ODAVNO JE BILO VRIJEME DA SE VRATIŠ

Povezani članci

• SKUP SRAMOTE!
• Naša stranka: Podrška Organizacionom odboru Povorke ponosa
• Drago Bojić: Izopačena lica religije
• Ismet Smajlović: Novokomponovana „zanimanja“
• U Podgorici jutros mirno, poslanici DF-a i dalje u policiji
• Agonija po propisima

1.

Oca nisam upamtio. U mojoj memoriji postoji fajl s njegovim imenom, ali osim podsjećanja na ono što sam njegovom smrću izgubio, u njemu nema više ničeg. Nijedne unutarnje slike. Nijednog mirisa. Apsolutno ničeg.

Sjećam se jednog davnog, dječačkog sna: stojim s ocem na obali Bune i gledam kako vjetar mreška njenu površinu. Za moju porodicu Buna je sakralna rijeka: tu, na njenoj obali, napravljena je naša jedina zajednička fotografija na kojoj me on pridržava na krovu svog Opel Rekorda.

„Nedostajem li ti?“ pita me. Glas mu je dubok i prijatan, a pogled tužan i ispitivački. Dok tako stojimo, ne promiče mi njegova pomalo nepristojna znatiželja: na mome licu on uporno traži crte svoga. 

„Kako da mi nedostaje neko koga ne poznajem“, odgovaram ljutito. Ta glupa i nepotrebna ljutnja, koju sam osjećao čitavu mladost, davno je nestala. Danas je se, ipak, prisjećam s razumijevanjem: oni kojima život uskrati nešto što većini drugih da, dobar dio njega provedu tražeći krivca za taj nedostatak. 

A otac je tada, za mene, bio dvostruko kriv: jer me je dovodio u niz nezgodnih situacija u školi (Djeco, molim vas, nacrtajte roditelje. Drugarice, je l’ mogu ja da nacrtam samo mamu? Zašto samo mamu? Jer nemam oca. Onda nacrtaj nekog drugog. Koga? Ne znam, nekog rođaka. Ali ja ne volim svoje rođake. Smijeh u razredu. Na kraju nacrtam ni krivog ni dužnog komšiju Sifeta.) i jer je zbog njeg majka stalno plakala.

„Ti meni nedostaješ. Mnogo,“ kaže i pažljivo spušta ruku na moje tjeme. Njegova kretnja me zbunjuje. Ne znam da li da joj se prepustim ili oduprem. Ali ubrzo shvatim da nema razloga za bilo kakvu reakciju: njegov dodir je prozračan i uopće ga ne osjetim. Kao da me dodiruje prazan prostor. U tom trenutku se budim, ćuteći pod jezikom gorčinu nepostavljenih pitanja: „Zašto se onda ne vratiš?  Zašto ne pustiš film ispočetka? Zašto? Zašto?…“

Otac.

Naši su životi, na neki tragičan, ljudski način, matematički simetrični: njihov se međusobni odnos može izraziti pomoću broja sedam. Prvih sedam mjeseci moga života, bilo je ujedno i posljednjih sedam mjeseci njegovog. Unutar njih, stala je cijela naša povijest. Sedam mjeseci. Jedna zima i jedno proljeće. Ni jedan dan više i nijedan dan manje.      

Dugo sam se pitao šta bude s neodživljenim životima. Sa svim onim propuštenim prilikama koje su nas mogle odvesti nekim drugim putem. Da smo u određenom momentu učinili drugačiji izbor, kako bi danas izgledao naš život? Jesu li takve stvari uopće važne? Mislim da jesu. I ne samo to: mislim da su podjednako važne koliko i sve ono što se zbilo. Na neki sporedan način, one su nas odredile: zbog njih smo to što sada jesmo. Iz zabačenih predjela naše mašte one bacaju svjetlo na sadašnji trenutak dajući mu jedan novi, drugačiji smisao. Ljudski život bi se, dakle, mogao definirati i kao zbir neostvarenih mogućnosti.

Da je moj otac živ, danas bi imao 64 godine. Pokušavam da ga zamislim kako pravi kućicu za ptice u dvorištu. Koljena ga dobro služe iako se često žali na kostobolju. U poznim godinama pomalo me podsjeća na Vita Korleonea. Na licu ima ožiljak od saobraćajne nesreće koju je doživio prije trideset pet godina – mali podsjetnik na dan kad su nam se životi mogli zauvijek promijeniti.

