O reakcijama na Ajhmana u Jerusalimu

tačno.net
Autor/ica 29.1.2015. u 15:56

O reakcijama na Ajhmana u Jerusalimu

Hannah Arendt (1906-1975), New York 1944 © Estate of Fred Stein

Hana Arent je 19. septembra 1963. dobila pismo od Semjuela Graftona u kome on piše da za magazin Look radi “istraživanje o neizmerno interesantnoj reakciji koju je izazvala vaša knjiga Ajhman u Jerusalimu”. Zatim nastavlja: “Nadam se da ćete biti dovoljno ljubazni da se pozabavite pitanjima koja vam šaljem, a koja bi mogla voditi u jedan intervju sa vama,” dodajući da ona ne bi trebalo da njegova pitanja shvati kao “inkvizitorska, u bilo kom smislu”. Koliko je poznato, nije se dogodio nikakav intervju niti se u magazinu Look pojavio bilo kakav članak. Međutim, sledećeg dana, 20. septembra, Hana Arent je napisala Graftonu: “Zahvaljujem vam na pismu i savršeno sam spremna da odgovorim na svako vaše pitanje, uključujući i ono zabavno – o novinarskoj patki o mom “preobraćanju na katoličanstvo”. Džerom Kon

Pitanja Semjuela Graftona

Ja sam, kao i vi, pisac koji traga za istinom. Čini mi se da je reakcija na vašu knjigu sama po sebi značajan politički fenomen koji zaslužuje analizu. U tom duhu vam postavljam sledeća pitanja:

1. Da li smatrate da su rekcije na vašu knjigu bacile bilo kakvo novo svetlo na današnje tenzije u jevrejskom životu i politici? Ako jesu, šta je izašlo na videlo?

2. Šta biste rekli da je stvarni uzrok ovako žestoke reakcije na vašu knjigu od strane onih koji su je napali?

3. Da li biste, u svetlu ove reakcije, promenili bilo šta da sada počinjete sa pisanjem te knjige? Ne mislim u nameri da umirite opoziciju. Mislim, da li vam je reakcija otkrila, za vas iznenađujuću osetljivost nekih Jevreja koju biste sada uzeli u obzir?

4. Da li smatrate da je moguće da je reč “banalnost” mogla uvrediti neke čitaoce, ili ih zavesti na pogrešan trag navodeći ih da zaključe da vi možda smatrate da su njihove patnje “banalne”?

5. Reč “banalnost” u suštini znači “opšte mesto”. Da li smatrate da je moguće da podnaslov zvuči previše uopšteno i previše obuhvatno? Zna se da je pod nacistima zlo bilo opšte mesto. Ali, da se vaša upotreba reči “banalnost” ne čini čitaocima, bar nekim, takvom kao da implicira da je zlo bilo banalnost i opšte mesto svugde? Ja znam šta ste hteli reći i vi znate šta ste hteli reći – ali šta je sa utiskom koji se stvara pre no što se knjiga pročita?

6. Da li priznajete kao dopustivo mišljenje da Hauzner, koji je na kraju krajeva radio kao tužilac, nije imao obavezu da postupa sa punom sudijskom izbalansiranošću? Zar nije njegova dužnost, kao i dužnost svakog drugog tužioca, bila svedena na to da dobije slučaj? Ili, da li mislite da je prekoračio dopustive granice i prešao na jednostranu prezentaciju slučaja?

7. Šta mislite da su Jevreji u Evropi mogli uraditi, u smislu pružanja jačeg otpora? Verovatno ste čitali Jevrejski otpor nacistima Oskara Handlina u magazinu Commentary iz novembra 1962. Da li odbacujete slučaj koji on gradi? (Interesantno je da je on svoj članak napisao pre nego što se pojavila vaša knjiga, izgleda da je imao jasan predosećaj da će problem izbiti na videlo.)

8. Ako su, kao što kažete, nacisti skrivali pravu svrhu transporta u logore smrti, čak i tako što su ubilačke centre prerušavali u železničke stanice, zar nisu Jevreji bili pre žrtve prevare nego izdajstva svojih lidera? U kom trenutku su im lideri njihovih zajednica trebali reći: “Ne sarađujte više, nego se borite!”?

9. Zar nisu jevrejski lideri širom dijaspore radili sa svojim nejevrejskim gospodarima, dodvoravajući se, sarađujući, moljakajući, manevrišući? Zar nije takav metod često bio uspešan? Ako je ovaj stari metod postao zastareo, zar nije pogrešna istorijska interpretacija najviše za šta bi jevrejski lideri mogli biti krivi? Zar se od njih moglo očekivati da shvate da nacizam nije poslednji stadijum razvitka antisemitizma nego manifestacija jednog novog zla, potpunog totalitarizma povezanog sa genocidom?

