Pjesnik Mostara

Amela Rebac i Tina Jelin
Autor 11.10.2017. u 14:42

Pjesnik Mostara

  1. februar 2006. / Studio88                                   

Kada je prije 86 godina umro Aleksa Šantić, s munara mostarskih džamija oglasili su se mujezini, a sa katoličkih i pravoslavnih crkava zvona. Aleksa Šantić bio je mnogo više od pjesnika koji je napisao “Eminu”. Nošen rukama građana u povorci  koja je prošla svim mostarskim mahalama, sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine.

U osnovnoj školi koja je nosila ime “Aleksa Šantić” (VI osnovna škola u ul. Alekse Šantića), povodom godišnjice njegove smrti, odlazili smo na njegov grob, recitirali njegove pjesme. U Staroj Gimnaziji, koja je tada ponosno nosila  ime Aleksa Šantić, na klupama smo urezivali riječi njegove pjesme:

Ne vjeruj
Ne vjeruj u moje stihove i rime,
Kad ti kažu draga da te ludo volim.
U trenutku svakom da se zate’ molim
I u stablo ti urezujem ime….

O  tome da je Aleksa Šantić uvijek imao posebno mjesto u srcima Mostaraca svjedoči i  legenda o Aleksi i njegovoj kući čiji su prozori  gledali u komšijsko  dvorište. Legenda kaže da je  vlasnik kuće, musliman, imao prelijepu kćer, a za pojmove vremena u kojem je Aleksa živio “haram”  je bilo gledati mladu muslimanku bez zara i muslimanima, a kamoli kaurima (ljudima druge vjere). I Aleksa  je to poštovao, i ne pomičući zavjesu i ne otvarajući prozor svoje sobe, nikada nije povrijedio taj muslimanski običaj. Cijeneći Aleksu i njegove postupke, znajući šta Aleksa znači Mostaru i Mostarcima, otac djevojke  dozvolio je Aleksi da  može otvarati prozor koji  gleda u njihovu avliju, kad’ hoće i koliko hoće. Aleksa Šantić to nije zloupotrijebio čak i kada je bio bolestan, i zato  je bio i ostao jedinica tolerancije za sve starosjedioce Mostara i Mostarce širom svijeta.

“Na vrelu bratstva oprasmo očinji vid. I više nismo slepi…
Oprasmo mrlje, i krv, i greh, i stid, i sad smo ko bogovi lepi.”

E taj i takav Aleksa Šantić  je prvi nastradao na samom početku agresije na BIH i Mostar. Čovjek koji je svoju pjesmu “Ostajte ovdje” posvetio upravo sugrađanima, muslimanima koji su pred austrougarskom vlasti bježali  u Tursku, bio je (njegova bista) bačen u Neretvu!

“Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba, neće vas grijati ko’ što ovo grije. Grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije”

Po svemu sudeći, taj i takav  Šantić i danas je, toliko godina poslije rata, gotovo protjeran iz Mostara. Čuvena mostarska Gimnazija koja je do rata nosila njegovo ime danas je samo Gimnazija Mostar. Poznata Šantićeva ulica je nakon rata samo dopola ostala Šantićeva, dok  u drugom dijelu, kojeg li apsurda, ulica nosi ime ministra u vladi NDH  Mile Budaka.

Šantićeva poezija rijetko se izvodi, u školama rijetko izučava, dok su gradske vlasti tradicionalne Šantićeve večeri sveli na jednu večer u kojoj, kaže predsjednik „Prosvjete“ Ratko Pejanović, najmanje ima Alekse Šantića: “Na Šantićevim večerima poezije svega više ima nego Šantića. Ukinuta je nagrada, nema večeri posvećene njemu, nema simpozija.„

Iako se obilježavanju godišnjice nisu odazvali mnogi poznati Mostarci,  intelektualci, ministar prosvjete Hercegovačko-neretvanskog Kantona poslao je uputstvo svim osnovnim i srednjim školama da posjete spomenik i izložbu o životu i radu Alekse Šantića koja će biti upriličena u njegovoj rodnoj kući, koja je pretvorena u muzej.

