Olga Lalić – Krowicka „Bog ne prima nacionaliste”

Povezani članci

• Venecija: Zlatni lav filmu ‘Žena koja je otišla’
• Nedjelja poezije (Oskar Davičo)
• Darko Cvijetić: Mačići
• Olga Lalić-Krovicka: Sloboda je prirodna pojava u čovjeku
• Posvećeno: Atom Egoyan
• Frljić o Karamarkovoj najavi “nacionalne kulturne politike”: Na korak smo od fašizacije kulture

Časopis srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj „Prosvjeta”, u broju 144 objavio je pjesme naše poznate pjesnikinje Olga Lalić–Krowicke „Bog ne prima nacionaliste”. Za one kojima je oduvijek bila naša, ona će to zauvijek i ostati. Kome to smeta, neka preskoči stranicu, a ostali neka podijele sa nama užitak čitanja!

Olga Lalić-Krowicka, rođena je 1980. u Šibeniku (Hrvatska), srpsko-poljskog porijekla. Diplomirala je serbo-kroatistiku na katedri za slavistiku na Univerzitetu Jagjelonjskom u Krakovu (Poljska). Stipendistkinja Poljskog Ministarstva Kulture za 2007. i 2011. godinu. Objavljivala je u mnogim poljskim, srpskim hrvatskim, bosanskim, slovenskim, makedonskim, bugarskim časopisima, kao i u četrdesetak antologija i almanaha objavljenih na Balkanu, u Poljskoj i Njemačkoj. Piše pjesme, kratke priče, haiku i drame. Piše na poljskom i srpskom jeziku. Prevođena na engleski, bugarski, litvanski, makedonski, rusinski, bijeloruski, ruski, slovenski, španjolski i njemački jezik. Laureatkinja petnaestak književnih nagrada u Poljskoj i na Balkanu, između ostalih: Glavna „Nagrada Fondacije Spartak“ na Melničkim Večerima Poezije, Bugarska, 2006. i priznanja “Zlatni krug” za afirmaciju srpske satire u svijetu, „Satira Fest“, Beograd, 2010. itd. Surađuje sa poljskim i balkanskim časopisima. Bavi se prevođenjem poezije. Prevela je oko četrdeset zbirki pjesama i proze autora iz Poljske, Srbije, Hrvatske i Slovenije etc . Osnivač i urednica web-stranice www.poezija.com.pl za prevode na slavenske jezike. Objavila je deset zbirki pjesama na poljskom, srpskom i slovenskom, kao i jednu zbirku drama. Urednica i prevoditeljica antologije za savremenu slavensku umjetnost „Između Ohrida i Buga“ (Krosno, 2011.) i slavenske antologije ljubavi „Milość według twórców słowiańskich” (Krosno, 2012.). Počasni je građanin carskog grada Sirmiuma (Sremska Mitrovica). Stanuje i stvara u Dukli (Poljska).

BOG NE PRIMA NACIONALISTE

Vas Bog neće primiti u svoje carstvo, kraljevstvo
Mašite križevim i krstovima, svejedno
Dižite zastave i krstite se ili križite
Vas Bog i tako neće primiti
Bog prima ljude pune ljubavi prema
Drugom čovjeku, prema bratu krišćanu
Šta će vam mržnja, klanje i ubijanje
Vi zasigurno volite više pakao od raja!?
Zar ne junaci sa žigovima mržnje u srcu!?

Mi ćemo zaista svi umrjeti i šta će nam sve to
Nacionalisti ne znaju šta je dostojanstvo
Jer dostojanstvo može biti samo božje
Vaša slijepoća je ispunjena crnilom
Dižite križeve i krstove gdje hoćete
Male zemlje ostaće zbog vas uvijek male i stisnute
Vaša slaboća nas ponižava u svijetu
Dok Bog gleda i plače od muke jer u vašim očima
Ne može više da probudi čovječanstvo

——————–

LOKOMOTIVA

Razbijena lokomotiva propala je u tijelu.
Prije milion godina. Postoji kiša u frižideru
i misao na vjetru. Postoji krst u kutijici
i riječ ispod tepiha. Postoji tišina u noktu
i rečenica ispod kamena. Postoji mir u krvi
i glas u zidu. Lokomotiva se okreće u bubrezima.
Hladno je i boli smrvljena vilica.
List zna istinu, koju mu pričam, krst u eksploziji,
kojeg tražim, i tri prsta ispod udarca čekića,
jer ih osijećam. Da li Velikočasni
dolazi ponekad do zida zalaska, na stijeni odbrojava vrijeme
i grli kras? Da li plahta sna i znojan san
imaju stalno stvarnost u svojim razmišljanjima?
S vremena na vrijeme puštaju je na slobodu
ili previše ljubomorni vežu je u okove,
da bi lokomotiva ostala u tijelu. Sada zasada.

——————–

EPICENTAR

Danas svi čitaju filosofiju
da bi obogatili vlastita uvjerenja.
Nedavno sam posudila
Kirkegard, Filosofske mrvice, 1844.
Pomirisala sam sve stranice,
i otputovala u Kopenhagen.
Pomislila sam da je najbolja mutacija
u zamišljenom društvu
prozračiti se,
da bi šetnja poprimila
čisti vlastiti smisao.

