Obećavajuća budućnost

Edin Husković
Autor 2.12.2016. u 09:31

Izdvajamo

  • Iz moćnih automobilskih zvučnika razliježe se melos neizostavne Balkanske Rapsodije: „Sviće iza tmurnih oblaka, novo vrijeme traži starog čovjeka, ja bih stvarno rado da se poklonim boljem al' ga nigdje ne vidim...“ Francuska rivijera Mediterana mora da je prilično vjerna replika raja. Sa mnom, baš kao što je to Timerman predvidio, dane odmora provodi i Lejla. Nisam se durio na istinitost njegove prognoze jer Lejla je obdarena prelijepim tijelom, a i nije glupa kao Sara za koju mi prijatelji javljaju da se jede od zavisti. Tako sam počeo uživati blagodati slave prije nego mi se ona zaista i desila u životu.

Povezani članci

Obećavajuća budućnost

 foto: inverse      

Zaibretih se. Visina cijene u mojoj glavi isključila je iz opticaja svako razmišljanje o nevjerovatnosti situacije u kojoj sam se obreo. To je, računao sam napamet, negdje oko dvadeset tri i pol miliona konvertibilnih maraka. Sad je samo trebalo otkriti da li je ovaj neobičan gospodin preda mnom uistinu ozbiljan kao što izgleda, ili je u pitanju nečija neslana šala čiju pozadinu do sada još nisam otkrio.        

Priča koju sam upravo završavao imala je sretan kraj. Međutim život kojeg sam proživljavao nije bio naročito ugodan, čak štaviše: šamarao me po licu puninom neukroćene snage. Iako sam imao želju da pozovem svoju djevojku i da je zamolim da pročita kratku storiju koju sam upravo spašavao u kompjuterski folder, znao sam da bih tom molbom kod nje izazvao bijes. Jer nije bila zadovoljna kvalitetom zajedničkog života sa mnom, i mrzila je moje priče. Ne toliko same priče, koliko činjenice da ih nisam uspijevao prodati izdavačima i da, samim tim, nisam mogao zaraditi novac koji nam je bio potreban za ulazak u brak ili samo nešto bolji život udvoje. Čak je i naš ljubavni odnos, radi loše finansijske situacije, postajao sve neizvjesniji.

Ne baš da nisam radio ništa. Bosna i Hercegovina, desetak godina nakon završetka bratoubilačkog rata, za mlade ljude nije pružala gotovo nikakvu perspektivu i mnogi su bili bez posla. Oficijelno i ja. Međutim prastari Mercedes, 508 D furgon, od dvije i pol tone nosivosti nije me ostavljao u potpunosti bez kruha jer sam na svakojake načine ipak uspijevao da zaradim neku mizernu plaću na crno. Preprodavao sam bižuteriju, zimi distribuirao ugalj po kojeg sam išao u stotinjak kilometara udaljeno mjesto od Mostara u istočnoj Hercegovini – Gacko, vršio kratke transportne usluge i pisao za lokalne novine čiji bi mi urednik uspijevao isplatiti tek svaki treći honorar i to polovičan. Nešto jače novine i izdavači u glavnom gradu Sarajevu glatko bi me odbijali. Je li to slava proslijeđivana po babi i stričevima ili me je na takvo ojađeno razmišljanje o zavjeri nagonila ranjena sujeta neshvaćenog umjetnika?

Novu sam priču pohranjivao u kompjuter kad se začu zvono. U stvari, stan je bio prvi sprat kuće koja je porodično nasljedstvo mene i moje sestre nakon umrlog oca, a sestra je sa majkom živjela u prizemlju. Srećom, naš radni i uspješan otac poživio je toliko dugo da ne samo da je uspio skoro u potpunosti završiti prostranu kuću, nego je vlastitim naporom i radom obnovio i poslije značajnih ratnih razaranja. Ja i sestra sada smo imali muke i sa običnim plaćanjem računa.

Kada sam ugledao visoku mušku priliku na vratima, u prvi mah pomislih da je komunalac električnog ili vodovodnog preduzeća, međutim čovjek nije mahao neplaćenim računima. Ne bješe niti rekviziter, jer rekviziteri obično sa sobom vuku ogromne torbe pune svakojake robe koju ovaj, naravno, nije imao. Onda se prenuh jer pomislih da preda mnom stoji utjerivač dugova napuckan od nekog od mojih povjerenika kojem je dojadilo čekati novce koje potražuje. Trznuh se od iznenađenja kada posve neobičnim naglaskom izusti prvu rečenicu:

„Gospodine Hamzagiću, htio bih da pogledam neke od vaših knjiga koje ste napisali u posljednjih pet godina.“

Nisam primjetio da je govoreći micao usnama.

„Izvolite ući.“ – izustio sam jedva čujno.