Neostvarene mogućnosti nas ne prestaju proganjati. One mogu da se dopune, srede, ponovo zamisle. U tome i jeste njihova draž. Da sam tada uradio to i to, sada bi sve bilo drugačije. Da je tog vrelog lipanjskog jutra 1977. godine moj otac ostao kod kuće, da je uzeo slobodan dan, da je uradio bilo šta samo da nije sjeo u auto i otišao na posao, postoji velika vjerovatnoća da bi danas bio živ.

2.

Nekoliko mjeseci nakon očeve smrti, majka je skupila sve njegove stvari u jedan kofer. Lična karta, vojna knjižica (služio je u mornarici), pasoš, Priručnik za engleski jezik, nekoliko fotografija, novčanik, crno bijela slika tima Crvene Zvezde iz 1968. izrezana iz nekih novina, telefonski imenik… Otvaram očevu vojnu knjižicu i čitam. Lukač Alije Rasim, stas: srednji, kosa: kestenjasta, lice: duguljasto, oči: kestenjaste, nos: pravilan, usta: pravilna. Kao vizuelna potvrda ovog opisa, na sljedećoj stranici pojavljuje se očeva fotografija. Glava mu je uzdignuta tako da mu je iz široke vojničke košulje đikljao duguljast, mršav vrat. Pod bradom se isticala krupna adamova jabučica. Gledao je u objektiv namrštenim očima iznad kojih su se pružale dvije energične, horizontalne bore. Svojim stavom odavao je nešto gospodski nadmoćno, snažno, pa čak i divlje. Na toj fotografiji ima 21 godinu. Za svega nekoliko mjeseci napustit će mornaricu i zaposliti se najprije kao radnik na utovaru, a potom i kao vozač u mostarskoj špediterskoj firmi Autoprevoz.

Obzirom na okolnosti u kojima se odvijao, život mom ocu baš i nije mogao ponuditi mnogo mogućnosti u pogledu izbora zanimanja. Odrastao je kao najmlađi od petero braće, u jednom planinskom selu tridesetak kilometara sjeveroistočno od Konjica. Uspio je da završi osnovnu školu, ali srednju nikada nije upisao prvenstveno zbog toga što je u njegovoj porodici prevladavalo mišljenje da je sve osim rada u polju samo isprazni gubitak vremena. Ne znam koliko je otac ovim bio pogođen obzirom da je bio tek prosječan učenik, ali znam da je nakon povratka s odsluženja vojnog roka napustio selo i, koliko mi je poznato, nikada se u njeg više nije vratio. Naravno, to ga je dovelo u nepomirljivi sukob s ostatkom porodice koja je od tog momenta na njeg počela gledati kao na odbjeglog sina. Nije ga iskupila ni njegova prerana smrt, baš kao ni činjenica da je, zbog snažne ekspanzije gradova u to vrijeme, za svega nekoliko godina selo u kojem je rođen ostalo potpuno pusto.

Kada je umro moj djed, otac je imao sedam (opet taj broj sedam!) godina. Njegov folder s očevim imenom sadržavao je više materijala nego moj, premda, čini se, ne mnogo više. Pitam se je li ga poslije susretao u snovima i krivio za preranu smrt. Majka, moja nena, nadživjela ga je za skoro trideset godina. Imala je relativno dug vijek tokom kojeg smo se susreli svega nekoliko puta. Bilo bi neiskreno kada bih rekao da danas žalim zbog toga. Nikada nisam uspio uspostaviti prisan odnos s njom kao, uostalom, ni s očevom braćom. Sve se svodilo na dva, tri telefonska poziva godišnje i vrlo rijetke posjete, uglavnom za moj rođendan. No, ne bih htio da se ovo pretovri u porodično blebetanje. Sve ovo spominjem tek onako, usput. Moja rodbina s očeve strane jeste dio moje priče, ali ne ove. 

Ne znam kako se dogodilo da otac na kraju završi kao vozač šlepera, ali sam poprilično siguran da to nije bilo u njegovim mladalačkim planovima. Njegov pogled na pomenutoj slici otkriva samouvjerenog čovjeka koji vjeruje da je rođen za velike stvari. Kao da vam se obraća sa Želim biti neko i uspjeti u životu. Zbog toga sam skloniji uvjerenju da je njegovo zanimanje plod određenog sticaja okolnosti. Ili zbira njegovih neostvarenih mogućnosti.

