Ovdje je šupljak najveći pokretač

Izdvajamo

• Kako je samo lijepo vidjeti čovjeka kako viče: „Ja ne znam“. Čovjeka koji je svoj, na svojoj zemlji, sa svojim mislima. Čovjeka koji voli ljude pa ih upućuje na dobro, čovjeka koji voli zemlju pa je čisti. Čovjeka kojeg ne zanima šta je jutros jeo Aleksandar Vučić, ili koji broj grudnjaka nosi Kolinda Grabar-Kitarović. Čovjeka kojeg ne mogu izmanipulisati sa pričama ljudi koji svakodnevno hodaju sa pet tjelohranitelja oko sebe. Čovjeka koji je miran, jer ima ideju.

Povezani članci

• Aktivizam sjećanja
• Uzorni muškarac danas
• PUNIH A PRAZNIH 27 GODINA POSLIJE DEJTONSKO-PARIŠKOG SPORAZUMA
• Početak godine s raznovrsnim programom u HNK Mostar
• Dobro jutro Sarajevu, Mostaru i Banja Luci
• O zabludama, čežnjama i životnim izborima – novi roman Drage Hedla

Psiholozi vele da je strah najveći pokretač, ali ne i u ovoj državi. Ovdje je šupljak najveći pokretač. Magla. Laž. Opsjena. Iluzija. Ljudi se na znak istine razbjesne i na svaki  je način žele opovrgnuti, dok na izrečenu laž ili vijest donesenu pod krinkom magle mirno okreću glavu na desnu stranu jastuka i zadovoljni sobom sanjaju snove u kojima su oni heroji i gospodari.

Koliko bi samo sjajnih priča planine mogle ispričati kada bi imale mogućnost da pričaju. Umjesto te priče, one stoje kao mrtve, i za mrvicu pomjeraju svoja kruta, beživotna tijela prema haosu. Ne pričaju planine ništa a ljudi opet skaču po njima, penju se, leže, dive im se i sa osmijehom na licu, pod svojim nogama gledaju udaljen, sitan narod kako se komeša u svojoj kutiji bez krova, zaljepljenoj na koru od banane, koja visi na rubu svemira.

Ljudi ne žele biti planine. Oni žele biti moćnici koji uzimaju blago i ljudsko dostojanstvo i sav njihov grijeh, odnosno ono što posebno tangira čovjeka, jeste u tome  što sve te stvari žele uzeti putem kiča i sile bez neke posebne ideje, plana ili cilja.

Kada ste zadnji put bili opsjednuti nekom idejom koja vam u hladnu zimsku noć dolazi na san i tjera vas da se probudite, okupate hladnom vodom i uzmete u ruku stvari koje ide u prilog te ideje?!

Čudna je ova naša bosanskohercegovačka živelj. U narodu se ustalila izreka da će vam čovjek iz BiH oprostiti sve osim uspjeha. Danas je to malo drugačije. Uspjeh je nesumnjivo omražen ali je dopustiv ukoliko njegovi okviri prevazilaze okvire ove države. Daleko omraženija stvar ovdje jeste čovjek koji vam govori istinu. Ljudi će vam sve oprostiti osim istine. Oprostiti će vam krađu, prevaru, ubistvo, to što ste u mesari ispred njih uzeli zadnji komad dobrog mesa, ali riječi koje pršte od iskrenosti neće. One našem čovjeku na pleća padaju teže od bankrota, teže od upropaštene ljetine. Kao da ih huja uzme, neki val nervoze i bijesa jer ste se usudili reći istinu. U zadnje vrijeme uobičavam ljudima govoriti surovu istinu, bilo da je riječ o tome gdje sam našao džemper ili košulju ili šta radim u životu. Kranji rezultat tog pozicioniranja jeste da vam ljudi razrogačenih očiju, sa daškom straha u njima kažu: „a jesi ti čudan“.

Šta da odgovorim na to?! Da objasnim da pokušavam biti iskren, zvučao bi još čudnije. Izgledao bi kao čovjek koji se pokušava izvući iz klopke i u svoj toj gužvi i nervozi upada još više u nju. Istina, ljudima u BiH dođe kao život. Život je jednostavan i težak i ljudima gotovo uvijek teško pada, pogotovo ljudima uhvaćenim u vječnoj tranziciji. Gotovo je ista stvar sa istinom.