Tip je bio manji nego kako se to činilo u prvi mah. Odjeća mu je bila tamna, ali neodređena, nešto između nižerazrednog svečanog odijela i uske sportske trenirke. Tek naknadno primjetih kako su gornji i donji dio odore bili ujedno, poput kombinezona. Obuća je bila posve prozirna, plastificirana nekom plavom tvari i dignuta do iznad članaka. Kombinezon je obuhvatao i stopala. U trenutku dok je izgovarao drugu rečenicu, netremice mu se zagledah u lice. Bilo je čudnije od njegova načina oblačenja, jer su mu očne duplje po svojim linijama najviše nalikovale umanjenim konturama paralelno poredanih banana, a trepavice su bile rijetke i razmaknute kao pipci ukočenog kukca. Nos mu je bio spljošten, nalik egzotičnoj školjci, a usne sitne i beskrvne kao organ koji ne odgovara svojoj funkciji. Kad sam se još bolje zagledao u čudnu priliku pored sebe nisam se mogao oteti dojmu da je osoba koja se tako iznenada našla u mom domu nosila neku jezovito-komičnu masku iz nekog razloga skrivajući svoj stvarni lik.

„Ime mi je Timerman i dolazim iz budućnosti.“

Nekada, u bivšoj Jugoslaviji, Budućnost je bio čest naziv sportskih timova ili radnih kolektiva,  pa sam pomislio da je čovjek predstavnik nekog preduzeća ili udruženja. No, prije nego što sam upitao za podrobnije objašnjenje uveo sam ga u dnevni boravak htijući ga upoznati sa Sarom. Ali Sara se već spremala na odlazak i tek je u prolazu, u znak pozdrava, kimnula glavom prema Timermanu. Brzo sam mu se izvinuo i krenuo za Sarom u hodnik. Valjda je i kratki pogled prema nepoznatom gostu bio dovoljan da vidi koliko je neobičan i prilično zbunjujući izgled imao.

„Kakva je ono kreatura?“ – bijesno je šaputala Sara. „Ni tebe više nisam mogla gledati, propalico, a sada je ovo konačan znak da sa tobom trebam prekinuti jednom i zauvijek!“

Odjurila je brzo i odlučno. Samo sam gledao za njom dok nije nestala iz vidokruga, lupivši avlijskim vratima.

Rastrešen sam se vratio u dnevnu sobu gdje je Timerman stajao na istom onom mjestu gdje sam ga i ostavio prije odlaska u hodnik za Sarom.

„Napustila vas je zauvijek, zar ne?“

Htio sam protestovati kako je mogao biti toliko neučtiv da prisluškuje naš razgovor iako je za nas potpuno nepoznata osoba, kad me preduhitri prije nego što sam bilo šta izustio:

„Ne, nisam slušao vaš razgovor već jednostavno znam da je vaša veza sa Sarom sada završena zauvijek, ali i da će danas, nakon što ja odem od vas, u vaš stan doći Lejla, Sarina daljna rođaka. Već ste je otprije zapazili, ali ne znate kako i ona žudi za vama.“

„Šta ste vi, Timerman, neki prorok?“ – upitah još uvijek pomalo ljut, ali i potpuno zbunjen.

„Nisam ja nikakav prorok, već, kao što rekoh, dolazim iz – budućnosti.“

I dalje sam bio daleko od stvarnosti.

„Pa šta onda označava budućnost, naziv neke agenture?“ – pade mi na pamet kao prvo logično objašnjenje. Sjetih se da niti ja niti Sara nismo pomenuli njeno ime pred Timermanom, a kamoli Lejlino ime i njeno srodstvo sa Sarom.

„Govorim vam o budućnosti u vremenskom smislu. Dakle dolazim iz budućeg vremena ovog planeta.“

Netremice sam ga gledao i ništa nisam govorio niti poduzimao.

Pokušavajući, valjda, ublažiti ogroman osjećaj zbunjenosti i zaprepaštenja koji su izbijali iz mene, Timerman me uzeo za ruku i blago se nasmiješio – ako se čudno izduženi položaj sitnog proreza koji je trebao biti usnama uopšte mogao nazvati osmijehom.

„Dolazim iz predstojećeg vremena u odnosu na vremensku tačku u kojoj se sada zajedno nalazimo i htio bih da pregledam vaš književni rad i, po mogućnosti, otkupim tačno određene knjige priča.“

E, ovo je bilo previše. Timerman ne samo da je izgledao čudno i neodređeno. Tvrdio je da dolazi iz budućnosti i još da, gle najvećeg čuda, kao vremenski trgovački putnik želi da otkupi i neke moje priče.

Naravno da mu nisam povjerovao kako dolazi iz budućnosti, ali nisam mogao da odolim a da ne provjerim da li stvarno ima namjeru da otkupi neke moje priče.