Ono što me je oduvijek impresioniralo u njegovoj priči jeste ta hrabrost da se suprotstavi unaprijed određenom načinu života i donese odluku o odlasku, bez obzira je li ona konačno bila budalasta ili mudra. Imao je petlju, to je ono što je važno. Njegovim stopama poslije su krenula i starija braća. Rasprodali su stoku i zemlju, podijelili novac i rasuli se po bijelom svijetu. Mala kamenjara na obali Rakitnice ostala je pusta. Kada sam mnogo godina poslije, u ratu, sasvim slučajno prošao tim surim predjelom krov joj se još uvijek držao. Prozori su bili zakovani daskama, a vrata, truhla i razvaljena, klatila su se o jednom baglamu koji je cvilio na najmanji podražaj.

3.

Ovo nije, uzgred budi rečeno, nikakva kratka biografija moga oca. Biografije, ako me pitate, više sakriju nego što saopšte. Uostalom, mislim da svaka biografija više govori o njenom autoru nego o onom čijim životom se bavi. Uzmite samo Flobera. Maxime Du Camp, Sartr, Edmond Ledu, Julian Barnes… Lista onih koji su se proslavili proučavajući njegov život mnogo je opsežnija od prostora koji ovdje mogu da joj posudim. Radi se naprosto o ljudskoj prirodi: svako od nas stvari vidi iz svoje perspektive i na svoj način (Ledu je čak tvrdio da se Flober ubio, što većina Floberovih biografa smatra notornom neistinom).

Ne, nisam ljubitelj biografija. Prije svega, nisam toliko naivan da povjerujem kako se sve ono što je u nečijem životu uistinu važno može obuhvatiti njegovom biografijom. To bi podrazumijevalo da čovjek posjeduje neku vrst avionske crne kutije koju bi biograf nakon njegove smrti otvorio i proučio. Pa ipak… Traganje za odgovorima u sopstvenom životu često nas navodi da čeprkamo po tuđem. Pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg sam odlučio da progovorim o ocu.

4.

Jutros sam posjetio majku u bolnici. Bila je dobro raspoložena pa sam zamolio njenog doktora da mi dopusti da je izvedem. Pitao sam je gdje bi željela da ode. Odgovorila je da joj je svejedno. „Ionako ću uskoro umrijeti“, dodala je odsutno.

Sunce je sijalo nisko nad rijekom i smetalo nam očima dok sam parkirao Škodu na isto ono mjesto na kojem je prije trideset pet godina bio parkiran jedan stari Opel Rekord. Buna je u kasno proljeće i tokom ljeta plitka i zelena. Brzo je vijugala između zaraslih obala prema malom šumarku u daljini. Često sam, posljednjih mjeseci, svraćao na to mjesto i tratio vrijeme kojeg sam ionako imao napretek. Samo još tu mogao sam osjetiti nekakav smisao i spokoj.

Majka nije ništa rekla. Demencija je njeno sjećanje pretvorila u gomilu nejasnih i nepovezanih refleksija. Pomogao sam joj da izađe iz auta i sjedne na jedno oboreno stablo na obali. Neko vrijeme smo šutjeli i slušali vjetrić u visokim topolama. Na drugoj strani, neki sredovječni par lagano je šetao uskom stazom koja je vodila kroz rastinje. Do nas su povremeno dopirali njihovi veseli, isprekidani glasovi. Da ponovo usnim onaj davni dječački san, znam šta bih rekao ocu. Odavno je bilo vrijeme da se vratiš.

 „Inžinjer“, rekla je majka.

Okrenuo sam se i upitno je pogledao. Bila je odjevena u sasvim običnu lanenu suknju i poprilično izlizan plavi ljetni mantil. Nisam mogao da se sjetim kada i gdje ga je kupila. Kosa joj je djelovala poprilično neuredno. Otkako je pamtim imala je istu kratku frizuru, s tim da joj je sada, umjesto pokojom sijedom, kosa bila prošarana pokojom prirodnom smeđom vlasi.

„Tvoj otac je htio biti inžinjer“, objasnila je ne skrećući pogled. „Bio je veliki zaljubljenik u mondene građevine.“  

Pogledao sam je ne znajući gdje da smjestim tu njenu konstataciju na skali od potpune besmislice do pouzdanog sjećanja. U posljednjih godinu dana nije izgovorila više od pet smislenih rečenica. Zaustio sam da je upitam nešto o tome, ali sam shvatio da je to nepotrebno. Umjesto toga, instiktivno sam je privukao k sebi i spustio usne na njen razdjeljak. Tijelo joj je mirisalo na neku neobično jaku medicinsku kiselinu i sedative. Malo je osoba koje u životu istinski volite. Problem je u tome što takvih stvari postanete svjesni tek kad bude prekasno. Krivica koju sam na trenutak zbog toga osjetio natjerala me je da je u zagrljaju zadržim duže nego što bi to jedan običan sinovski zagrljaj u nekoj drugoj situaciji podrazumijevao.

