NIJEMI DIJALOG

Povezani članci

• Ljubav i smrt u doba korone virusa 6.
• Pismeni zadatak Cetinjanina: “Ujak ubio rodu, branila se ko čovjek“
• Svi moji direktori
• Četrnaest godina od smrti anđela: Margita Stefanović princeza naših srca
• Video: U Mostaru održana promocija knjige “Voda” Diane Ondelj Maksumić
• Collegium artisticum: LJILJANA MAJKIĆ “REDRESS”

NIJEMI DIJALOG

Taj komarac, nepostojeći,
Ta svjetiljka bez svjetla,
To je atmosfera vagona,
Onoga kojim su odlazili,
U nijemi dijalog zaronjeni.

Idiličan prizor, zar ne?
Okrutnost u kontinuitetu,
Nedirnute im duše, sve,
Čiste poput izvorskih bjelutaka.

Nijemi se dijalog širio,
Hrskave bolne kraste
Otpadale same su kao
Navješće strašne šutnje.

U nijemom dijalogu sami
Ostavljeni ljetima, vrelima,
Zimama proživljenog rasapa,
Ostajali kao svjetlokazi nemoći.

Nijemi dijalog pripovjeda,
On propovjeda konac,
Stratište nada i zgasli
Utisak o povjerenju, tihom.

ZAVJERA NOĆI

Heretici priznaju noć
Kao mjesto sumnji, kao
Tamnu strepnju i sklad
Sunovratnih misli o kraju.

Heretici priznaju zavjeru,
Tu zavjeru noći misle;
Budni, u bunovni metež
Zagledani načinima inim.

Tu zavjeru nosim
I danas, i sutra njoj.
Vjernikom ostajem kao
Tinjajuće svjetlo lojanice.

BIO SAM TAMO

Tamo sam okretao glavu,
Prizor nečasni gledao,
Nevjerica srce komadala,
Bio sam tamo, Kriste!

SA HISPANOAMERIKANCEM

Zemlju ne dati, grunt,
To blago čuvati, nadu,
Taj totem ljudskosti uzdizati!
S tobom u predvorju zore,
Prijatelju blagi, jezik
Tvoj ne govoreći, osjet
Zala otklanjali zajedno.
Bili premladi za surovost,
A drevni za naivni smiraj.

Tražili smo trag talismana,
U bilju i životinja tragu.
Osjećam bliskost bîla
U dalekostima stranputica.

PUTOVI OSTATAKA DUŠE

Ukrali su mi sve: snove,
Raskoš bivšega života,
Jedino rečenicu pjesnikovu
Uhvatite lopova! nisu.
Rečenicu upućenu pjesnikinji,
Uz blagi spomen: ona je
Ukrala moje srce!

OSTRIGE NA VEČERI KOD ZBIGNJEVA HERBERTA

Zamišljam (to mi samo preostade!?)
Da sam u Varšavi, da pijem
Blago vino i mirišem Laninu put,
Dok Zbignjev Herbert ostrige služi
I čarolijsku zdravicu sklada,
Od versa što tjelesa vrućicom
Ispunjaju, hladeći prostore
Nevjerice, sumnje klete!
Zamišljam, a i kako ne bih,
Jer kraj je tako blizu!

OSTAVLJEN NA LJUBAVNOM TABORIŠTU

Onkraj lipe – svetiteljke,
U mirisima ljeta i sna
Blagoga, čitam pismena
O ljubavnom taborištu,
Ostavljen da sričem i
Ponavljam lekcije o nigdinama.

PJESAN ZA POSLJEDNJEG TEMPLARA

Nemamo željenu sudbu,
U noćima izjelica sna,
Nemamo putove ka Damasku,
Jer lokoti brava naših
Izgubljeni trunu… u povjesti!

SILVESTROVA ŽUTA RUŽA

Odhodio Stradunom, lahorasto tih,
Odhodio na Porporelu, skladnom mondenošću,
Odhodio do Svetoga Vlaha, Bahu u susret,
Odhodio damama ocvalim na randevu,
Odhodio, sa žutom ružom…
Sad i nju ponosito nosi na Boninovu.

DOK SU DRUGI PROSUĐIVALI

Slušao sam glase nerazuma,
Birao boje tame – zaštitnice,
Svako se malo prepadao moći,
A nemoć rasla, rasla… u kraj!

Iz neobjavljene zbirke Pjesni iz Vallarse