NJEŽNI DOTICAJI DJETINJSTVA

Gradimir Gojer
Autor/ica 31.3.2016. u 09:36

NJEŽNI DOTICAJI DJETINJSTVA

Izložba „Jastuci“ Amele Hadžimejlić u Gradskoj galeriji Collegium Artisticum, Sarajevo

 

Tipična predstavnica slikarske generacije koja trenutno stoluje na likovnoj bh. sceni je Amela Hadžimejlić, koja uz svoje ime, s očitim namjerama (!?!) dodaje znamenke: akademski grafičar i vizualni umjetnik.

Hadžimejlićeva pripada onoj kasti likovnih djelatnika koja ne trči za izazovima izložbi, već u tvoračkoj laboratoriji pomno priprema nove projekte, svjesna evidentne profanacije likovnoga pisma, bilo da se ono postvaruje na planu slikarstva, grafike ili skulpture…

U naslovu njene izložbe, koju je precizno i efektno pozicionirala na bijelim plohama Collegium Artisticuma ekspliciran je kompletan sadržaj ovog, evidentno autentičnog, pa u mnogim segmentima kazao bih i autohtonog likovnoga pisma. Jer, koliko topline, neke čudne, gotovo magijske zaluđenosti ima u trenu doticaja naših tijela sa materijom jastuka. Kada god završavamo goleme poslove, kada okončavamo podneva ili večeri, kada skrovitost postelje postaje pribježištem za razrješavanje najkrupnijih problema pred kojima se nalazi suvremeni čovjek, na scenu, po pravilu (!!!) redovito stupa Njegovo veličanstvo jastuk!

Svjesna je toga Hadžimejlićeva, pa čitav jedan dio ljudskog vijeka, koji se provodi uz i na jastuku, ona rastvara autentičnom likovnom lingvom praveći jasne i do kraja svakom gledatelju čitke artističke sonde u ono što se skriva u čudesnom svijetu međuprostora između našeg lica i tijela i jastuka…

Hadžimejlićeva jastuk tretira ne tek i samo kroz njegovu klasičnu uporabnu vrijednost… Jer, jastuk u njenoj imaginaciji postaje plemenita vrpca koja spaja san i javu, koja se realizira tek u potpunom preplitanju i trajnom prepletu jave sa elementima sna… Njeni Jastuci ne duguju samo njihovoj prirodnoj ukotvljenosti u sustav promjene spavati/buditi se. Dapače, u slučaju ove konceptualno precizno definirane izložbe jastuk postaje fluidna tvorevina u kojoj sviješću umjetnice plutaju barem tri sloja likovnoga izričaja. Prvi sloj pripada referentnom, a golemim svojim dijelom i autoreferentnom odnosu umjetnice prema tradiciji i osobnoj prošlosti, koja u najboljim trenucima emanira tihe vatre djetinjstva, kao škatulje u koju su pohranjene najintimnije uspomene i trenuci osobne i obiteljske topline.

Drugi, pak, sloj likovnog promišljanja i jezgrovitog izričaja Hadžimejlićeva posvjećuje tradicijskom kao movensu iz kojeg proizlazi artikulacija svih naših ljudskih, ali i artističkih futura.

Treći sloj njenog likovnog pisma je potpuno autentična asocijativna ravan u kojoj umjetnica kombinira svoja nadanja, želje, pa ih vješto suočava sa surovom realijom, niti u jednom slučaju ne podliježući jeftinoći i slatkosti trenutka u kojem stvaralac može formirati potpuno neautentičnu, ali tendenciozno kritičku realnost…

Hadžimejlićeva u ovaj likovni izričaj unosi doticaje topline, koji struje njenom elementarnom ženskošću, koji su opet nekom vrstom doticaja sa apsolutom, u onim krucijalnim trenucima u kojima imaginacijsko i tradicijsko, u nekoj finoj konkordiji nastoje zamijeniti surovo realni život, u kojem je trijumf ruralnog i socijalno nerješivog, potpuno adekvatan kompletnim nastojanjima nas samih da se odupremo plimi razaranja urbaniteta kako oko nas, još i snažnije u nama!

Na ovoj izložbi svi uratci za koje autorica ispisuje oznaku kombinirana tehnika, dokazuju da je snaga umjetničkog izričaja prije svega u nadahnuću, ali da krajnje postvarenje umjetničkog akta nije moguće bez uzorne škole i čudesno tihih rituala nastajanja likovnog prizorišta, koje duguje u ovom slučaju širokom luku od dječije snenog crteža do nekih potpuno nerealnih prizora, koji u jednom trenutku asociraju na leteće ćilime, a već u sljedećem trenutku na grafiju starovremenskih otkucaja.

Nježnost i neka do kraja artikulirana ženskost prožima, a u krucijalnim trenucima probada, izbija i šiklja iz izloženih ploha. Hadžimejlićeva ima snagu poetskog senza i kada precizno određuje nazive pojednih svojih likovnih prizora, kao da ti nazivi izravno žubore iz vrela majčinske topline i temeljnih ženskih zagrljaja…

Izložba Jastuci tematski, ali i likovno provedbeno potpuno je drugačija od svega što se nudi na likovnoj bh. trpezi. Međutim, Hadžimejlićeva ovom izložbom postavlja i ozbiljna pitanja o legitimnosti mimetičko-imitativnog u bh. suvremenoj likovnoj umjetnosti presuđujući, svakim svojim radom, protiv bukvalizma mimezisa bilo koje vrste!

Kao da je ovom izložbom, kao osobenim odstupom od konfekcijskog likovnog mišljenja Hadžimejlićeva odlučila zadati smrtni udarac naivno-dekorativnom slikarskom i grafičkom angažiranju, tražeći posve novu formu i do kraja zaokružen autentični likovni izričaj!

Gradimir Gojer
Autor/ica 31.3.2016. u 09:36