10. Nije li Ajhman u ratnim uslovima, čak i u ograničenoj ulozi koju mu pripisujete, mogao izazvati odlaganje transporta i zbrku, da je hteo da sačuva makar nekoliko života? Zar nije očigledan odgovor da to nije hteo, što je dovoljno da bude nazvan monstrumom u bilo kom smislu ove reči? U vašoj knjizi se, naravno, tvrdi da je on kriv i ja razumem poentu koju ističete, da u totalitarnom sistemu čak i činovnik može vršiti nesumnjivo zlo, ali zar tu nema i nešto više, u Ajhmanovoj privrženosti i posvećenosti svom zadatku? Pokušao sam da shvatim zašto se Masmano kao raketa ustremio na vaš opis Ajhmana i zašto su ljudi bili uznemireni. Našao sam da intelektualno prihvatam vaše objašmjenje, ali da se narogušim svaki put kad minimizirate Ajhmanov značaj. Kada nastavite da objašnjavate ja se smirim, a onda se opet iznova uznemirim kada kasnije umanjujete Ajhnanovu važnost. Da li je moguće da su vaše teze izašle na scenu pomalo prerano – da bi reakcija bila sasvim drugačija da su iznesene za, recimo, dvadeset pet godina. Drugim rečima, da li je po vašem mišljenju tajming u osnovi kontroverze?

11. Da li smatrate da su Jevreji kao celina išta naučili iz iskustva hitlerizma.

12. Da li je iko od jevrejskih lidera podržao vašu knjigu, i ako jeste, ko?

13. Ovo poslednje nije pitanje pošto ja ne postavljam takva pitanja. Reći ću vam, čisto kao informaciju, da u jevrejskim krugovima kao jedan od komentara u vezi sa vama kruži priča da ste se “preobratili na katoličanstvo”. Pošto ja ne ulazim ni u čija religijska uverenja, ne tražim od vas da ovo prokomentarišete. Ukoliko vi mislite da je to potrebno, vaše napomene bi bile dobrodošle, ali ja neću izvoditi nikakve zaključke ako odbijete da govorite o ovoj stvari.

Odgovori Hane Arent

Dozvolite mi da započnem odgovorom na pitanje koje niste postavili: Zašto sam ja, pisac i nastavnik političke filozofije, koja se nikad nisam bavila reporterskim poslom[1] želela da odem u Jerusalim na suđenje Ajhmanu? Pored očiglednog odgovora, na koji sam ukazala u svojoj knjizi tako što sam sebe svrstala u publiku, ne među reportere i novinare nego među “preživele” (“emigrante iz Evrope poput mene same, koji su u svom srcu znali sve što se imalo znati”), imala sam tri razloga:

Prvo, želela sam da jednog od glavnih krivaca vidim svojim očima, uživo. Kad sam, mnogo godina ranije, opisivala totalitarni sistem i analizirala totalitarni mentalitet bavila sam se pre “tipovima” nego individuama, a ako gledate na sistem kao celinu svaka osoba zaista postaje “mali ili veliki šraf” u mašineriji terora. Velika prednost sudske procedure je da vas neizbežno suočava sa ličnošću i ličnom krivicom, sa individualnom motivacijom i odlukama, sa posebnostima koje u drugom kontekstu, u kontekstu teorije, nisu relevantne. Drugim rečima, htela sam da saznam: Ko je bio Ajhman? Kakva su bila njegova zlodela ne u meri u kojoj su bila deo nacističkog sistema nego u meri u kojoj je on bio njihov slobodan agens? To je u suštini isto pitanje na koje sud pravde mora odgovoriti kada donosi presudu. I upravo iz tog razloga je čitava teorija malog šrafa (teorija odbrane) u ovom kontekstu potpuno irelevantna.

Drugo, postoji široko rasprostranjena teorija, kojoj sam takođe i ja doprinela, po kojoj ovi zločini prkose mogućnosti ljudskog suđenja i razaraju okvire naših pravnih institucuja. A ovaj argument se često povezuje sa mnogo običnijim pojmovima neizvesnosti “političke pravde”, sa teškoćom suđenja za zločine počinjene od strane suverene države, ili sa “teškim položajem” vojnika koga “preki sud može osuditi na streljanje ako ne posluša naređenje ili sudija i porota na vešanje ukoliko posluša” (Dicey, Low of the Constitution). Postoji najzad i pravno najinteresantnije pitanje: U kojoj meri je optuženi znao da čini zlo dok je vršio svoja zlodela? Ovo pitanje je, kao što možda znate, igralo presudnu ulogu na mnogim suđenjima za ratne zločine u Nemačkoj. Ukratko, činjenice ovog slučaja su bile takve da se nije radilo o “običnom zločinu” niti o “običnom zločincu”, ali to “nije moglo, na shvatljiv način, značiti da bi on koji je pobio milione zbog samog tog razloga trebao da izbegne kaznu”. Želela sam da otkrijem: Koje su mogućnosti da naš pravni sistem i institucije dodele pravdu kad se suoče sa ovim novim tipom zločina i zločinca?

