O NARODU I INTELEKTUALCIMA

Povezani članci

• OLIVER FRLJIĆ: Pravimo se ludi u vezi HOS-a i fašizma, a ne znamo čime ćemo hraniti svoju djecu
• Damir Avdić: Najveći poraz je da mladost završi kao starost protiv koje se borila
• Čovjek sam kad se budim
• Petar Fehir: PONEKAD SE BUDIM
• A onda božije sirene zaustavljaju promet…
• Preminuo je Sixto Rodriguez, kultni Sugarman

Postoji jedno “čudno” pitanje. Može li se danas govoriti o narodu?  Zapravo, puno pitanje glasi: ”Može li se danas govoriti o narodu, a da se ne upadne u nacionalističku maticu, sa svim implikacijama koje bi takvo upadanje donijelo?” Pri tome imam u vidu da nam je (skoro) svima dosta nacionalista, njihovih matica i njihovih rojeva.

Pitanje je pomalo zeznuto. Niti se pojam narod oporavio od zlupotrebe devedesetih, niti populizam pokazuje znakove slabljenja, naprotiv. A opet, kako da uđeš u manir odbacivanja riječi koja ti se nerijetko ukazala s upravo onim nabojem potrebnim da kažeš više o tim zloupotrebama nego što bi mogla bez nje?

–  O kakvoj je zloupotrebi riječ?

– U etnicitetom prolupalom dobu (a da nam je doba prolupalo, prolupalo je), zloupotreba se sastoji u svođenju naroda u javnom diskursu na etničku dimenziju, u isključivanju iz “sebe” onih koji nisu etnički “mi”.  U takvoj naraciji, na primjer, kad se kaže hrvatski narod podrazumijeva se da su to Hrvati – samo Hrvati – iako se govori o stanovnicima države Hrvatske.

– Što je loše u tome?

– Države nisu etnički homogene. Izostavljanje onih koji nisu pravilno etnički “sastavljeni”,  znači  tretirati ih kao građane nižeg reda (i to uz istovremeno isticanje demokratske ideje o pravima svih građana). Takvo “brisanje” iz naroda uključuje esencijalno izostavljanje njihovog prisustva pri definiranju bilo čega važnog za funkcioniranje društva, što u biti znači izostavljanje općeljudske dimenzije – a to ne vodi dobrome. Ne može voditi dobrome.

– Što je loše u isticanju etničke zajednice?

– Etničko poravnanje svih u mitskom mi-nacija (povezanost preko naših svetih etničkih korjena) maskira značaj duboke podjeljenosti tog istog “etničkog bića” na bogate i oni koji su “ispod” njih. U tom grmu i leži zec. Upravo to je razlika za koju imućni i vladajući brinu da ne privuče ozbiljnu pažnju (a za što im ona površna, tabloidna, pažnja u šljokicama, izvrsno služi),  jer im općenarodna neosvještenost o prirodi te razlike čuva leđa tj. moć i bogatsvo, te je skrivaju u magli etničkih tenzija – za tu svrhu provjereno najefikasnijoj magli.  Zar je onda iznenađujuće da je uporno i generiraju?

– Kako je razumljen “narod” u ovom tekstu?

– Pojam narod ovdje je oznaka za cijelokupno stanovništvo jedne države osim njenog politički i ekonomski vladajućeg sloja.

– Znači, intelektualci spadaju u narod?

– Po ovoj definiciji da, premda ima tu dosta složenih kombinacija. Kakogod, pođimo od toga da intelektualci, iako mogu imati prilično utjecaja, danas u pravilu, podnose mnoge tegobe ostalog dijela naroda.

– Na primjer?

– Mnogi i među njima žive s jednom od najtežih strepnji – životnom nesigurnošću. Od one što se tiče posla, prihoda, stana, budućnosti osoba koje vole, brige za dostupnu zdrastvenu njegu, do one za mir, lokalni i globalno. Njihova materijalna situacija ipak, tipično, ne dotiče isto dno kao u onih siromašnih iz ostalog dijela naroda.

