O čemu razmišljamo kad govorimo o njihovoj ljubavi

Povezani članci

• Mostarski teatar mladih: Večeras dodjela nagrada, kao i predstava “Fatima, nevjesta od bola”
• Mapa opsade Sarajeva u britanskoj Nacionalnoj biblioteci
• Tanji Stupar Trifunović uručena Evropska nagrada za književnost 2016
• Jovan Nikolaidis: VAISTINU, NADA IPAK POSTOJI
• A onda božije sirene zaustavljaju promet…
• GOR’KI VIJENAC – kroz prizmu postgenocidnog iskustva Sreberenice

Na dan kad su otišli Andre Gorz i Doreen Keir

 Piše: Zoran Ljubičić

Profesor Božidar Gajo S. – ikona politfilozofske misli generacijama studenata i vrhunski promicatelj antidogmatskog mišljenja uz pitanja proletarijata i (fantoma) klasne svijesti, prije svega – često je na predavanjima raspravljao na Gorzovu tezu iz Zbogom proleterijatu da s padom proletarijata kao subjekta revolucije potencijalno pada i sam marksizam. Djelujući u tradiciji filozofije praxis i kritičkog mišljenja društvenih teorija prof.Gajo S. učio je svoje studente da svijet promatraju ljubopitljivošću širom otvorenih očiju i izravnom komunikacijom s izvornom literaturom.

Dijalog s Gorzom odvijao se na fonu novoljevičarskog propitivanja onih istina koje je Partija smatrala neupitnim, a u kontekstu slutnje prevazilaženja modela vladanja u kojemu je Partija imala monopol na sve, a najprije na mišljenje. Gorzova teza bila je vrlo intrigantna, a sam naziv njegova ključnog djela upućivao je na rezolutan raskid s jednom vrlo moćnom tradicijom.

Takvi epistemološke rezovi često su završavali krajnje tragično. Oni s naših prostora koji nikada nisu istinski bili suživljeni s dramom intelektualnog odrastanja, kroz cijeli taj proces prolazili su posve bezbolno. Dojučerašnji Partijski ideolozi – bez ljudskoga i bez intelektualnog identiteta i integriteta – preko noći postajali su vrhovni žreci u pitanjima od tzv.nacionalnog interesa ili su, u konjunkturi, naknadno, pronalazili izgubljeni kovčeg (neo)liberalizma.

Studenti koji su učili iz skripti šaltali su se još lakše.

No, ovdje nije riječ o tome.

U svojoj čuvenoj priči O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi Raymond Carver – na način dostojan svjetske spisateljske ikone kratke priče – pronosi misao da prava ljubav nije ništa manje nego duhovna ljubav.

Poznato je: Za kuhinjskim stolom sjede dva bračna para, piju džin i pričaju o koječemu. Počinju pričati i o ljubavi, o iskustvima iz prethodnih brakova, iznose svoje mišljenje o tome što bi mogla biti ljubav… Dr Melvin R. Mekginis priča o slučaju iz svoje liječničke prakse koji bi trebao postidjeti svakoga onog tko misli da zna o čemu govori kad misli da govori o ljubavi.

Ovaj slučaj, po njemu, primjer je prave ljubavi.

Radi se o dvoje starih, bračnom paru sedamdesetgodišnjaka koji su imali prometnu nezgodu. Završili su u bolnici u gipsu i zavojima od glave do pete, nepokretni i samo s otvorima za oči, nos i usta.

Muž je neprestano bio potišten. Ali ne zbog nesreće. (…) on bi rekao da to nije toliko zbog nesreće, nego zbog toga što ne može da vidi nju kroz proreze za oči. Rekao je da je to ono zbog čega je neraspoložen. Možete misliti! (…) Hoću da kažem, taj matori prdonja je kopnio samo zato što nije mogao da gleda u svoju jebenu ženu.

No, ovdje nije riječ o Carveru i tjeskobnom ozračju njegova kratkog štiva.

Francuski filozof austrijskih korijena Andre Gorz svoju je filozofsku i spistaljsku znatiželju te javni angažman (bio) usmjerio na područje rada, ekološke politike, antikapitalizma… Tzv. široj javnosti – više nego njegovo filozofsko djelo i javni angažman – postao je poznat poslije smrti i nakon objavljivanja nevelike knjige ljubavnih pisama supruzi Dorine  – Letter to D. Story of a Love.

Pričati o ljubavi u bilo kojoj prigodi a ne imati u vidu ovu ljubavnu priču, znači ne znati o čemu govorimo kad govorimo o ljubavi misleći da znamo da je   ljubav ono što govorimo da ona jest.

Životno i partnersko suputništvo i sapatništvo ovo dvoje ljudi ilustracija je i dokaz da možda još uvijek nismo izgubili sličnost sa svojom nadom i svojim lepim ljudskim licem …

Upoznali su se 1947. godine i ostali nerazdvojni sve do smrti, zajedničkog okončanja života samoubojstvom 22.9.2007. Dorine je, naime, godinama bila teško bolesna, a Andre je u jednom momentu prestao s aktivnim radom da bi se posvetio njezi bolesne supruge.

Upravo si napunila 82 godine. Još uvijek si lijepa, graciozna i poželjna.

Već smo 58 godina zajedno i volim te više nego ikad. Nedavno sam se ponovno zaljubio u tebe i  u sebi vidim nešto novo. Ništa se ne može mjeriti s osjećajem kojeg imam kada sam pored tebe.

Toliko smo se voljeli da nismo htjeli nadživjeti jedno drugo. Kazali smo si ako budemo imali drugi život, i njega želimo provesti zajedno.

Ponudila si mi ulaz u jednu novu dimenziju, meni koji sam oduvijek odbijao svaki identitet, ali kojeg sam stalno nadopunjavao nekim drugim identitetom koji na kraju nikada nije bio moj…

Ne želim biti na tvojoj kremaciji, ne želim dobiti tvoj pepeo u urni… 

(Kao sjećanje, u magnovenju, na mjestu gdje jedna voda pada u naručje drugoj vodi…)