Netko drugi

Povezani članci

• Štepinčevo
• NJEMAČKI IZBORI – I ŠTO SADA?
• Dirljiva povijest paukovog stradanja
• YIHR: Deklaraciju o Domovinskom ratu treba staviti van snage
• Književno veče Brankice Damjanović u Sarajevu
• Šimo Ešić: Jugoslavija je bila država, da ustaneš kad je pomeneš

Ponekad mislim da sam trebala biti NETKO DRUGI, da zaslužujem neku jednostavniju sudbinu. Mogla sam biti moja susjeda, nekad davno, prije pola stoljeća, čeprkati po vrtu, razvlačiti mlince, ići na nedjeljnu misu, ne čitati novine, biti ponosna na djecu koja recitiraju na školskoj akademiji, biti ushićena kad odem u toplice ili na kirvaj u susjedno selo. Hladna ondulacija i topli obrok, sudjelovanje u “životnim dramama” samo putem zaslona na televizoru. Mogla sam život ispuniti sitnim i korisnim stvarima, imati sve pod nadzorom, pouzdati se u Providnost, čuvati ono što dobijem, ne izlažući se riziku.

Što je trebalo sjesti u probušeni čamac, oboružan samo malom limenkom i veslom, i zaputiti se na divlju rijeku, o čijoj pogibeljnoj snazi već dovoljno svjedoče drugi? Tko nam je uopće zajamčio dosizanje druge obale? Domahivati životu, povlađivati životu, mnogo je bolje nego zauzimati “borbeni stav” i ciljati na neprolazna djela. Ili nije? Eto, baš zbog te dvojbe, zbog radoznalosti koja “ubija mačku”, zbog nemirnih očiju i nestrpljivih energija, čak i zbog izvjesne oholosti, tu smo gdje nas je izbacila plima, išibao vjetar, ostavili suputnici, u trenu kad smo se zaboravili okrenuti. Razmišljamo, šaramo štapom po pijesku, od nazrnanih riječi uobličavamo pitanje:

“Što zapravo znači biti vrijedan svoje sudbine? Tko je izmislio takvu zamkovitu klopku?”.

Božica Jelušić,  Zapisi i refleksije, 2013.