——————–

SJEĆANJA JEDNE PORODICE

Ja i moj tata ne igramo se rata,
ja i moj djed volimo puno med,
ja i moja baka nevjerujemo u rak,
ja i moja mama kad je bila sama.
Svijet trči kotrlja se skače,
more igra u suncu,
nebo je ko mače.
Porodica rira tira…
Eh da mi je srpskih krompira.
Lete knjige pjesmicu pišem.
Danas sam puno uspomena pojela
i ništa više.

——————–

MARKIĆ

Markić Kraljević nije vozio traktor
niti je upravljao tenkom…
Nije bio dosadan u bakinim pričama.
Ustaje svakog časka
u mojim ušima – nema mu spasa…

——————–

SKRIVENA PJESMA

Vedra su jedra – vedar je dan
u mome srcu mali partizan.
Puca baca biježi traži
izgubila sam na kilaži.
Tito je bio mali pjesnik
o tome se nije znalo
sve pjesme o njemu
srce mu je ranije sanjalo.

DOBRO ULJULJANA KARTA

Sve u životu prolazi i traje ili nepovratno traje i prolazi
Kad stisneš jedan zub ili dva
Svejedno s koje strane
Stavi dušu u zavoj, kako kome je drago
Svaki izbor je dobar
Jedan šav ili dva, a kad se tiče hiljadu
Onda prošetaj po karpatskoj livadi

Pahuljica snjega je milion, stvar se isplati
Ne lomi crticu kad rupa probija asfalt
Pogledaj na kartu Austrougarske
Oni su prošli i zauvijek nas imaju
Vrijeme liječi rane, ali ne granice
Svako traži svoje nazad – ma briga me za danjinu
Ruzvelta i Čerčila!
Staljina mrzim kad sa slike gleda njegova mrtva faca!
I da li je Tito bio Freestyle i da li je imao classe,
i da li je UFO stvorilo ljudsku rasu!
Šta me briga, dovraga!
Ali opet pesme ćeš da od toga izvajaš!

Ipak volim facu sretnog luđaka
Makar tada je život na trenutak radostan i ratatata
A ipak se vraća sa starog aparata slika tatata
Proza života, kako kome je drago – ne želim ići više u školu
Ni vraćati se Jugolima
Idem spavati
Jedini sretan trenutak u prozi života,
nije važno,
mudraca ili debila!

——————–

MOJA MAMA

Moja mama kida ruže
prikuplja puževe za ručak
kopa baštu i vozi ručna kolica
moja mama doživjela je rat
info statična
moja ma-ma-ma
ima pribijene zidove u suzama
gaji nadu kuvajući je
sa puževima za ručak
posipa ih vegetom
listićima ružmarina
i prži na vrućem ulju
čeka, čeka na otklonjene zavjese sutra
drži puževe kućice na glavi
i maršira prema meni.
Moja je mama tra la la la zakrpala sebi haljinu života
od cimenta, cigle i pijeska
gradi non-stop gradi
svaku ciglu vjetar ruši
jaka je i ima pjege na rukama nakon poroda
svaka pjega to je jedan mega bol
volim kad mi priča o svojim
prošlim zvijezdama
u kupusu i sa osmjehom
počinje ispočetka
novo umorno lice
a tako divno ukrašeno mojim srcem…

——————–

ĆUTNJA KRVI KOJA ŠUMI

jednom kad čuješ
kako dva zumbula izrastaju iz lokve krvi
pomoli se za sumanute
među njima i ja stojim
u crnoj haljini prizivam
pale anđele
neka ih Bog ozdravi
mene i tebe također
na vijek vjekova misli
koje ti šaljem iz lokve
vjetar raspršuje svaki odjek riječi
rascvijetavaju
kao trnje na glavi

odlaze Božje balerine
na ples smrznutog neba
kao tamnoplavi kristal
prisluškujući kako lokva
mjenja se u rijeku života
više ništa neću reći
dok umiru boginje prošlosti
vjetar raznosi pepeo od emocija
po usahlom moru nade

opet vidim bijele oblake
kako propadaju kroz polja sa krstovima
u provaliju izgubljenih duša
samo jednom iz duše izrastaju cvjetovi

Пантократор гледа

Стрпљење Твоје у прстима од Свете Тројице ушивено,
док демон пара шавове на грудима,
крхотине на све стране се разлијећу,
а шапат молитава стараца Оптине пустиње
на источној страни неба звијезде сликају.
Русинке у цркви успаванке пишу …
Хвала Ти Пантократоре – патња је увијек
обученa у танку кожицу.
Данашње мисли светосавске звоне у Хиландару,
Срби гласно химну на Врачару пјевају,
а снијег карпатски у сновима
далматинске кривудаве стазе покрива.
Драги мужу сретан имендан,
твоја супруга опет се вратила!

27.01.2013 г., Свидник/Дукла