Mnogi nose breme otežale apatije pomješane s ljutnjom i ogorčenjem nad situacijom u društvu zbog otimačine nekad zajedničkih društvenih dobara, uništavanja tvornica, korupcije, prihvatljivosti laži i narušavanja privatnosti kao okej društvenih normi, izmicanja tla ispod nogu kulturi, nesposobnosti lidera da ekonomski ožive zemlju, ljigavosti tobožnjih narodnih predstavnika, iznevjerivanja demokracije, skoro generalno skandaloznih medija i skandalu naklonjenih urednika, i naročito zbog nepostojanja vidljive snage s kojom bi zajedno tome svemu mogli reći ne.

U dvije riječi, intelektualci s ostalima dijele egzistencijalni potres izazvan sumornim zavrzlamama današnjice koja se odmotava bez jasne perspektive.

 Uz ovo valja istaći jednu važnu činjenicu.

– Što to?

– Postoji dio briljantnih intelektualaca koji izvlače poimanje intelektualca do zavidnih visina. I zaslužuju svaku čast. Ah, kako čast njima! Oni su, kao javni djelatnici, često vjesnici i obznanitelji onog najsmionijeg i najprogresivnijeg u nama.

– Da li doprinos tih pojedinaca dostiže kritičnu masu potrebnu za relevantniji utjecaj u društvu?

– To je proces, a činjenica da postoje kao što postoje, već je naša velika sreća.

– Velika sreća? Bez pretjerivanja?

– Da, bez pretjerivanja. U regiji ima odvažnih nezavisnih mislioca, onih koji se ne daju tako lako izfolirati šećernim sličicama i grafičkom slikovnicom kapitalizma, kao i onih kojima se slika sada pročistila jer ‘bolje vide u mraku’.  Oni su svi vrelo ideja i inspiracije za druge.

– Koliko ostali dio može apsorbirati iz ‘vrela’?

– Imamo izuzetnu historijsku prednost koja to olakšava.  Sastoji se od dvije povezane činjenice. Prva je da je veliki broj stanovnika današnjih novih državica živio u Jugoslaviji, to jest u vremenu s drugačijim sistemom i posjeduje sjećanje na vlastitu egzistenciju iz tog doba o kojem diskutiraju i govorkaju povjesničari i političari, o kojem revizionisti blebeću koještarije.  Druga je činjenica da postoji sloj obrazovanih pojedinaca iz tog vremena, ali i mlađih, s kojima skok u kapitalizam ne prolazi tek tako, u potpunoj neosvještenosti o tome koje promjene se dešavaju, u čijem interesu, što one znače za tkz. običnog čovjeka/građanina, i kakva je retorička kutija koja svira pjesmicu o uspjehu pada u kojem su najbolje društvene vrijednosti razbijene, a uvedene promjene ne pokazuju puno toga što bi čovjek poželio – praznjikave kulise demokracije tu su najjači izuzetak – a kamoli karakteristike društva pravednijeg nego što je postojalo prije “tranzicije”.

– Neki intelektualci, iako kritičari današnjih (ne)prilika, ne bi priznali “dobrotu” socijalističkom sistemu.

– Njihove su kritike vrijedne kad iz humanističkog ugla upozoravaju na ono čega humano društvo ne bi smjelo, ili bi moralo imati. Međutim, ono što mi se čini da je često karakteristika njihovog razmišljanja je pozicija koja se zaustavlja u ne-rješenju (ukoliko se želi humano društvo), naime, pozicija koja ne ide dalje od građanskog društva zasnovanog na tkz. slobodnom tržištu (što znači, uvijek na eksploataciji nekoga).  Dakle, takvo građansko društvo granica je koju to mišljnje ne prelazi; to je kočnica koja mu ne dozvoljava da se miče, i zaista, s pretpostavkom o tržištu kao jedinoj alternativi za čovječanstvo, odatle se i ne može pomaknuti. Teško da će itko tvrditi da se blagodati skrivaju u zakočenom mišljenju.

– Gdje tražiti rasplet?

– U ideji humanog progresa – za oslobađanje čovjeka od ekploatacije. Bez takvog oslobođenja, svako je drugačije rjesenje za fundamentalna društvena pitanja preusko, u biti, samo je put za tapkanje na mjestu u nešto komfornijim cipelama – traženje bez mogućnosti nalaženja rješenja.