Djece danas nije bilo pred spomenikom. Preporuka ministra, ipak, daje nade da se nešto u ovom gradu počinje mijenjati i da će djeca naučiti, a Mostarci smjeti priznati, koliko je zaista bio veliki Aleksa Šantić. 

 Dopisano: 12. august 2010.

Zahvaljujući trudu Alme Fazil Obad i dobrohotnosti mostarske Prosvjete i Ratka Pejanovića, uz konstantni nedostatak budžetskih sredstava, Šantićeve večeri poezije su se ipak održale. Doduše ne u obimu koji bi željeli Mostarci, jednu večer posvećenu samo Šantićevoj poeziji i drugu večer, kada svoju poeziji  govore ex Yu  i domaći pjesnici uz obaveznu dodjelu Šantićeve nagrade.

Nije valjda da Mostar to ne može priuštiti svom pjesniku koji je toliko volio Mostar,  i poštovaocima njegovog lika i djela, koji Mostar vole ništa manje nego on? Prije će biti da ne žele?!

Dopisano: 2. septembar 2011. Šibenik                          

 

Pjesnik Mostara  II

Ružne vijesti putuju brzo, mene je ova zatekla u malom restoranu, nadomak katedrale Svetog Jakova u Šibeniku. Igrom slučaja u trafici sam pronašla Oslobođenje i pročitala tekst o sukobu gradske Uprave Mostar i novoosnovanog Srpskog pravoslavnog društva „Gusle“ i novog potpredsjednika GO Prosvjete, moga kolege, novinara, književnika i poliglote Veselina Gatala.

Riječ je, naravno, o tradicionalnoj mostarskoj manifestaciji „Šantićeve večeri poezije“, koja će 14 godina nakon obnavljanja dobiti svoju repliciranu verziju, kroz realizaciju upravo gore navedenih aktera, SPD „Gusle“ i novog potpredsjednika GO Prosvjeta.

Ljuta sam, sjedim u hotelskoj sobi i počinjem bjesno pisati tekst koji upravo čitate. Došla mi je sms poruka sa pozivom na Šantićeve večeri koje u ovoj verziji počinju večeras. Hvala Bogu, u Šibeniku sam, ma otišla bih ja, da kažem koju ljudsku svom prijatelju Vesi, da ga podsjetim da se Mostarci i danas pitaju: “Gdje je otišla Aleksina duša, u raj ili dženet?“ Neko to treba i mora uraditi, jer 18 g. nakon rata i Šantić i Mostar su zaslužili bolje.

Čitajući ovu knjigu, vidjet ćete da sam  govorila o obespravljenosti Srba u Mostaru, o njihovoj ukrasnoj ulozi u novopečenoj multidemokraciji, o licemjerju Međunarodne zajednice koja je dopustila dvije škole pod jednim krovom, hrvatske i federalne škole, dva odvojena nastavna plana i programa, zaboravljajući pri tom da u ovome gradu žive i Srbi, koji su također konstitutivni narod, i ako mogu dvije škole pod jednim krovom, što ne bi mogle i tri, i sve ostalo što tu brojku prati. Ipak, treba reći da se veliki broj mostarskih Srba vratio u grad, vratili se u svoje stanove, na svoja imanja. Neki od njih su istaknuti članovi akademske zajednice, profesori  na oba Univerziteta i mostarskim školama, advokati, sudije, ljekari.

Mnogi, po stranačkoj i nacionalnoj pripadnosti, zauzimaju važna mjesta u gradskoj i kantonalnoj Vladi, gradskim preduzećima, ustanovama, agencijama, sportskim klubovima i sl. Neki  rade privatno, neki opet jedva preživljavaju, uostalom kao i drugi Mostarci raznih nacija, u gradu u kojem ne radi ni jedna fabrika, a trgovčaki centri niču kao gljive poslije kiše. Ko li im samo izdaje tolike dozvole? Prošlih je godina pravoslavna crkva organizirala večere na kojima su učesnici, Mostarci raznih vjera i nacija, svojim novčanim donacijama pomogli izgradnju srušene  Saborne crkve, najljepše pravoslavne crkve u BIH, crkve koja je dominirala nad gradom i bila jedan od prepoznatljivih toponima Mostara.