Treće, razmišljala sam mnogo godina, da budem precizna: trideset godina, o prirodi zla i želja da se suočim ne sa zločinima, koji su na kraju krajeva bili dobro poznati, nego sa samim zločincem bila je verovatno najsnažniji motiv moje odluke da odem u Jerusalim.

Da pređem na vaša pitanja. Ja se svakako slažem sa vama da je reakcija na moju knjigu “sama po sebi jedan značajan politički fenomen”, ali se nadam da ćete razumeti da ova reakcija, i pored neprijatnosti koje mi je priredila, ima za mene nesumnjivo drugorazredan značaj.

1. Nemam konačan odgovor na vaše prvo pitanje: Da li su ove reakcije bacile novo svetlo na jevrejski život i politiku, i šta je izašlo na videlo? Moj osećaj je da sam nenamerno dirnula u jevrejski deo onoga što Nemci nazivaju “nesavladana prošlost” (die unbewältigte vergangenheit). Danas mi izgleda da je ovo pitanje bilo na putu da nekako izbije i da ga je moj izveštaj kristalisao u očima onih koji ne čitaju obimne knjige, na primer Hilberga (Raul Hilberg, The Destruction of the European Jews, Chicago, 1961, knjiga koju Hana Arent često citira u Ajhmanu u Jerusalimu – prim. Džerom Kon), i ubrzao njegovo stavljanje na javnu raspravu. Ovaj osećaj podržava pismo datirano 7. marta 1963. od Dr. Zigfrida Mozesa, bivšeg državnog revizora Izraela, predsednika instituta Leo Bek i takođe, ja mislim, predsednika jevrejskog saveta Nemačke. On piše: “Došao sam u Njujork sa nacrtom izjave jevrejskog saveta Nemačke. To je napad na stavove iznesene u Hilbergovoj knjizi i Betelhajmovim člancima. Sada (to jest nakon objavljivanja mojih članaka u Njujorkeru) odbrana saveta se u prvom redu mora suprotstaviti vašim člancima”. (Prevodim, pismo je pisano na nemačkom. Možete naravno videti original. Nakon prijema pisma imala sam dugačak razgovor sa Dr. Mozesom u Bazelu. Ako želite mogu vam pričati o tome. Čini mi se da to u kontekstu vašeg pitanja nije relevantno.)

2. Ukazala sam na jedan od pravih razloga žestoke reakcije na moju knjigu. Čini mi se da je drugi važan razlog zbog koga su ljudi stekli utisak da sam napala jevrejski establišment to što ja nisam samo iznela ulogu jevrejskih saveta tokom konačnog rešenja nego sam i ukazala na to da se ne radi prosto o “izdajnicima”. Drugim rečima, otkako se sudski proces dotakao uloge jevrejskih saveta tokom konačnog rešenja, a ja izvestila o tim incidentima, sve sadašnje jevrejske organizacije i njihovi lideri misle da su napadnuti. Ono što se zatim dogodilo bili su, po mom mišljenju, usklađeni i organizovani napori da se stvori jedna “slika” i da se knjiga koju sam napisala zameni tom slikom. Nešto vrlo slično se izgleda dogodilo u odgovoru na Hohutovu dramu Namesnik (The Deputy / Der Stellvertreter) koja propituje vatikansku politiku prema nacističkom sistemu. Pitanje koje postavlja Hohut je veoma jednostavno: Zašto Pačeli nikad nije javno protestvovao, prvo protiv progona i na kraju protiv masovnog ubijanja Jevreja? Niko nikada nije osporio činjenicu da je papa znao sve detalje. Odmah zatim Osservatore Romano piše sledeće: “Da su Hohutove teze ispravne sledilo bi da ni sam Hitler ni Ajhman ni SS nisu odgovorni za Aušvic, Buhenvald, Mathauzen i sve ostale zločine… nego papa Pije”. Ovo je, naravno, čista glupost i Hohut nikad nije rekao tako nešto. Ali to je poslužilo jednoj važnoj svrsi: stvorena je jedna “slika” na štetu pravog problema; zatim se naširoko raspravljalo o toj slici i Hohut se našao u apsurdnom položaju da mora da se brani za nešto što nikada nije rekao. Ovakva namerna izvrtanja i potpuna falsifikovanja mogu biti efikasna ako su organizovana i masovna. Napadnuti autor malo šta može učiniti osim da kaže zajedno sa Anatolom Fransom: “Ako me optuže da sam ukrao kule Notr Dama, napuštam zemlju”. (Izvor za problem oko Hohuta: Mercur, br. 186, avgust 1963, str. 812 ff.)

