OLIVER FRLJIĆ: ‘Riječki ću HNK od čuvara nacionalnih ognjišta pretvoriti u prostor svih građana’

Izdvajamo

• Razlog mog bavljenja kazalištem leži u potrebi da nešto napravim za društvene zajednice u kojima živim. Umjetnost vidim kao sredstvo, a ne cilj.

Povezani članci

• Od Ivana do Azize
• Modul memorije 2014 festivala MESS otvara izložba “Sklonište” Jima Marshalla
• A sad adio, Milena
• Intervju – Nikola Vučić: Sve dublje tonemo u srednji vijek
• Fra MA Fu  – novi početak!
• 17. Jazz Fest Sarajevo

Foto: Predrag Blagovčanin

Oliver Frljić najzaposleniji je kazališni redatelj u regiji – čas je u Zagrebu, čas u Beogradu, čas u Crnoj Gori… od jeseni – u Rijeci. Inspiracije mu ne manjka. Od 1. rujna preuzima dužnost intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Desničari ga ne mogu smisliti: njegov kontinuirani ljevičarski stav, nemilosrdan iz predstave u predstavu – ništa normalnije, ide im na živce. Njemu slučaj Zec neće biti “kontroverzan”, on će imati svoj sasvim precizan i točan naziv.

Ali i neki koji se ni u ludilu ne žele smatrati desničarima znaju zabrujati protiv njega. Možda im se njegov relativno brzi uspon do intendanta nacionalne kuće čini i prebrz…

Mirjana Dugandžija, Jutarnji

Što je bio glavni razlog da ste se kandidirali za intendantsko mjesto u riječkom HNK?

– Glavni razlog bio je želja da se revidira i promijeni postojeći koncept nacionalnog kazališta. Iz nametnute mu uloge čuvara nacionalnih ognjišta, riječko kazalište želimo pretvoriti u prostor artikulacije svih građana, s posebnim naglaskom na različite manjine: nacionalne, rodne, spolne, vjerske, dobne – jednom riječju, sve one koji su do sada iz tog prostora bili direktno ili indirektno isključivani. Namjerno govorim u množini jer program koji sam pisao zajedno s kolegom Marinom Blaževićem, govori o decentralizaciji upravljanja, o suradničkom modelu vođenja te kuće.

Koga ćete uzeti za najbliže suradnike – direktora Drame, Opere i Baleta, i zašto?

– Ono što uvodimo kao važan i upravljački i konceptualni novum u ovu instituciju je mjesto glavnog dramaturga – nešto što je, nažalost, u domaćem kazališnom kontekstu uglavnom nepoznanica, dok je u njemačkom teatru jedna od najvažnijih funkcija. Da dežurni kazališni dušebrižnici ne bi odmah skočili na zadnje noge u napadu socijalne osjetljivosti, naglašavam da ovo mjesto neće predstavljati nikakvo dodatno financijsko opterećenje, već će se napraviti resistematizacijom unutar postojećeg kadrovskog okvira. Direktorica drame bit će Magdalena Lupa Alvir, direktor Baleta Ronald Savković, a do dovršetka projekta “Evgenije Onjegin”, koji se radi u koprodukciji sa zagrebačkim HNK, na mjestu v. d. direktora Opere ostat će Igor Vlajinić, a nakon toga će ga naslijediti dr. sc. Marin Blažević koji je, među ostalim, i profesor dramaturgije opere na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Upravo ste u Prijedoru dobili međunarodnu Nagradu za borbu protiv poricanja genocida. O kakvoj se nagradi radi i što vam ona znači?

– Nagrada dolazi iz grada u čijoj okolici su bili neki od najstrašnijih logora u proteklom ratu: Omarska, Trnopolje i Keraterm, grada u kojem zvanična vlast i dandanas negira ono što se događalo u tim prostorima krajnje dehumanizacije, kao i brojku ubijenih i nestalih. Da ne kažem da u ovim logorima ne postoje adekvatna spomen-obilježja, a lokalnoj vlasti ne pada na pamet gradnja memorijalnog centra za ljude koji su u njima stradali. Na ulicama Prijedora preživjele žrtve logorskog zlostavljanja svakodnevno susreću svoje mučitelje. U Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu sjedi bivši isljednik iz logora Keraterm Mišo Rodić i odlučuje tko može ostvariti pravo kao civilna žrtva rata… Zbog činjenice da netko u takvoj sredini ima hrabrosti javno djelovati protiv službeno propisanog zaborava, ova nagrada mi jako puno znači. Nju dodjeljuje Udruga Prijedorčanki “Izvor”, a prije mene su je dobili bivši reporter Guardiana i Observera Ed Vulliamy, koji je bio u skupini novinara koji su u ljeto 1992. godine svjetskoj javnosti otkrili postojanje prijedorskih logora smrti, te žene u crnom iz Beograda, koje od samih početaka ratova na Balkanu hrabro i glasno artikuliraju svoju antiratnu poziciju i solidarnost sa žrtvama te potiču aktivno sudjelovanje žena u izgradnji kulture mira.

Zaista mnogo radite, predstave su vam uglavnom pune političkog naboja. Je li to što osjećate kao svoju “misiju”, ono što želite reći – razlog tolikom radnom angažmanu?

– Razlog mog bavljenja kazalištem leži u potrebi da nešto napravim za društvene zajednice u kojima živim. Umjetnost vidim kao sredstvo, a ne cilj.

Hoćete li za vrijeme intendantskog mandata režirati u drugim kazalištima?

– Najprije bih htio govoriti o svemu onome od čega sam odustao zbog ranijeg stupanja na dužnost intendanta, jer pretpostavljam da vas to jednako zanima kao i moji budući angažmani izvan Zajca. Kao što znate, planirani datum od kojeg sam trebao početi raditi bio je 1. travnja 2015. U međuvremenu je Grad Rijeka htio promijeniti tu nelogičnost u preuzimanju vođenja ove kazališne institucije, s obzirom na to da nova uprava započinje u sredini sezone, realizira projekte prethodne uprave, a stara uprava ne uspijeva dovršiti projekte na kojima je već započela rad. Zbog toga sam pristao da na dužnost stupim 1. rujna i zbog toga sam odustao od tri ranije dogovorene režije. Nadam se da to govori nešto o onom što mi je primarno. A sad da se vratim na vaše pitanje. Da, planiram raditi i u drugim kazalištima sve dok zbog toga ne bude patio posao koji ću obavljati kao intendant. Mislim da je to nužno zbog mog redateljskog razvoja, ali i mreže kontakata kroz koje ću riječko kazalište pokušati pozicionirati na regionalnoj i međunarodnoj sceni.