heart that’s breaking
Down this long distance line tonight
I ain’t missing you at all (missing you)
Since you’ve been gone away (missing you),
I ain’t missing you (missing you)
No matter what my friends say (missing you)
And there’s a message that I’m sending out
Via telegraph to your soul
And if I can’t bridge this distance
Stop this heartbreak overload

 

Sergio Šotrić
Autor/ica 8.6.2018. u 11:12