3. Nisam bila iznenađena “osetljivošću nekih Jevreja”, a pošto sam i sama Jevrejka mislim da imam sve razloge da me to ne uzbuni. Verujem da je protiv dostojanstva naše profesije – “pisac koji traga za istinom” – da takve stvari uzimamo u obzir. Ali žestina i, posebno, jednodušnost javnog mnjenja organizovanih Jevreja (ima jako malo izuzetaka) su me zaista iznenadile. Zaključila sam da nisam povredila samo “osetljivost” nego i određene interese, a to pre nisam znala.

Međutim, postoji i druga strana stvari, a da bih o njoj raspravljala moram se pozvati na moju knjigu O revoluciji (mrzim to da radim, ali tome nema pomoći.) Na strani 277 (i na nekim drugim mestima) govorim o političkom značaju javnog mnjenja, koje po mom mišljenju stoji u suprotnosti prema autentičnom javnom duhu. Tu iznosim mišljenje očeva osnivača i kažem: “Demokratiju… su prezirali zato što u njoj javno mnjenje vlada tamo gde bi trebalo da preovlađuje autentični javni duh, a znak ove izopačenosti je jednodušnost građanstva: jer ‘kad ljudi o raznim važnim pitanjima razmišljaju smireno i slobodno oni neminovno o nekima od tih pitanja formiraju različita mišljenja. Međutim, kad njima zavlada neka zajednička strast tada će njihova mišljenja, ako se još mogu tako nazvati, biti ista“. Džejms Medison, Federalistički spisi br. 50.

Ovde je, kažem, “presudna inkopatibilnost između vladavine jednodušnog javnog mnjenja i slobode mišljenja” jer “vladavina javnog mnjenja ugrožava čak i mišljenje onih malobrojnih koji možda imaju snage da to mnjenje ne dele… Ovo je razlog zbog koga su očevi osnivači bili skloni da vladavinu zasnovanu na javnom mnjenju izjednače sa tiranijom”. Poenta je u tome da “mnjenje nikad ne pripada grupama nego isključivo pojedincima koji ‘razmišljaju smireno i slobodno’, a nijedno mnoštvo, bilo da je deo društva ili društvo u celini, nikada neće biti sposobno da formira neko mnjenje”. Interesne grupe imaju pseudo-mnjenja i ako se takve grupe iz bilo kojih razloga, ispravnih ili pogrešnih, osete ugroženima one će pokušati da isključe iz svoje zajednice “nezavisne” ljude koji ne pripadaju organizaciji da bi mogle da kažu: daleko od toga da su ovi ljudi nezavisni, oni samo govore u ime nekih drugih interesa. Mnoge novinarske patke koje se danas šire u jevrejskim krugovima – da sam spremna da se preobratim na katoličanstvo (vaše 13. pitanje) ili da sam sada član američkog Saveta za judaizam ili da sam “samomrzeći antisemita” i tako dalje – su dobro poznati rekviziti u takvim kampanjama.

Zato mi vaše treće pitanje izgleda pomalo pogrešno. Ja se jedino mogu zapitati: Da li bih ja, u svetlu ove političke kampanje, išta promenila? Odgovor je: Moja jedina alternativa je bila da uopšte ne pišem; čim sam počela da pišem bila sam vezana obavezom da kažem istinu onako kako je ja vidim. Nisam bila svesna opasnosti. Da li bih izbegavala sporna pitanja da sam znala? Ovo pitanje je za mene veoma važno. Ja nisam u politici i nisam ni voljna ni sposobna da se nosim sa situacijom koja je nastala; to veoma ozbiljno remeti moj rad, a publicitet koji je s tim u vezi je za mene i moj način života prvorazredna smetnja. Ipak, zbog prirode mog posla i zadatka koji sam sebi postavila – Kakva je priroda zla? – pretpostavljam da bih svakako učinila isto i izveštavala sa suđenja na činjeničnom nivou. Alternativa je bila da ono što sam tu saznala inkorporiram u svoja teorijska dela, što bi naravno bilo potpuno bezopasno pošto ih moji oponenti nikad ne bi čitali.

4. i 5. Zašto bi čitaoci kad vide izraz “banalnost zla” trebalo da zaključe da su “njihove patnje banalne”, to leži izvan moje moći poimanja. Na to se može odgovoriti jedino protivpitanjem: Zašto Džoni ne ume da čita?