Politička svakodnevnica, tranzicija i cinizam je ljude u BiH navikao na šupljake (laži, podvale) pa im posve normalno ponašanje popraćeno brutalnom iskrenošću dođe kao neka čudna životinja koju nikada nisu vidjeli. I u tome treba tražiti probleme građanstva u ovoj državi. U tome treba tražiti odgovor na pitanje šta se dešava sa narodom u BiH. Psiholozi vele da je strah najveći pokretač, ali ne i u ovoj državi. Ovdje je šupljak najveći pokretač. Magla. Laž. Opsjena. Iluzija. Ljudi se na znak istine razbjesne i na svaki je način žele opovrgnuti, dok na izrečenu laž ili vijest donesenu pod krinkom magle mirno okreću glavu na desnu stranu jastuka i zadovoljni sobom sanjaju snove u kojima su oni heroji i gospodari.

Znate kako najbolje razbjesniti ljude?

Recite im da nemate stav po nekom pitanju. Recite im da nemate pojma o toj temi. Recite da vas ne zanima ta stvar jer je od vas udaljena hiljadama kilometara a i da vas zanima, teško bi saznali istinu. Ljudi će vas prvo nazvati naivcem, pa budalom i na kraju neznalicom, i to sve naravno, dok vi niste tu.

L.N. Tolstoj kaže da mladom čovjeku nije ništa potrebnije od društva pametnih žena. Ja bih rekao da mladom čovjeku nije ništa nepotrebnije nego da se raspravlja i riče kao magarac o stvarima o kojima nije obaviješten.

Kako je samo lijepo vidjeti  čovjeka kako viče: „Ja ne znam“. Čovjeka koji je svoj, na svojoj zemlji, sa svojim mislima. Čovjeka koji voli ljude pa ih upućuje na dobro, čovjeka koji voli zemlju pa je čisti. Čovjeka kojeg ne zanima šta je jutros jeo Aleksandar Vučić, ili koji broj grudnjaka nosi Kolinda Grabar-Kitarović. Čovjeka kojeg ne mogu izmanipulisati sa pričama ljudi koji svakodnevno hodaju sa pet tjelohranitelja oko sebe. Čovjeka koji je miran, jer ima ideju.

Moramo konačno shvatiti da je jedan od prvih koraka ka napretku pojedinca i zajednice, naše ubacivanje u novi val bosanskohercegovačke naive, gdje smo potpuno svjesni te naive i prihvaćamo je kao dio našeg bića. Ta naiva će u samom početku izgledati apstraktno i dosadno ali će i u samom startu donijeti novo svijetlo u našim prsima koje će nam pomoći da lakše spavamo i pravednije živimo. Ukoliko u potpunosti prihvatimo svjesnu naivu i posložimo naše prioritete bez povođenja za pretpostavkama i lažnim autoritetima onda će našim ulicama hodati sve više ljudi-planina, naizgled mirni i nepokretni,  ti ljudi, služiće drugim ljudima kao svjetlo i mjesto za odmorište kada urbani tripovi i gradska džungla ophrvaju njihovu psihu.

Gledam ljude, na njihovim licima vidim bezazlenost ali iz te bezazlenosti proizilazi zadovoljština sobom koja popraćena osudom drugih ljudi, posve nepoznatih, spada u jedno od najvećih zala bosanskohercegovačkog bića. Ima li bilo šta opasnije od čovjeka koji postane zadovoljan sobom?! Kada umisli da je dospio u blagostanje i za svoga gospodara uzeo granicu koja može biti pomaknuta kilometrima dalje. I ne, ovdje nije riječ ni o egoizmu ni bolesnoj ambiciji ni o skromnosti duha već o ideji svjesne naive koja u svom zenitu oslikava čovjeka koji se konstantno preispuje. Kakva bi to zajednica bila, sačinjena od ljudi koji se preispituju i koji hodajući ulicama po svojim mislima grozničavo traže pogrešku.

Bosna i Hercegovina je divna zemlja, čudnih ljudi, koji zbog nedostatka ideje poniru u sivilo tranzicije pukog egzistencijalizma i nihilizma kojeg nisu ni svjesni. Da bi shvatili kako ispravno živjeti, moramo nužno, prvo shvatiti, kako ispravno razmišljati.

————————————————————————

Haris Jašarević je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara