Nenad Obradović: Krleža i Zaratustra

Izdvajamo

• Otuda će, već skrhan starošću, Krleža reći: ,,Upravo Nietzsche uzdignuo me je do one bistrine uzvišenog dostojanstva, koja čovjeka izolira te mu političke spletke i zamke postaju smiješne kao posve neznatna i sitna pitanja. Postalo mi je jasno, kako čitavom civilizacijom zapadnoevropskog svijeta vlada bolesna i izobličena snaga reakcionarne političke volje, koja djeluje po planu, da od čovjeka građanina stvori nedonošče u pelenama, a od civilizacije kasarnu.’’

Povezani članci

• Preminuo bubnjar benda Rolling Stones Charlie Watts
• Nagodbom do slobode: Koliko “vrijedi” smrt osamnaestogodišnje Anide Torlo
• 70 godina Pozorišta lutaka u Mostaru
• Božica Jelušić: KONAC GODINE
• I ove godine – besplatna radionica o medijskoj pismenosti na 4. Fažana Media Festu
• U Mostaru će biti predstavljen Bosanski atlas ratnih zločina ’92 – ’95

Miroslav Krleža:

ZARATUSTRA I MLADIĆ

U sutonu, kad su ljiljani bili blijedi poput cjelova s mrtve djevičanske usne, stupi pred Zaratustru mladić. Zlatovlas, a na ramenu mu je sjedila ptica smrti.

– O, Zaratustra, reče on, život bježi. I jelenom treba biti tko ga želi stignuti!

Glas mu bijaše turoban kao pastirska pjesma. A Zaratustra je vidio u očima njegovim kaos, sažali mu se mladić i on prozbori:

– Ti si mirisao cvijeće dolina! Lagana njegova pelud lijeće zrakom i truje misli. I tvoje su misli otrovane! Ptica je smrti osjetila već plijen svoj i sjela ti je na rame. Ali daj, otjeraj je od sebe, nasmij se i zapleši!

– Nijesam se danas prvi put popeo na visove, reče mladić spustivši glavu, a zlatni mu se uvojci rasuše po grudima kao sneno oblačje. – I ne bih se danas smijao prvi put i ne bih danas plesao prvi put. Ali čudno mi zvuči taj smijeh Tvoj kao krivi novac. I težak je taj ples Tvoj kao pijana noć. Ja bih mira, Zaratustro!

Bol ove čežnje bijaše duboka poput zelenih tihih voda punih zmija i slanih algi.

I kao turobna vrba, tako se nagnuo nad tu čežnju Zaratustra:

– Ti si loš pjesnik, mladiću! I žice su pukle na lutnji tvojoj, a ti ni to ne znaš da se najlepše pjesme na puknutim strunama rađaju. I zapustio si lutnju svoju u plijesni, i jadikuješ kao žena!

Ali ga tu prekinu mladić:

– Smiješan si mi, Zaratustro! Ti zuriš o podne u sunce, i vičeš da je svijet savršen! Ti ovjenčavaš kraljevsko magare vinjagom i lovorom i klanjaš mu se i sa svojim višim ljudima tražiš struje do novih svjetova, gdje se žderu nadljudi. O, odveć daleko su ti Tvoji novi oblici, da bi kroz njih mogao progledati, kao što si progledao kroz naše, da bi se pred njihovom uzanošću zgrozio, kao što si se zgrozio nad nama!

Mladićev glas ječao je kao oluja za jesenjih noći, a vatra mu se sipala žilama. Zaratustra je dugo slušao jeku što je lutala klisurama i ponorima, a kad su u visinama prvi put zablistale zvijezde, reče:

– Mlad si!

Iz mladićeva oka prosula se bujica pogleda na sijedu bradu Zaratustrinu.

– Mlad si, ponovi Zaratustra, a ono što pričaš staro je! Ti rušiš, a ne znaš svetinje stvaranja.

– A gdje su tvoje svetinje?, zapita mladić glasom koji nije bio bez ruga. – Ti pališ leševe pune umiranja vatrom koja se vječno vraća. A ja, da sam zvijezda, meni bi dosadilo dovijeka igrati oko istoga sunca. Ti pak igraš tako malen krug između ljudi i nadljudi, i još se smješkaš tome i veseliš, ti sjedobrado dijete! I pucketaš plamenom kandžijom, na vrpci trzaš lutkom, i misliš da si polubog. Zar to da su svetinje stvaranja? A ja? Ja bih i još više. I ako se više ne da, nego da se opet vratim gdje sam već bio…

Tu su mladićem potresle tako moćne misli da je ušutio.

Zaratustra ga je dugo promatrao pogledom pastira kad vidi janje zalutalo iz drugoga stada. I onda se u njemu uzburkala plemenita krv ribara što vidi tečnu lovinu i već baca mrežu. I dugo su se ovaj put u njemu borili dobar pastir i lakom ribar, dok najposlije nije ipak bacio udice:

– U tvojoj je duši tama. I ondje lijeću noćne ptice smrti. Ti nosiš u sebi crva što te toči, a ne znaš čuti i riječ života. Ugaslim očima bludiš po svijetu, i nije ti dosta što ti se objeručke pruža. Ti bi – više! I ti se znadeš više popeti, ali ne znaš više naći… Ne znaš više naći, tako tebi govorim! A nije mudrost u penjanju, nego u onom što se nađe u visinama. I dim se penje, a onda se raspline. I zaista ti kažem, i ti si takav dim koji će rasplinuti.