Nadam se da ne zamerate na šali. Pošto nikad nisam pisala za široku publiku nisam znala šta se može dogoditi. Vi izjednačavate “banalnost” sa “opštim mestom” i ja se bojim da su rečnici na vašoj strani. Za mene postoji veoma važna razlika: opšte mesto je onaj čest, običan događaj, ali nešto može biti banalno i ako nije obično. Štaviše, ono što se u izrazu – “banalnost zla” – tvrdi stoji u suprotnosti sa “radikalnim zlom” (Kant) i, popularnije, sa široko rasprostranjenim mišljenjem da ima nešto demonsko, grandiozno, u velikom zlu, da postoji tako nešto kao moć zla da donese nešto dobro. Mefisto u Faustu je Geist der stets das Böse will und stets das Gute schafft (Duh koji stalno želi da čini zlo a stalno stvara dobro); đavo viđen kao pali anđeo (Lucifer) sugeriše da najbolje najverovatnije postaje najgore; čitava Hegelova filozofija počiva na “moći negacije”, nužnost, na primer, dovodi do “carstva slobode” i tako dalje. Pitanje je na suđenje stiglo preko Servatijusa (Ajhmanovog advokata odbrane) na najvulgarnijem nivou, naravno. Međutim, problem je u tome što je evropski cionizam (za razliku od držanja američkih cionista) često mislio i govorio da je zlo antisemitizma bilo neophodno za dobrobit jevrejskog naroda. Prema rečima dobro poznatog cioniste koji u pismu upućenom meni raspravlja o “izvornoj cionističkoj argumentaciji: Antisemitizam želi da se oslobodi Jevreja a jevrejska država želi da ih primi, to se savršeno uklapa”. Koncept da možemo iskoristiti naše neprijatelje za naše vlastito spasenje za mene je oduvek bio “izvorni greh” cionizma. Dodajte tome ovo što mi je jedan još istaknutiji cionistički lider rekao tonom ispovedanja najunutrašnjijeg uverenja: “Svaki nejevrejin je antisemita” što implicira da je “dobro što je tako, jer kako bi inače privukli Jevreje u Izrael?”, pa ćete shvatiti zašto verujem da su izvesni elementi cionističke ideologije veoma opasni i da bi ih za dobro Izraela trebalo odbaciti.

Ali da se vratim vašem pitanju. Istina je, naravno, da je u nacističkoj Nemačkoj zlo bilo opšte mesto i da je “bilo mnogo Ajhmana”, kao što stoji u naslovu nemačke knjige o Ajhmanu. Ali ja nisam na to mislila. Htela sam da kažem da zlo nije radikalno, da nema koren (radix), da nema dubinu i da je upravo iz tog razloga tako strahovito teško misliti o njemu, jer mišljenje po definiciji želi da dosegne do korena stvari. Zlo je površinski fenomen, i umesto da bude radikalno ono je samo ekstremno. Zlu se odupiremo tako što ne bivamo obuzeti površinom stvari, tako što se zaustavljamo i počinjemo misliti – to jest, tako što dospevamo u drugu dimenziju drugačiju od dimenzije svakodnevnog života. Drugim rečima, što je neko površniji to je verovatnije da će se prepustiti zlu. Indikacija takve površnosti je upotreba klišea a Ajhman je, sam bog zna, savršen primer toga. Svaki put kad je bio u iskušenju da misli svojom glavom on je rekao: Ko sam ja da sudim ako svi oko mene – to jest, atmosfera u kojoj ne misleći živimo – misle da je ispravno ubijati nevine ljude? Ili da to kažemo malo drugačije: svaki put kad je pokušao da misli Ajhman je odmah počinjao da misli na svoju karijeru, koja je do kraja bila glavna stvar koja mu je bila na umu.

(„Šta sam time htela da kažem? Ne da je zlo opšte mesto. Opšte mesto je ono što se često događa, nešto može biti banalno čak i ako se ne događa često. Naravno, način na koji je Ajhman govorio možda je takođe bio opšte mesto (iako sumnjam u to), ali je to bilo banalno u smislu površnosti od koje se diže kosa na glavi. Htela sam da kažem da zlo ne samo da nije radikalno nego da nema korene, da je površinski fenomen; zbog toga je tako zarazno. Zlo je ekstremno a ne radikalno. Ono se može proširiti preko čitavog sveta poput gljivica i uništiti ga upravo zato što nigde nije ukorenjeno. Zato je tako teško misliti o njemu. Rekla sam da ono prkosi mišljenju i govoru zato što se mišljenje trudi da dohvati korene, da dođe do neke dubine, i tako biva frustrirano ovim fenomenom. Bili su to najbanalniji motivi, ne posebno pokvareni (kao kod sadizma ili želje za ponižavanjem ili volje za moć), koji su Ajhmana načinili takvim užasnim zločincem. On nije sebi predstavljao patnje kojih je bio uzrok, baš kao što je u Jerusalimu ostao okrenut sebi, govoreći iznova i iznova istim rečima, klišeima itd, takoreći nikada ne shvativši gde se nalazi i kome govori.“ Predavanje u Čikagu 30. oktobra 1963.)