„Zašto nisi poveo Emu?“, upitala je odvojivši se najzad od mene. „Bilo bi lijepo za nas dvije da se više družimo. Znaš, oduvijek sam smatrala da je najbolja nevjesta koju sam mogla dobiti… “

5.

Htio bih vam govoriti o svome ocu. No, nešto me tjera da na trenutak zaustavim njegovu priču i kažem vam nešto o sebi. Ime mi je Abid. Trideset šest mi je godina, više nego što sam se nadao da ću ikada doživjeti. Snovi koje sam imao davno su postali ruševine; ono što je ostalo neka je bezvoljnost koja dane lišava veselja i čini ih istima s neznatnom razlikom u broju i gorčini. Prestao sam da se zanosim životom, svjestan da je sve manje vremena da od njeg dobijem ono što bih htio. Davno sam shvatio da je starost osjećaj koji nema veze s godinama: čovjek je star onoliko koliko pokazuje njegov unutarnji sat. A meni se, da budem iskren, sve ovo poprilično oteglo.

Jednom sam bio oženjen, ali bilo je to toliko davno da se više ne sjećam ni mirisa ni dodira žene s kojom sam živio. Ostala je samo navika da se s vremena na vrijeme sjetim našeg braka kao što se čovjek sjeti davno načinjene pogreške. Ne muči me nikakva grižnja zbog toga. Život je prepun raskrsnica. Ponekad je iznimno lako izbjeći krivi put, jer vas znakovi upućuju u pravom smjeru. No, ponekad su tu samo da vas zbune.  

Ljudski život, na neki način, počinje tek onoga momenta kada uistinu shvatimo da ćemo jednoga dana umrijeti. Sve ono što smo do tada proživjeli, moglo bi se nazvati infantilnom pretposviješću stvarnoga života. Od tog prvog poimanja vlastite prolaznosti, čovjek biva rastrgnut između dva izbora: živjeti u neprestanom iščekivanju smrti, ili na nju uopće ne obraćati pažnju. Kao i u svemu drugom, vjerujem, i tu je najbolje pronaći sredinu. 

Moj prvi, pravi susret sa smrću dogodio se u ratu. Imao sam osamnaest godina kada mi je na rukama umro najbolji prijatelj. Poslije su na njima umirali i drugi. Neki od njih bili su očevi. Neke od njih nisam poznavao. Sve što mogu da kažem o tome jeste da ne postoji ništa užasnije od pogleda čovjeka koji u samrtnom grču pokušava rukama zatvoriti rupu u svojoj utrobi. Probao sam da zaboravim. Trebalo je da prođu godine pa da shvatim kako je učinak alkohola po tom pitanju apsolutno zanemariv. Od njeg ste samo pijani i ništa više. Pokušao sam da čitam. Pokušao sam da radim. Ali, na kraju, slike bi se opet vratile. Jasnije. Bolnije. Nadao sam se da bi zaborav mogao doći s godinama. Znate kako kažu: vrijeme liječi sve. Ali, to nije tačno. Godine vas samo nauče da se nosite s tim. Istina je da nikad ne zaboravite.  

Zašto vam sve ovo govorim? Nije li zapravo ovih nekoliko redova koje sam posvetio svome životu, razlog zašto sam od početka posegnuo za najbolnijom temom u mom životu – temom očinstva?

Da, očinstvo. 

Spadali smo u onih 10% parova, kod kojih, statistički gledano, doktori ne mogu otkriti razlog neplodnosti. Na svim pretragama koje smo uradili rezultati su bili savršeni. Ali, u praksi, sve je izgledalo drukčije. Pitanje trenutka, govorili su doktori. Treba imati strpljenja. Ah, strpljenja! Ona ga nije imala. Okrivila me je za stres, za nervozu, za napadnost, za… Prihvatio sam krivicu. Rastali smo se. Ako sam je i volio, danas se toga više ne sjećam.