– Riječi su to, Zaratustra, reče mladić ponosno dignuvši glavu kao orao prije uspona, samo prazne riječi. A istine nema u tim prazninama, tek šarene priče i pjesnički uzdisaji, za koje se lijepe čuvstva! I Ti si star i dosadan, baš poput onih u dolinama, i Ti si u jednoj visokoj dolini, Zaratustro. A ja? Ja se smijem. Smijem se Tebi i njima koji su još uvijek tek u dolinama….

I tu su se mladićeve riječi potopile u suzama smijeha, a ptica smrti lupnula ga svojim pepeljastim krilom po uvojcima, u koje su se već zapletale mutne boje noći…

I bi čas, a lijepi je mladi leš zaronio poštrapan krvlju u valovlje vode zaborava.

Deset je punih godina prohujalo nad Zaratustrinom glavom, a onda, kad se jednog jutra rađalo sunce, stade preda nj i reče:

– Sumnja je u mislima mojim!

[Savremenik, IX, 1914, br 6, str. 301-302.]
Zaratustrin sjaj – beleška uz tekst

Filozofski fragment Zaratustra i mladić spada u Krležine rane tekstove, obeležene jakon notom poetske ekspresije. Premda Stanko Lasić ovaj tekst svrstava u lirsku prozu, neizostavno je ukazati na njegovu filozofsku prirodu. U mladom razvojnom periodu, tokom svetskog rata koji na Krležu ostavlja presudan uticaj, Krleža strasno čita Nietzschea i Schopenhauera. Može se reći da oni na njega ostavljaju presudan uticaj, posebno Schopenhauer kojega Krleža rado citira. Kada je reč o Nietzscheu, posredi je iznenadni, nenadani susret, za koji Krleža kaže: ,,O, kakva je to bila olimpijska strijela? Ima knjiga koje se javljaju zaista kao božanska grmljavina: iz vedra neba. Tako se i meni jednoga dana objavio Nietzsche, oborivši me nerazmjerno jače od Schopenhauera.’’ Prema Lasiću, otkrivamo takođe da je polovinom 1912. godine, nakon nekoliko burnih i nimalo prijatnih dana provedenih u Beogradu, čitao Nietzscheovu Genealogiju morala kao i Rođenje tragedije.

Krležu privlači njegova fragmentarna misao o volji za moć, njegov put ka ravnoteži, odrešita reč koja se suprostavlja svakodnevnom zaglupljivanju – rečju motivi koji polagano zauzimaju važno mesto u ekspresionističkom pokretu književnosti kojemu pristupa i sam Krleža. ,,U apstraktnom poetskom prostoru, obilježenom tipično secesionistički (»U sutonu, kad su ljiljani bili blijedi poput cjelova s mrtve djevičanske usne«), odvija se dijalog između naslovnih likova, koji po patetičkom duktusu i ritmičkoj stilizaciji podsjeća na prozu u Nietzscheovu djelu’’, zaključuje Viktor Žmegač. Dakle, filozofski fragment Zaratustra i mladić nastaje na tragu Nietzscheove filozofije, u razlučivanju ključnih egzistencijalnih pojmova mladića prepunog ideala, na tankoj liniji između života i smrti, ali mladića koji izgara u svojevrsnom dionizijskom grču pobune. Krleža u Davnim danima na više mesta pravi odmak od Nietzscheove poetike, no u više joj se navrata vraća – kroz dijaloške, filozofske ili literarne obrasce. Nietzsche je među njegovim prvim učiteljima, onima koji su ga odredili za celi život i s toga je filozofski fragment Zaratustra i mladić, pisan tokom 1915., presudno odredio njegovu stvaralačku poetiku bipolarne vrteške. Obrisi Nietzscheove filozofije vidljivi su u Davnim danima, dnevničkim zapisima, ali i u drugim Krležinim delima. Tako, primerice, Suzana Marjanić u studiji Glasovi davnih dana: transgresija svjetova u Krležinim zapisima 1914 -1921/22. podseća da je i ,,završno okvirna rečenica Hrvatske rapsodije pisana u auri Zaratustrine metafore solarnoga aktivizma’’. Mirjana Stančić, autorka studije o Krleži i nemačkoj književnosti, napominje da Krleža prihvaća Nietzschea i da se pritome ,,koristi istim postupkom prihvaćanja, analize i kritike, kakvu cijeli život primjenjuje kao jedan od svojih temeljnih spoznajnih obrazaca. Dakle, i u slučaju Nietzschea on razmišlja dijalektički.’’

Prema Ničeu umetnički stvaralac samoočituje ono što se zbiva u radionici prirode, dok filozof i umetnik govore o tajnama zanata prirode. Suprotno nekakvom univerzalnom geniju, natčoveku koji opstoji u ikoničkoj istorijografiji, Krleža od Nietzschea preuzima filozofiju slobode kao ishodišnu tačku u radionici prirode. Otuda će, već skrhan starošću, Krleža reći: ,,Upravo Nietzsche uzdignuo me je do one bistrine uzvišenog dostojanstva, koja čovjeka izolira te mu političke spletke i zamke postaju smiješne kao posve neznatna i sitna pitanja. Postalo mi je jasno, kako čitavom civilizacijom zapadnoevropskog svijeta vlada bolesna i izobličena snaga reakcionarne političke volje, koja djeluje po planu, da od čovjeka građanina stvori nedonošče u pelenama, a od civilizacije kasarnu.’’

Libreto.net