(„Što se tiče pogrešnog shvatanja, podnaslov O banalnosti zla je često zaista bio pogrešno shvaćen. Ništa nije moglo biti dalje od moje namere nego da trivijalizujem najveću katastrofu našeg veka. To što je nešto banalno ne znači odmah da je i trivijalno ili da se obično događa. Ja mogu oceniti neko mišljenje ili osećanje kao banalno čak i ako niko pre toga nije izrekao takvu stvar i čak i ako njene posledice vode u katastrofu. Tako je Tokvil, na primer, sredinom prošlog veka odgovorio na rasne teorije Gobinoa, iako su one u to doba bile originalne i u isto vreme takođe i opasne i površne. To je bilo zlo puno konsekvenci. Ali, da li je isto tako bilo i puno smisla? Kao što znate, bilo je puno pokušaja da se nacional socijalizam trasira u dubinu nemačke i evropske intelektualne prošlosti. Smatram da su takvi pokušaji pogrešni i čak vrlo štetni jer svojom argumentacijom lišavaju ovaj fenomen njegove najupadljivije karakteristike – a to je njegova potpuna plitkost. Da nešto može biti rođeno u slivniku i da uprkos nedostatka dubine može istovremeno zadobiti moć nad skoro svakim – to je ono što ovaj fenomen čini tako zastrašujućim.“ The Eichmann case and Germans u Jewish Writings str. 487)

Bojim se da još uvek nisam odgovorila na vaše glavno pitanje: “šta je sa utiskom koji je stvoren pre čitanja knjige?” Možda ste u pravu. Nemam običaj da mislim o “utisku” koji stvara ono što pišem, bar ne u ovom smislu na koji ste ovde mislili. Zadovoljna sam kad nađem reč ili sentencu koja mi izgleda objektivno adekvatna i prikladna. Ali, da li zaista verujete da bi stvari stajale i za trunku drugačije da knjiga nema podnaslov? Mislim da je to iluzija.

6. Ne samo da bih priznala “kao dopušteno mišljenje da Hauzner (tužilac) nije imao obavezu da postupa sa punom sudijskom izbalansiranošću” nego sam tako i rekla: “Očito, državni tužilac nema obavezu da učini dostupnim dokaze koji ne idu u korist optužbe”. Međutim, pokazalo se da možda ni vi ni ja nismo bili u pravu, bar ne za jerusalimski proces čija se formalna procedura ipak odvijala po britanskom zakonu. Jer, ja sam primila sledeću ispravku od jednog kanadskog advokata: “Ta propozicija niti je očita niti ispravna; po kanadskom zakonu tužilac je dužan da vodi fer proces”. On zatim citira jednu odluku kanadskog vrhovnog suda u kojoj stoji inter alia (između ostalog) da je “tužilac dužan da dostavi, za svaku materijalnu činjenicu, dokaze koji su poznati optužbi, bilo da idu u korist optuženog ili ne.”

Međutim, čini se da je ovde bilo uključeno više od toga: jedna je stvar ne “postupati sa punom sudijskom izbalansiranošću”, a nešto sasvim drugo dovlačiti na proces ogromnu količinu materijala koja nema nikakve veze sa zločinima optuženog. Tokom suđenja je predsedavajući sudija bio taj koji je uporno prigovarao da optužba “slika sliku” tako da ovde nije bilo uobičajenog natezanja između optužbe i odbrane nego između tužioca i sudije. Mnogi dopisnici koji su pokrivali suđenje bili su bolno svesni toga.

