NANA I MANJA

Povezani članci

• Sto najboljih svetskih filmova
• O zabludama, čežnjama i životnim izborima – novi roman Drage Hedla
• Gradimir Gojer: U staklenom lijeru
• Boris Pavelić: Vedrina za veterane
• U petak promocija knjige ‘Gusle u magli’ Predraga Lucića u Mostaru
• Jean Baudrillard: Duh terorizma

Piše: Petar Fehir

Katarina je progovorila rano. U to se vrijeme studirala dječija psihologija pa smo, radoznali, jedva čekali da se vratimo s predavanja i na njoj provjerimo “razvojnu fazu”.

S dva se mjeseca orijentirala u sobi u odnosu na lampu, sat, prozor. Poslije “Išo medo u dućan”, s 12 mjeseci je recitirala Anabel Li, Edgara Alana Poa. Jer, isti je napor bio potreban za učenje…

Nije naravno razumjela sav taj sadržaj, ali je komentirala da su stihovi tužni.

Ljude je od vajkada dijelila, prema nekoj svojoj vagi, na one koji su joj se svidjeli i one druge. I nije to krila. Svakom je gestom to umijela i željela pokazati.

U to smo vrijeme živjeli u “široj obiteljskoj zajednici” i mnogo je različitih ljudi znalo svratiti.

Većina ih je bila ne malo iznenađena neočekivanim reakcijama gustokose, krupnooke djevojčice.

Posebno dragi gosti bile su nam dvije sestre, Nana i Manja.

Tada im je bilo šesdeset i neka. Nana je bila veoma visoka i krupna, Manja sitna. Ona se Katarini dopadala više.

Zato valjda što je Nana jednom “zaboravila” slatkiše, i morala otrpjeti  britki Katarinin komentar  –  kako je mogla doći u kuću, a maloj djeci ništa ne donijeti.

Ili tko zna zbog čega…

Nana i Manja su bile dame. Načitane i učtive.

Jedna rođena u Pragu, druga u Beču. U Monarhiji. Djevojaštvo su dočekale i provele u Kraljevini.

To je bila ona zajednica o kojoj se u socijalizmu nije puno pričalo. Uglavnom ništa dobro. Radnici su kao bili potlačeni, Partija zabranjena, a njene vođe robijale. Prije rata, reklo se, nismo imali ništa,a onda su došli Njemci i uništili sve.

U udžbenicima povijesti tek koji šturi zapis, statistički podatak i notorna činjenica.

Samo su njih dvije, Nana i Manja lijepo pričale o tom vremenu. Sjećale se plesnjaka, Sokola, mirisnih ljetnjikovaca… Nekog uzvišenog reda, učtivosti, bontona. Očešljanih i dotjeranih mladića, ljubeznih činovnika,  crkvenih obreda…

Ne toliko u riječima koliko u nostalgičnom pogledu, mirnoći ruku i čežnjivom osmijehu čitao se sav taj zanos.

Njihov način ispijanja kave i bijelina kragne nisu pripadale ovom vremenu. Tako da o njemu nikada i nismo pričali. Samo smo radoznalo upijali njihove uspomene, speglane i složene u nekom davnom orahovom šifonjeru.

Ne znam što je poslije bilo s njima.

I nas su neke  sile iščupale iz korijena i presadile po bijelosvjetskim dvorištima, pa smo se nekako razrodili.

Sad i mi, kao Nana i Manja, pričamo o vremenu naše mladosti, radnim akcijama, radio Luxemburgu, trapez hlačama, drugarima iz gimanzije…

Braneći staru domovinu branimo naše uspomene i na koncu, sebe.

Pričamo o bratstvu i jedinstvu, pionirskim zakletvama, stotinama izgrađenih tvornica, Prvom Maju i Danu Republike.

Jer, kakvo je vrijeme došlo, ispada da je svijet počeo s novim “demokratama” devedesetih. Opet su udžbenici puni falsifikata, šturih i površnih zapisa o jednoj lijepoj zemlji i jednom mirnom vremenu.

Kada smo, možda, imali manje, ali bili puno, puno sretniji.

I zato je naša misija da tome pričamo. I pišemo. I očekujemo da će netko to čuti. S onom radoznalošću s kojom smo mi slušali Nanu i Manju.