Nad mrtvim djelom Skendera Kulenovića

Povezani članci

• Nova knjiga: “Ležerne” riječi nad našim životima
• Antifašistička Liga: “Vrijeme je da se kaže ne”
• I komemoracija prošla bez predstavnika vlasti: Slavko Goldstein bi da je s nama poručio: “Nemojte se saginjati”
• Život je ipak san
• Prošlo je 19 godina od smrti Milana Mladenovića i EKV-a
• HNK Mostar u središtu pažnje na najznačajnijem regionalnom festivalu s predstavom ‘Noć s Aleksom’

Na fotografiji je dječak na mezarju. Mezarje izgleda kao memorijalni kompleks koji nas nepogrešivo vraća na posljednji rat u BiH te ga interpretira kroz masovna stradanja muslimana. Ovo „muslimana“ treba shvatiti uslovno, kao i svako vjersko određivanje ljudi iz BiH, pogotovo ako su mrtvi. BiH je jedna od onih zemalja gdje se vjerska pripadnost ljudi gotovo u pravilu određuje na osnovu imena, a da pritom onaj kojem upisujemo vjerski identitet uopšte taj identitet ne mora osjećati kao svoj. U ratu su tako mnogi stradali zbog svojih imena na osnovu kojih su ih ubice određivale kao sljedbenike „pogrešne“ vjere, a onda su sahranjivani po pravilima vjere zbog koje su ili u kojoj su ubijeni. Kad je islam u pitanju, poginuli borci Armije RBiH koji su se vjerski određivali kao muslimani ili su ih tako drugi određivali sahranjivani su kao šehidi, oni koji su poginuli na „Allahovom putu“, i to svi do jednog, bez obzira jesu li se borili za vjerski ustrojenu BiH, građansku BiH, ili za svoj goli život i živote svojih porodica. Određenje tih ljudi kao šehida jedan je od razloga zašto neki posljednji rat u BiH određuju, između ostalog, i kao vjerski.

Dječak je, dakle, na mezarju, možda šehidskom, a možda i na nekom gdje su sahranjeni ubijeni civili. On tu nije slučajno jer na glavi ima kapu tipičnu za islamske obrede, u duhu vjere je pripremljen za dolazak tu.

Fotografija je objavljena na e-novinama kao ilustracija soneta Skendera Kulenovića „Nad mrtvom majkom svojom“. Kao podnaslov pjesme, što je urednička intervencija, krajnje neobična kad je u pitanju objavljivanje poezije, iskorišteni su stihovi soneta: „Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere/ taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,/ i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina“.

Sve to objavljeno je 28. 2. 2014., dan pred praznik Dan nezavisnosti BiH koji se obilježava u jednom bh. entitetu, Federaciji BiH, dok se u Republici Srpskoj ne obilježava. Srpska politika taj dan prezentira kao nešto što ide na štetu Srba, njihovu minorizaciju i sl.

Sonet „Nad mrtvom majkom svojom“ je intimistička pjesma o odnosu lirskog subjekta prema njegovoj majci. Tog lirskog subjekta kanonizatori bošnjačke književnosti odavno su poistovjetili s pjesnikom, a njegovu majku s pjesnikovom majkom Hanifom, pa išli dotle da prave čak i paralele između ovog soneta i poeme „Na pravi put sam ti, majko, izišo“. Sve to dešavalo se kroz nacionalističku borbu za pisce, što je posebno upečatljivo u bošnjačkom književnom kanonu koji je bio u fazi uspostavljanja gdje je, između ostalih, trebalo i Skendera pobošnjačiti. Na osnovu njegove biografije to je bilo gotovo nemoguće jer se radilo o ateisti i komunisti, partizanu. Pribjegavalo se zbog toga reinterpretaciji njegovih književnih djela, prije svega njegovog romana Ponornica, spomenute poeme te soneta o kojem je ovdje riječ. Njegova literatura, tendenciozno interpretirana, upisana je u njegovu biografiju čime je Skender prvo islamiziran a kroz to i bošnjakiziran.

Iako banalni i providni, ni Fahrudin Rizvanbegović ni Enes Duraković, kao najznačajniji reinterpretatori Skenderovog djela, nisu napravili niti jedan ovakav „izlet“ kao e-novine. Nisu stavili Kulenovića u kontekst posljednjeg rata niti nezavisnosti BiH. U taj kontekst, činjenica je, stavljen je Mak Dizdar te Dizdarevo spominjanje Bosne, kao i riječi domovina bošnjački kanonizatori nerijetko čitaju kao Bosnu danas, a srednjevjekovnog bosanskog čovjeka iz Makove poezije kao Bošnjaka. Sa Skenderom, kažem, nisu dotle došli, ali jesu stvorili preduslove da ga se čita i prezentuje kako to e-novine rade. Iako pjesma ne mora imati nikakve veze s islamom, ništa, naime, direktno na to ne upućuje, nju bošnjački kanonizatori čitaju iz perspektive islamskog kulturnog kruga i prispodobljavaju je njemu. Riječ „vjera“ u tim tumačenjima nije ništa drugo do islam u takvim interpretacijama, iako nemamo čvrst osnov za takve tvrdnje kao ni za tvrdnje o bilo kakvoj vjeri u Boga. Tu riječ imamo osnova tumačiti u odnosu sa njoj srodnim riječima u pjesmi „nevjerstva“, „vjerno“ i „vjerna“, a koje se sve do jedne tiču odnosa lirskog subjekta prema majci. Prisutan je osjećaj iznevjeravanja majke, njenih očekivanja, ideala, savjeta i otud taj „kasni jauk vjere“, tj. osjećaj ispravnosti svega onoga što je majka sinu govorila i otud ono na kraju „zanijemi joj nad grobom i budi vjerna tišina“. Kasno je sad vjerovati majci, ali taj osjećaj da je majka bila u pravu ne smiju isprati suze, već treba ostati nad njenim grobom i ušutiti, biti vjerna tišina, koja majku više ni u čemu ne može negirati.

Fotografija na e-novinama dekontekstualizirala je pjesmu i žestoko tendenciozno reinterpretirala. Od intimističke, pjesma je postala budnička, patriotska. Dječak na fotografiji je lirski subjekt koji raste „u svojoj vjeri na svojoj zemlji“, niče kao što iz bošnjačkih žrtava „niče trava“, onih žrtava koje su, bošnjačkim patriotskim rječnikom kazano, izborile nezavisnost BiH. Još uz to imamo „tugu krina“, odnosno ljiljana koji je bio prvi simbol nezavisne BiH te Armije RBiH, eto ga, Skender u službi Alije i Armije, kao što su ga nekad stavljali u službu Tita i Partije.

Književnost se stavlja u službu nacionalizma ne prvi put i ništa čudno da to ne radi portal koji se upinje da, kad je književnost u pitanju, bude više nego opozicija mainstreamu i nacionalnim kanonima, ne njihov korektor već njihov grobar. S jedne strane to govori o duplom moralu uredništva kulture na e-novinama, ali i moći nacionalističkih interpretacija da se pojave tamo gdje im se najmanje nadaš. Kad bi takvi nad Skenderovim grobom zašutili i bili mu vjerna tišina, mnogo bi više njegovom djelu pomogli. Svodeći ga u uske, patriotske i nacionalističke okvire njegovu poeziju čine bezvrijednom.