7. i 8. Pitanje otpora: nigde nisam postavila to pitanje; ono što sam ranije rekla o “slici” koja je kreirana da bi zamenila knjigu važi i ovde. Ovo pitanje je postavio Hauzner. Ja sam dva puta govorila o tom pitanju, u prvom poglavlju gde sam ga nazvala “glupim i okrutnim” i kasnije kad sam rekla da je Hauznerovo pitanje “služilo kao dimna zavesa za pitanje koje nije postavljeno”: Zašto su jevrejski funkcioneri sarađivali? Razlika između ova dva pitanja mi izgleda skoro previše očigledna da bih je komentarisala. Nikada nije postojao trenutak u kome su “lideri njihovih zajednica” mogli reći Jevrejima “Ne sarađujte više, nego se borite!”, kako ste to vi formulisali. Otpor, koji je postojao ali je igrao veoma malu ulogu, značio je samo jedno: Ne želimo ovu vrstu smrti, želimo da umremo časno. Međutim, pitanje saradnje je zaista uznemirujuće. Sasvim je izvesno da je postojao trenutak kada su jevrejski lideri mogli reći: Nećemo više da sarađujemo, pokušaćemo da iščeznemo. Ovaj trenutak je mogao nastati kad su nacisti zatražili od njih, već potpuno informisanih o tome šta deportacije znače, da sastave liste za deportacije. Nacisti su im sami dali broj i kategorije onih koji je trebalo otpremiti u centre za ubijanje, ali o tome ko će otići i kome će biti pružena šansa da preživi odlučivala je jevrejska uprava. Drugim rečima, oni koji su sarađivali bili su u tom posebnom trenutku gospodari života i smrti. Možete li zamisliti šta je to značilo u praksi? Uzmite primer Terezijanštata, gde je svaki detalj svakodnevnog života bio u rukama jevrejskih starešina, i zamislite šta bi se dogodilo nekom logorašu ako bi se ikada usudio da dovede u pitanje “mudrost” bilo koje odluke koju su donele starešine.

Što se tiče opravdanja ove politike, ima ih mnogo; najvažnija se nalaze u Kastnerovom izveštaju koji se pojavio u Nemačkoj. Bilo je dosta uobičajeno da se misli: (a) Ako neko od nas treba da umre bolje je da o tome odlučujemo mi nego nacisti. Ja se ne slažem sa tim. Bilo je beskrajno bolje pustiti naciste da se bave svojim ubilačkim poslom. (b) Stotinama žrtava spasićemo hiljade. Ovo mi zvuči kao poslednja verzija žrtvovanja ljudi: odaberite sedam devica i žrtvujte ih da stišate gnev bogova. Dobro, ovo nije moje religijsko uverenje, a sasvim sigurno to nije vera judaizma. I na kraju, teorija manjeg zla: Služimo da bismo sprečili gore ljude da zauzmu te položaje. (Postoji analogija sa “dobrim ljudima” koji su služili naciste u Nemačkoj.)

Na pitanje šta je bilo poznato a šta nije, teško je odgovoriti, ali u prilično velikom broju slučajeva jevreski lideri su znali ono što jevrejski narod kao celina nije znao. Ovo je naročito tačno za Terezijanštat i za Mađarsku. Kastner piše u svom izveštaju: Znali smo više nego dovoljno. Ovde je, kao i drugde, od vrhunske važnosti uvek imati na umu distinkciju između jevrejskih lidera, koji su stalno imali posla sa nacistima i generalno bili prilično dobro informisani, i jevrejskog naroda, koji je obično bio u kontaktu samo sa jevrejskom upravom. Na primer, odluka da se narodu ne kaže šta transporti znače dovela je u Terezijanštatu do toga da su se ljudi dobrovoljno prijavljivali za deportacije!

Odgovorila sam vam na vaše pitanje po ovoj tački, ali moram da istaknem da uopšte nisam imala nameru da skrenem pažnju javnosti na ovaj deo naše “nesavladane prošlosti”. Dogodilo se da se problem sa Judenräte (jevrejskim savetima) pojavio na suđenju i ja sam izveštavala o tome kao što sam izveštavala o svemu ostalom. Unutar konteksta mog izveštaja ovo nije igralo istaknutu ulogu ni po obimu ni po naglasku. Kasnije je to bilo naduvano preko svake razumne mere.

9. Ovde su vaše teze ponešto nalik na Hilbergove. Ja nemam svoju vlastitu teoriju; da bih mogla zauzeti stav morala bih dublje zaći u jevresku istoriju, što nemam nameru da radim. Ovako, na brzinu, rekla bih da čak i ako su vaše teze ispravne to može važiti samo za početne stadijume nacističkog režima; to ne može objasniti ulogu koju su Judenräte igrali u slanju ljudi u smrt.

10. Ne verujem da je Ajhman mogao sabotirati naređenja čak i da je to želeo. (On je, kao što sam izvestila, jednom učinio nešto slično.) Međutim, mogao je dati ostavku na svoj položaj i ništa mu se ne bi dogodilo osim zaustavljanja karijere. On je naravno, kao što sam nekoliko puta rekla, dao sve od sebe da učini ono što mu je rečeno. Ako je ova posvećenost zadatku dovoljan dokaz da ga se nazove monstrumom, morate zaključiti da su velika većina Nemaca pod Hitlerom bili “monstrumi”. Ne razumem sasvim zašto ste bili tako uznemireni “svaki put kad bih ja minimizirala Ajhmanov značaj”. Ne mislim da sam bilo šta minimizirala, samo sam rekla šta je on mogao učiniti a šta nije, koje su bile njegove kompetencije i tako dalje. Optužba, koju je presudom sledio vrhovni sud (u oštroj razlici prema okružnom sudu), se ponašala kao da na optuženičkoj klupi nije bio Ajhman nego Hajdrih ili čak Hitler. To je bilo apsurdno. Nisam ja “umanjila Ajhnanovu važnost” nego dokazi. Kad sam odlučila da odem u Jerusalim i sama sam bila pod utiskom da je on bio mnogo važniji nego što je u stvari bio. Jedan od razloga za ovo pogrešno shvatanje bilo je to što je on uvek bio zadužen za pregovore sa Jevrejima, zato je u našoj mašti igrao veću ulogu nego u nacističkoj hijerarhiji.