Sterilnost su mi dokazali dvije godine poslije. Razlog: težak psihološki poremećaj zbog dugogodišnjeg života pod stresom. Doktor je ponudio terapiju, s malim izgledima za uspjeh. Odbio sam. Dakako, uvijek možete razmisliti o usvajanju, zaključio je uz ljubazan osmijeh. Da, baš vam hvala.

Sutradan sam nazvao Emu. Osjećao sam obavezu da joj to saopštim. „Ipak je bilo do mene“, rekao sam polušaljivo. „Naravno da je bilo do tebe“, odgovorila je. „Oduvijek sam to znala.“ Nekoliko godina nakon tog razgovora odlučila je ponuditi mi najsnažniji argument koji joj je davao za pravo: na svijet je donijela jednu malu djevojčicu, čiji ju je otac (ugledni mostarski advokat) ubrzo oženio. Ne, nisam je volio. Ako i jesam, ta je ljubav pala u zaborav. 

Ne znam kako bi moj otac reagirao na činjenicu da neće postati deda. Da li bi me zbog toga manje volio? Majka je to podnijela hrabro. Čak mnogo bolje od mene. Nije me pokušala uvjeriti u neophodnost terapije. Oduvijek je bila realna žena. „Mnogo si propatio“, rekla je. „U životu postoje i druge radosti. Krajnje je vrijeme da ih potražiš.“

6.

Policijska istraga pokazala je da otac nije bio kriv za nesreću u kojoj je poginuo: izbjegavajući auto koje mu je išlo u susret, udario je u betonski zid pored puta. Novinski izvještaji donijeli su i fotografije s lica mjesta. Jedna od njih prikazivala je smrskanog MAN-a kojim je upravljao, opruženog na cesti, s točkovima okrenutim prema gore. Fotografija je bila načinjena s otprilike nekih dvadesetak metara, tako da se nije moglo razaznati da li je njegovo tijelo u momentu kad je fotograf pritisnuo okidač još uvijek bilo za upravljačem.  

O čemu je razmišljao u posljednjim trenucima svoga života? Je li uopće imao vremena za posljednju misao? Toliko puta sam sebi postavio ova pitanja da mi se sada čine izvještačenima. Kao da iz njih progovara tuđa znatiželja. Bit će da protiv toga ipak ne mogu. Sve važne stvari u životu, u književnosti se čine tako banalnima. 

Imali smo na raspolaganju sedam mjeseci. Jednu zimu i jedno proljeće. Nije vidio one uobičajene stvari koje svakog oca učine sentimentalnim i ponosnim: kako mi niču zubi, kako pravim prve korake ili izgovaram prve razgovjetne riječi. Nije ga bilo ni u ratu, kada mi je možda najviše trebao. Ne zbog toga da obuče uniformu umjesto mene, već jednostavno da bude tu, na mojoj strani. Pa ipak, na neki način, cijelog svog života osjećam njegovo prisustvo. U ljudima. U stvarima. U snovima. U onom vječitom moglo je biti drugačije.    

Gledam u očevu Želim-biti-neko-i-uspjeti-u-životu fotografiju iz vojničke knjižice. Napravljena je pet godina prije nego je upoznao moju majku i s njom započeo novi život. Po prvi put u njegovom liku vidim nesuđenog inžinjera. Ovakva, naizgled nevažna otkrića, pomažu nam da iz nove perspektive upoznamo i razumijemo one koji su davno umrli. Možda se u ovome krije i jedina dobra stvar u vezi s biografijama: one uvijek na drukčiji način ožive mrtve. Zahvaljujući tome, veliki ljudi i velike ideje nikada neće izaći iz mode.  

Jednom davno, u školi, trebalo je da napišemo literarni rad na temu Moj otac. Kao i uvijek, osjećao sam nelagodu da o tome javno govorim, prije svega jer sam se bojao da ono što želim da kažem niko neće razumjeti. Ne znam koliko je godina otada prošlo, ali se još uvijek dobro sjećam slike koju sam želio opisati:

Otac sjedi na klupi ispred zgrade, posmatrajući kako se dugačka kolona automobila vuče ulicom. Nervozni vozači pritišću sirene, proviruju kroz prozore i psuju jedni drugima. Na pločniku, dva policajca nemoćno odmahuju rukama. Iznenadni nalet vjetra natjera ih da čvrsto pritisnu svoje šapke. Prazna limenka coca-cole dokotrlja se do očevih nogu. On ju podigne i baci u kantu s otpacima.