„Pa pođimo, onda, u moju radnu sobu.“ – predložih nekako svečano, kao mešetar koji se sprema da trguje. U isto vrijeme, zbog probuđenog nerva prodavca čak i u ovim neobičnim okolnostima, samome sebi učinio sam se prilično smiješnim. (Otprilike, kao što je Pavle Vujisić, u ulozi konduktera u filmu Ko to tamo peva, putnicima koje je do tada držao totalnim idiotima, sasvim pristojno i uljudno u vremenu odmora, ponudio na prodaju pržene komade mesa.)

Ja, dakako, Timermana nisam toliko smatrao idiotom koliko čudakom, ali sam u svakom slučaju htio provjeriti iskrenost njegove namjere da otkupi pravo na izdavanje priča, bez obzira šta se iza cijele situacije uistinu krilo.

Pri ulasku u radnu sobu zagugutao sam:

„Pretpostavljam da vas interesuju moje priče koje ste mogli pročitati u ovdašnjem književnom časopisu.“

„Gospodine Hamzagić, nisam imao prilike da pročitam niti jednu vašu priču. Ovdje kod sebe imam dva naslova i za otkup oba ponudit ću vam priličnu novčanu svotu.“

„Pa možete mi reći naslove i, naravno, cijenu koju nudite?“

Timerman iz kombinezona, na kojem do sada nisam primjećivao nikakve džepove, izvadi trapezast predmet koji na njegov blag udar rukom zasja fluorescentnim zelenim sjajem, da bi se odmah potom, na moje iznenađenje, iz istoga materijalizirao manji komad tvrđeg papira sa kojeg jasno pročita naslove:

Krah modernih mitova i Trošni Zid Slobodnog Zidara.“

Iznenađenjima nikad kraja! Obe knjige priča završio sam nedavno i nema govora o tome da je bilo koju priču iz neobjavljenih knjiga objavio bilo ko, pa niti lokalni časopis kojeg sam mu spominjao. Kako je Timerman mogao znati za njih? Osim ako Sara nije, zbog nekog meni neshvatljivog razloga, kriomice sa kompjutera kopirala moje tekstove i predala ih ovom nadasve misterioznom Timermanu. Iz razmišljanja me trže fantastična Timermanova ponuda:

„12.000.000 eura za obje knjige.“

Zaibretih se. Visina cijene u mojoj glavi isključila je iz opticaja svako razmišljanje o nevjerovatnosti situacije u kojoj sam se obreo. To je, računao sam napamet, negdje oko dvadeset tri i pol miliona konvertibilnih maraka. Sad je samo trebalo otkriti da li je ovaj neobičan gospodin preda mnom uistinu ozbiljan kao što izgleda, ili je u pitanju nečija neslana šala čiju pozadinu do sada još nisam otkrio.

„Prihvatam!“ – izjasnio sam se brzo i samim tim posve neprofesionalno.

„Sada ćete mi predati priče u štampanom obliku, a ja ću vam ponuditi ugovor na potpisivanje. Isplatit ću vas odmah u kešu.“

Sve više ubjeđen da se ipak samo radi o ekstremno realnom snu, iz kojeg se svakog trena mogu probuditi u razočarenju, dao sam na štampanje priče iz kompjutera. Printer je bio star i spor (neki od Epsona iz predpotopne informatičke ere sa sredine devedesetih) i svakog trena sam čekao da se zakašlje i stane kao nebrojano puta do sada. No, dvije knjige priča, uskoro, sa jasnom štampom izišle su iz mašine i čak sam iz haosa razbacanih fioki uspio izvući lijepu najlonsku fasciklu.

„Ipak mislim da bi prije zaključenja posla trebalo da pročitate članove ugovora kojeg vam nudimo na potpisivanje.“

Timerman iz trapezastog predmeta ponovi proceduru od prošloga puta i sada, izazvavši crvenu fluorescentnu boju, iz istoga materijalizira četiri primjerka ugovora. Dva pisana na bosanskom jeziku i druga dva pisana nekim meni posve nepoznatim jezikom. Čak i slovni znaci koji su činili strano pismo nisu ni izbliza mogli pripadati niti jednom za mene poznatom jeziku. Ali to me se nije previše ticalo.