Bez sumnje, svi se nadamo da će reakcija na moj izveštaj “biti potpuno drugačija… za dvadeset pet godina”. Međutim, da li to znači da je sada prerano da se piše i prosuđuje? Na kraju krajeva, osamnaest godina je znatan period tako da, sudeći prema drugim takvim događajima, postoji opasnost da uskoro budemo preplavljeni interesno inspirisanom literaturom koja će pokušati da sve opere. To se dogodilo, na primer, u Nemačkoj sa ljudima koji su 20. jula 1944. pokušali da ubiju Hitlera. Međutim, dozvolite mi da ponovim još jednom: Ako stvari tako stoje, ako rezultat moje i nekoliko drugih knjiga, koje su bar pokušale da kažu istinu ne obazirući se na bilo šta drugo, treba da bude proizvodnja više laži nego što bi ih inače izašlo na svetlo dana, ja sigurno neću uzeti učešća u istraživanjima i pisanjima istorije koja slede. Ja nisam napisala “knjigu o Jevrejima”, a da sam želela da pišem o jevrejskom Holokaustu sigurno ne bih ni sanjala da za polaznu tačku uzmem suđenje Ajhmanu.

11. Na ovo pitanje je teško odgovoriti zato što se odnosi na “Jevreje kao celinu”. Iskustvo hitlerizma je nesumnjivo imalo najdublji uticaj na Jevreje širom sveta, to jest na svakog od nas ponaosob. Ja sam govorila o neposrednoj reakciji na knjigu, a ponekad sam mislila da smo svedoci dubokih promena u “nacionalnom karakteru” – to jest, u meri u kojoj je jedna takva stvar moguća. Ali nisam sigurna; i dok mislim da je krajnje vreme da se iznesu činjenice o ovoj stvari, osećam da za tako dalekosežne tvrdnje još nije došlo vreme. Prepustimo to budućim generacijama.

12. Primila sam mnogo pisama od Jevreja koji su podržali moju knjigu. Što se tiče jevrejskih lidera – nekoliko rabina i Savet za judaizam. Jevreji koji su podržali moju knjigu su uglavnom nalik meni – Jevreji koji nemaju jakih veza sa jevrejskom zajednicom, ali koji nisu ravnodušni prema činjenici svog jevrejstva. Pre početka kampanje reakcija je bila drugačija. Bio je, na primer, jedan jidiš kritičar, mislim da se zvao Glatštajn, koji je napisao pozitivan prikaz. Četiri nedelje kasnije, kao da tako nešto nikad nije napisao, on piše o zloj knjizi jedne zle osobe – ili nešto u tom smislu. Još interesantnije: prvi izveštaj u Jerusalim postu o člancima iz Njujorkera je potpuno pozitivan. A ugledni hebrejski dnevni list Haaretz traži da otkupi prava na preuzimanje (zaista su štampana dva dugačka nastavka bez ikakvog ograđivanja od strane izdavača) i prava na objavljivanje za izdavačku kuću Schocken. Gustav Šoken je bio izdavač i vlasnik lista Haaretz. I ponovo, iznenada su promenili mišljenje.

13. Odgovorila sam na vaše pitanje. Nema u tome nikakve istine. Pretpostavljam da su se glasine pronele u staroj nadi – semper aliquid adhaeret. (Audacter calumniare semper aliquid haeret – Kleveći smelo, uvek se nešto prilepi.)

Iz knjige Hane Arent The Jewish Writings, urednici Jerome Kohn i Ron H. Feldman, Schocken Books 2007.

Preveo Branislav Dujmić

Peščanik.net, 27.01.2015.

———–

  1. Hana Arent je pre odlaska u Jerusalim pisala tekstove za novine – na primer članke za Aufbau koji su uvršteni u ovu knjigu (Jewish Writings) – ali je ovo bio prvi put da je dobila zadatak (od Njujorkera) da izveštava o nekom specifičnom događaju. (prim. Džerom Kon)
tačno.net
Autor/ica 29.1.2015. u 15:56