Ne znam koliko ima smisla ponavljati sve ono što u ovoj knjizi piše, ali upravo slučaj Šantićevih večeri sublimira svu duhovnu  bijedu života u Mostaru. Iako Grad često nije imao dovoljno novca da Šantićevim večerima vrati stari sjaj, organizatori nisu odustajali. Građani su se pomirili i prihvatili tu jadnu stvarnost grada, kojeg nacionalne stranke licimjerno promoviraju kao najmultietničkiji grad u BiH,  a religijske vođe vuku u dubine svojih zacementiranih, konzervativnih ideja.

Doduše, ne bih se mogla zakleti da ovdje svoje prste nije umiješala i privatna „rasprava“ između Veselina Gatala i Gradske uprave, utjelovljene u liku gradonačelnika Ljube Bešlića.

Ipak, sklona sam vjerovati da je spor i njegov recidiv dualitet, tako uobičajen za Mostar, vezana za rastuće samopouzdanje srpskog naroda u Mostaru, koji dolaskom pravoslavnih sveštenika i Vladike u Mostar ne žele više biti novac za raskusurivanje vladajućih stranaka. Oni traže svoje mjesto u političkoj mapi grada, a čini se da to čine najlakšim putem, putem kulture i kulturnog identiteta,“„zapišavajući svoj dio mostarske književnosti“, kojeg dokazuju svojatanjem manifestacije Šantićeve večeri poezije. Ali to bi mogla biti neka druga priča.

Ova koju ja pričam govori o pjesniku Mostara, Mostarcu Aleksi Šantiću, kojeg njegovi sugrađani generacijama doživljavaju kao svog pjesnika, brata po ljubavi prema Mostaru i Mostarcima, a ne samo kao srpskog pjesnika, rođenog u Mostaru. Pa i da je tako, a nije, Aleksa Šantić zaslužuje više od nacionalno, dnevno-političkih  prepucavanja.

Mjesto u istoriji književnosti Mostara, BiH i Balkana, zaradio je sam Šantić. Svojom poezijom, talentom, dobrotom, plemenitošću, tolerancijom, kao i ljubavlju prema Mostaru i svemu mostarskom, našao je mjesto u srcima  generacija Mostaraca. To mu je mjesto i namijenila pokojna Raviojla Rava Kolak, prijeratna kustosica odjela za književnost Muzeja Hercegovine, koja je pod okriljem Muzeja osmislila, a 1969. g. pokrenula Šantićeve večeri poezije, koje su se uz ljudsku i profesionalnu pomoć rahmetli Fadile Čustović dešavale u Mostaru sve do početka rata.

Obnovljene su 1997. g., na radost preostalih Mostaraca i ljubitelja poezije, uz  finansijsku potporu Grada Mostara, uz neizmjernu potporu ljudi uključenih o ovaj projekat, Alme Fazil Obad, Ratka Pejanovića, Inge Dragoje i svih ostalih znanih i neznanih  ljudi kojima, možda, i nije bilo do poezije koliko do pružanja potpore prvoj poslijeratnoj kulturnoj manifestaciji koja je, obnavljajući uspomenu na pjesnika Mostara, na Aleksu Šantića, premostila Neretvu i prije izgradnje Staroga mosta, manifestacija gdje se uz porodiljske muke rađao stari Mostar?

A sada, moj Aleksa, kako stvari stoje….doviđenja u Nevesinju!             

šantićeve

 

                                      JA NE MOGU OVDJE

 

Ja ne mogu ovdje, ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja,
Moga zavičaja.
Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli
I lijepu Ronu i vodu Limana,
I daleke šume što se vide doli
U podnožju hladnom vječnoga Monblana.
Moja duša voli ovaj kraj slobode
Ovu zemlju ljudi, jednakosti i prava.
Al’ tamo,vrh krša gdje oblaci brode,
Tamo, s golih brda gdje miriše trava,
Tamo gdje su moji drugovi i braća,
Tamo, rodu svomeduša mi se vraća.
Ja ne mogu ovdje.Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao  vatra plane,
 Ispod crnog Huma gdje Neretva teče,
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod Bogu mole,
Tamo gdje sam snivo one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane. 

                                                           Ženeva, 1902

Amela Rebac i Tina Jelin
Autor 11.10.2017. u 14:42