Iz letimičnog pregleda neobičnog ugovora shvatio sam kako je Timerman ovlašteni tajnik Agencije za otkup autorskih prava iz prošlosti, i kako pomenuta agencija ima zakonski legitimitet otkupa prava na izdavanje svih vremenom izgubljenih književnih djela sve do dalekog XV vijeka prije nove ere. Ugovor je sadržavao tek tri člana koja su se odnosila na moje obaveze prema agenciji: prvi je objavljivanje knjiga u sadašnjem vremenu, odnosno u periodu kojem prirodno i pripadaju, iz jednostavnog razloga da bi se makar i pomen o njima mogao pojaviti u budućnosti, samim tim i smjernica ka njihovom spašavanju; drugi se odnosio na predaju potpisanog materijala agentu agencije Timermanu; a treći član na nepostojanje mogućnosti da ja kao autor izabranih dijela, zajedno sa Timermanom, napustim sadašnjost i pređem u budućnost, jer u tom slučaju niko ne bi mogao da legitimno objavi moja djela, došlo bi do pojave vremenske diskohezije, opasnosti od urušavanja posljedično-uzročnih zakonitosti, koja bi zauvijek i nepovratno mogla da utiče ne samo na upitnost pojavljivanja mojih djela u budućnosti, što za ukupan tok predodređenog vremena i događaja  ne bi imalo neki poseban značaj, već i na mnogo drastičnija pomjeranja hiperglobalnih dešavanja koja bi mogli dovesti u pitanje i postojanje ljudi, odnosno civilizacije u budućnosti iz kojih potiču Timerman i osoblje njegove kompanije.

Obaveza agenta bila je da mi uruči ugovorenu sumu novca. I to u kešu!

Kao omamljen stavio sam potpis na ugovore, još uvijek nemajući pojma o čemu se stvarno radi, tek oči su mi ostale priljepljene uz cifru na dokumentu.

„I još nešto.“ – pomalo nježnim glasom oglasio se Timerman  – „Molio bih da mi na ovaj odvojeni list papira ostavite i svoj autogram. Znate, moja supruga kolekcionira autograme istaknutih autora koje joj donesem iz prošlosti. Vama radi informacije, do sada sam prikupio mnoge potpise: Virginija, Platona, Aristotela, Shekspira, Da Vincija, Tolstoja, Clarka, Swami Prabhupade, Neal Donald Walscha, Bukowskog…

„A ima li koga među balkanskim piscima?“ – upitao sam pun nestrpljive znatiželje.

„Svakako: Andrić, Krleža, Ivančić, Kulenović, Crnjanski, Selimović, Džumhur…“

„A nema Jergovića, Lovrenovića, Ibrišimovića, Bazdulj – Hubijar ili Ferića?“ – opet sam ga prekinuo.

„Mmm… Nema. To su autori koji nemaju budućnost.“ – zamislio se Timerman – „Iz Mostara tu je još samo pjesnik Meho Džeger.“

Likovao sam. Pravda je zadovoljena, pa makar i u dalekoj budućnosti.

Likovao sam i zbog novca kojeg mi je Timerman isplatio u gotovini, nakon čega je otišao, a da ga nikad više nisam vidio.

Tek par nedjelja kasnije, bombardovala su me pitanja koja nisam  a trebao sam postaviti Timermanu u kratkom vremenu našeg neobičnog druženja. Izgleda da sam zaista razgovarao sa čovjekom iz budućnosti, a da ga nisam niti pitao iz koliko daleke budućnosti se on obreo ovdje, među nama? Kakva je ta naša famozna budućnost? Do kakvih je još neslućenih granica doprla tehnologija kad je izmišljen vremeplov? Da li putuju u budućnost u odnosu na vlastitu sadašnjost? Je li konačno uspostavljen zvaničan kontakt za vanzemaljcima? Kako su se transformisale nasilne religije? Koji je domet medicine? Postoji li reinkarnacija? Da li je Bog personalno biće? Prestadoše li ratovi i jesu li ljudi napokon postali vegetarijanci? Da li se, i ako jeste, kada, Isus na zemlji pojavio po drugi put?  Mnoga pitanja odzvanjaju u mojoj glavi, a da istinske odgovore vjerovatno nikad neću saznati za ovog života. Možda to sad i nije toliko bitno jer savršeno dobro uživam u kokpitu najnovijeg Buggatti Veyrona sa hiljadu i jednom konjskom snagom ispred sebe. Iz moćnih automobilskih zvučnika razliježe se melos neizostavne Balkanske Rapsodije:

Sviće iza tmurnih oblaka, novo vrijeme traži starog čovjeka, ja bih stvarno rado da se poklonim boljem al’ ga nigdje ne vidim…“

Francuska rivijera Mediterana mora da je prilično vjerna replika raja. Sa mnom, baš kao što je to Timerman predvidio, dane odmora provodi i Lejla. Nisam se durio na istinitost njegove prognoze jer Lejla je obdarena prelijepim tijelom, a i nije glupa kao Sara za koju mi prijatelji javljaju da se jede od zavisti.

Tako sam počeo uživati blagodati slave prije nego mi se ona zaista i desila u životu.

 

        

Edin Husković
Autor 2.12.2016. u 09:31